Likurgov pehar čuva se u Britanskom muzeju u Londonu. Pod prirodnim je svjetlom blijedozelene boje, ali se čudesno transformira u crveni kalež kada se osvijetli straga. Visine je 15.8 cm, promjera 13.2 cm i težine 700 grama.
Među najiznimnijim, a manje poznatim eksponatima Britanskog muzeja nalazi se i pehar od dikroičnog stakla koji mijenja boju ovisno o osvjetljenju: kad je osvijetljen sprijeda, zelene je boje, a osvijetljen straga, postaje crven.
To je jedini primjerak rimskog stakla takve vrste koji potječe iz 4. stoljeća i pronađen je gotovo netaknut.
Kustos Muzeja Ashmolean Donald B. Harden opisuje ga kao “najspektakularniji stakleni pehar tog vremena s najsenzacionalnijim, ikad viđenim ukrasima”.
Taj pehar je jedan od rijetkih u potpunosti očuvanih primjeraka tzv. diatreta, staklenih pehara reljefno izbrušenih oboda čiji vanjski čipkasti sloj oponaša metalnu košaricu. Diatrete se same po sebi zbog svoje složene izrade i ljepote smatraju pravim dragocjenostima, i bez dikroičnog efekta.
Simbolika Likurgova pehara
Kod većine pronađenih diatreta izveden je neki apstraktni ukras pravilnog geometrijskog oblika, što pojednostavljuje izradu. Na ovom peharu, međutim, nalazimo više ljudskih figura. Tu je mitski kralj Likurg1 koji u napadu ludila pokušava ubiti nimfu Ambroziju. Ona se transformira u vinovu lozu te veže i zarobljava Likurga. U pozadini stoji satir iz Dionizove pratnje koji drži pastirski štap i uhvaćen je u pokretu bacanja kamena na Likurga. Desno od Likurga pojavljuje se pantera prijetećeg izgleda, jedna od simboličkih Dionizovih životinja, a slijedi je sam Dioniz koji drži tirs2.
Dioniz se osvećuje zbog Likurgova svetogrđa. U Ilijadi se navodi da kada je Dioniz kao dijete obilazio svoje zemlje, Likurg ga je napao na brdu Nysa i natjerao u bijeg hijade, Atlantove kćeri iz Dionizove pratnje. Likurg je počeo sjeći svetu lozu koja je nicala iza svakog koraka boga Dioniza koji je bio prisiljen pobjeći. Zaslijepljen ludilom koje mu je poslao Zeus, Likurg je raskomadao vlastitog sina za kojeg je, u borbi s lozom, povjerovao da je jedan od čokota te na kraju, prema mitu prikazanom na čaši, umire.
Neki autori pretpostavljaju da se zelena boja pehara pretvara u crvenu evocirajući zrenje grožđa koje iz zelene prelazi u crvenu boju te se može transformirati u vino, nektar Dioniza ili Bakha u doba Rimljana. Taj su pehar vjerojatno koristili u svečanostima u čast boga Bakha, jednom od religijskih običaja Rimljana oko 4. stoljeća poslije Krista. Pehar simbolizira godišnji ciklus transformacije vinove loze i utjelovljuje kalež u koji se stavljalo dionizijsko piće.
U zbirci biografija rimskih careva, Historiae Augustae, spominje se postojanje dikroičnih čaša i to u pismu koje je, po svemu sudeći, car Hadrijan poslao svom zetu Servianusu. On spominje poklon koji se sastoji od dvije dikroične čaše.
Šaljem ti posebne čaše koje mijenjaju boju, a koje sam dobio na poklon od jednog svećenika iz hrama. Darujem ih tebi i mojoj sestri. Nadam se da ćete ih koristiti na banketima i prilikom svetkovina.
Misterij dikroičnog stakla
Dikroični efekt se postiže kada se u tekuću staklenu masu doda jako mali postotak nanočestica zlata i srebra koje se u koloidnom stanju rasprše u staklu.
U staklenu masu ovog pehara majstori su na milijun čestica stakla dodali 330 čestica srebra i 40 čestica zlata. Veličina tih nanočestica je nevjerojatna: imaju promjer od oko 50 nanometara, što znači tisuću puta manji od kristala soli. Kada ih se osvijetli, ovi metali u koloidnom stanju zaustavljaju svjetlosne valove plavog spektra, hladnu svjetlost, a propuštaju one crvenog spektra, izazivajući na taj način promjenu boje pehara. Boja se vraća u svoju prirodnu blijedo zelenu čim prestane osvjetljenje.
Iako su neki mišljenja da je taj efekt nastao slučajno, studija provedena na ostacima rimskog dikroičnog stakla pokazuje da je to bio proces dobro poznat rimskim obrtnicima visokog ranga. Pretpostavlja se da su se radionice nalazile u Rimu i u Aleksandriji te da su majstori znali izračunati omjer nanočestica zlata i srebra u koloidnom stanju prema ukupnoj masi stakla koja će se koristiti. Ipak, samo su vrsni majstori znali proizvoditi dikroično staklo i skulptorski ga obraditi.
Međutim, do danas nije pronađen nikakav zapis koji bi nam razotkrio tu izvanrednu formulu i tehniku.
Pehar je dugo intrigirao znanstvenike sve dok 1990., pojavom moćnih mikroskopa, misterij nije razjašnjen.
Neizbježno se nameće pitanje na koji su način majstori u to vrijeme mogli proizvesti nanočestice, ali i zaključak da su stare civilizacije zapravo poznavale neke složene tehnološke procese te da je sve novo možda samo zaboravljeno staro znanje.
1 Likurg – kralj Edona iz Trakije. Bio je žestoki protivnik kulta boga Dioniza, dok su Edoni bili poznati po svom orgijastičkom štovanju Dioniza.
2 Tirs – štap omotan lišćem vinove loze i grozdom grožđa ili lišća bršljana i bobica, nošen tijekom helenskih svetkovina i vjerskih ceremonija. Obično se povezuje s bogom Dionizom, predstavlja simbol blagostanja i plodnosti.
Autor: Fernand Schwarz
S francuskog prevela: Vesna Perhat
