U rujnu 2023. godine u časopisu Nature objavljen je članak o otkriću najstarije konstrukcijske upotrebe drveta u ljudskoj povijesti. Na obalama rijeke Kalambo u Zambiji otkrivena je 2019. godine jednostavna struktura sačinjena od dva trupca spojena urezom pod pravim kutom. Uz nju su pronađeni različiti jednostavni drveni alati koji potiču iz kasnijeg razdoblja.
Rekonstrukcijom je utvrđeno da se ne radi o slučajnom povezivanju trupaca, već su trupci oblikovani kamenim alatom kako bi se dobila čvrsto povezana konstrukcija. Pretpostavlja se da su trupci bili dio drvene platforme koja se koristila kao šetnica, za odlaganje hrane ili je služila kao temelj za izgradnju nastambe. Metodom luminiscencijskog datiranja utvrđeno je da je konstrukcija stara 476 000 godina. Autori navode da se radi o iznimno rijetkom i vrijednom otkriću jer drvo kao biološki materijal relativno brzo truli i raspada se. Obzirom da se konstrukcija nalazi na obali rijeke, stručnjaci pretpostavljaju da su visoki nivo vode i fini sediment koji je obavio drvo stvorili okruženje bez kisika koje je pomoglo očuvanju drveta i spriječilo raspadanje.
Uz nalazište nisu pronađeni ljudski ostaci pa se postavilo pitanje o mogućim graditeljima. Isključena je mogućnost da se radi se o Homo sapiensu, jer najraniji ostaci naše vrste, po stručnoj klasifikaciji, nisu stariji od 300 000 godina. Stoga se pretpostavlja da se radi o starijem pretku Homo sapiensa, takozvanom Hajdelberškom čovjeku (Homo heidelbergensis), koji je obitavao na području Afrike, Bliskog istoka i Europe od 700 000 – 250 000 g. pr. Kr. Radi se o vrsti hominida koja je živjela nomadski, koristila rudimentarna kamena oruđa, a vatru počela upotrebljavati tek krajem svog razvoja. Također se smatra da se radi o vrsti koja vjerojatno nije posjedovala sposobnost govora pa time niti mogućnost prijenosa složenijih oblika znanja.
Starost nalaza kao i tehnološki nivo izrade doveli su u pitanje utvrđenu znanstvenu predodžbu o evoluciji čovjeka. Profesor geografije Geoff Duller, član tima koji je sudjelovao u iskapanjima, ističe da je nalaz potpuno promijenio njegov pogled na ono što su u tom razdoblju ljudi bili sposobni.
Autori članka navode da je obrada drveta zahtijevala kvalitetne alate, planiranje i međusobnu suradnju što ukazuje na znatno viši intelektualni stupanj od dosadašnjih pretpostavki, kao i vjerojatnu upotrebu govora kao oblika komunikacije.
“Ne samo da je obrada drveta zahtijevala značajnu vještinu… trud koji je uložen sugerira da su graditelji boravili na lokaciji dulje vrijeme, što se protivi predodžbi ljudi iz kamenog doba kao nomada. Nalazi pokraj vodopada Kalambo pokazuju da su preci Homo sapiensa imali sposobnost mijenjati svoju okolinu, stvarajući izgrađeni okoliš”, rekao je prof. Larry Barham, glavni autor studije objavljene u časopisu.
Ovaj po veličini skromni, ali po važnosti izniman nalaz otkriva koliko su provizorne naše teorije o vlastitoj prošlosti. Razumljivo je da se znanstveni zaključci donose na temelju evidentnih i poznatih tragova i činjenica. Međutim, po priznanju samih znanstvenika, cjelokupna slika razvoja čovjeka u vremenskom rasponu od 750 000 – 50 000 g. pr. Kr. temelji se na veoma malom broju materijalnih ostataka. Njih u ogromnoj mjeri čine okamenjeni fragmenti ljudskog kostura i ostaci kamenog oruđa koji su jedini preživjeli mnogobrojne klimatske i geološke promjene. Iz tako oskudnih dokaza izgrađena je teorija o porijeklu čovjeka koja se danas smatra neupitnom istinom. Otkriće na rijeci Kalambo pokazuje da nas do pouzdanog znanja o starosti čovjeka čeka prilično dug put.
https://www.nature.com/articles/s41586-023-06557-9
Autor: Branislav Vukajlović
