Kulturna tradicija čovječanstva je poput beskrajnog lanca u kojem je svaka karika jedno dragocjeno i nezamjenjivo iskustvo jer snažno povezuje prošlost s budućnošću. Stoga je svaki novi naraštaj odgovoran za čuvanje starih karika i oblikovanje novih. Međutim, lanac povremeno ipak biva prekinut, a otkinuti segmenti padaju u tamu zaborava.

Da bi se ponovno otkrile ili rekonstruirale nestale karike, potreban je ogroman trud, a nerijetko pomažu “slučajna” otkrića entuzijastičnih istraživača. Svije­tli primjeri takvih tragalaca u 19. stoljeću bili su Champollion, koji je dešifrirao egipatske hijeroglife, Schliemann, slavni otkrivač Troje ili Carter sa svojim otkrićem grobnice faraona Tutankhamona. Oni, i još mnogi drugi, ne samo da su ušli u trag ostacima od općekulturne važnosti, nego su ih protumačili i prenijeli našoj civilizaciji. Nažalost, povijesno je iskustvo pokazalo i obrnuto: koliko god da je čovjek sposoban za najuzvišenija ljudska djela, podjednako u sebi nosi i razornu snagu za najveća uništavanja. U tome su također sudjelovali neustrašivi ljudi, ali iz sasvim drugih pobuda. Njihova su “istraživanja” samo doprinijela širenju jaza među nedostajućim karikama. Tako su, u potrazi za zlatom Eldorada, uz bezobzirno nametanje vlastitog načina života, uništene gotovo sve drevne kulture stare Amerike, Afrike, a slična sudbina zadesila je i tajanstvenu kulturu na otoku kojeg su njegovi stanovnici od davnina nazivali Te-Pito-o-Te-Henua, tj. “Pupak svijeta”.

Otkrivanje otoka

Početkom 18. stoljeća ljudska je mašta nepoznatom “Južnom kontinentu” pripisivala raznovrsna čudesa i blaga, a u njegovu potragu dao se i nizozemski admiral Jacob Roggeveen, voditelj ekspedicije koju je sponzorirala nizozemska trgovačka kompanija. Krstareći bespućima Tihog oceana, oko dvadeset sedam stupnjeva južne paralele, tri tisuće i šesto kilometara zapadno od najbliže obale Južne Amerike, dvije tisuće i sedamsto kilometara istočno od najbližeg polinezijskog otoka Pepete, ugledali su mali usamljeni otok. Uzdizao se pred njima usred te vodene pustinje poput goleme piramide. Kroz dalekozor su na obali ugledali gigantske zidine, iznad kojih su stajale glave nekakvih divova s golemim kacigama. Misleći da su to vojničke utvrde nekih kiklopskih stvorenja, Rogge­veen je poduzeo sve mjere opreza i sutradan ujutro se iskrcao sa svojom posadom. Tu su ih dočekala nova iznenađenja. Među golemim kamenim terasama koje su se okomito spuštale u more, iznad kojih su, poput kamenih čuvara, stajale gigantske statue s ogromnim crvenim kacigama, ugledali su ljude obična rasta. Vidjeli su kako pri izlazećem Suncu u nekom cere­monijalnom položaju pale vatre ispred statua. Predio oko kamenih likova sastojao se od uređenih plantaža krumpira i banana. Iznad njih su se uzdizali zeleni ­obronci ugašenih vulkana čiji su mrtvi krateri bili jedini izvor pitke vode na otoku.

Zahvaljujući jednom od Roggeveenovih suradnika, Carlu F. Behrensu, koji je kasnije objavio dvije knjige o svojim doživljajima na Pacifiku, imamo prva svjedočanstva o staroj otočkoj kulturi koja do danas slovi kao najveća zagonetka. Prema njegovu opisu, otočani su bili svjetloputi, živahni i dobrodušni ljudi, nimalo ratoborni, više bojažljivi. Kako i ne bi bili bojažljivi, zaključuje Behrens, kad je Roggenveen, uplašen njihovim velikim zanimanjem za došljake i brojnošću, naredio vojsci da pucaju prema njima ne bi li ih rastjerao. Otočani pak, piše dalje Behrens, uopće nisu imali oružja jer “oni su se posve pouzdavali u svoje idole ili kumire”.

Najzanimljiviji dio njegove knjige Putovanje kroz južne zemlje i oko svijeta poglavlje je koje govori o tim “kumirima”. “Bilo ih je vrlo mnogo uspravljenih na žalu. Ljudi su pred njima padali na koljena i molili im se. Ti su kipovi bili isklesani iz kamena i imali su oblik čovjeka dugih ušiju, s krunom na glavi. Sve je bilo izrađeno vrlo umjetnički, čemu smo se veoma čudili.” Kamene statue otočani su nazivali ahu i moai, a što predstavljaju, kada su i zašto nastale, to im nisu znali ili nisu htjeli objasniti.

Nakon što je obišao otok i ustanovio kako nema ni strateške ni ekonomske važnosti, što je za Roggeveenovu misiju bilo jedino važno, ucrtao ga je u svoju kartu i otplovio. Budući da su se na otoku iskrcali na sam Uskrs 1722. godine, Roggeveen mu je dao današnji naziv “Uskršnji otok”. Međutim, kako tome otkriću, osim Behrensa, nitko nije pridavao osobitu važnost, otok je do daljnjega ostao zaštićen u svojoj osami.

Uništavanje otočke kulture

Pedeset godina kasnije, 1770. godine, otok je ponovno otkrio moreplovac i kartograf Filip Gonzales. O tome svjedoči ugovor o pripajanju španjolskom kraljevstvu koji je potpisao tadašnji vladar otoka Te-Pito-o-Te-Henua, i to znacima sličnim hijeroglifima. Nakon njegova povratka u Španjolsku, saznalo se za postojanje tajanstvenog “Pupka svijeta”. Samo četiri godine kasnije, 1774. godine, kapetan James Cook u svojoj znanstvenoj ekspediciji već svjedoči o oborenim kipovima i tragovima rata. Cookova ekspedicija nije mogla objasniti kako je na tako zabačenom i kamenitom otoku bez drveća mogla nastati neka kultura. “Ovdje nema sigurnog sidrišta, nema gorivog drva, nema svježe vode i čini se da je zemlja neplodna.” Nadalje, Cook bilježi kako tadašnji stanovnici nisu kipovima pridavali osobitu pažnju, a njegova je ekspedicija bila posljednja koja govori o uspravnim statuama na otoku. Inače, oni su prvi počeli mjeriti goleme kamene kipove i izradili njihove prve crteže.

S obzirom da tragovi prvih razaranja potječu iz vremena nakon otkrića otoka, susret starog i novog vremena nije slavno započeo. Istraživač Južnog mora, Otto von Kotzebue, časnik u Ruskoj carskoj mornarici, bilježi jedan nemili događaj iz 1816. godine. Naime, u vodama oko otoka pojavili su se američki lovci na tuljane koji su se, u nedostatku radne snage, dosjetili kako bi na otoku mogli pribaviti robove. “Borba je bila krvava jer su se hrabri otočani, iako goloruki, neustrašivo branili. Samo zahvaljujući nadmoći strašnog europskog oružja uspjeli su uhvatiti dvanaest muškaraca i deset žena. Međutim, na otvorenom su moru svi skočili u more. Više su voljeli umrijeti nego živjeti poniženi. Kapetan broda ih je ogorčeno pokušao vratiti, ali kako bi im se koji čamac približio, otočani bi zaronili, a milosrdno more bi ih zakrililo.”

Posljednji udarac otočka je kultura zadobila 1862. godine, kada su uz silna razaranja lovci na robove odvukli više od tisuću otočana, uglavnom muškaraca (među njima i vladare, plemiće i svećenike) u Peru, gdje su ih koristili za teglenje i kopanje guana. Nakon samo godinu dana, na životu ih je ostalo petnaest, no i oni su bili zaraženi crnim boginjama. Da tragedija bude veća, robovlasnici su ih tako bolesne vratili na Te-Pito-o-Te-Henua, što je uzrokovalo pomor velikog dijela ostalog stanovništva.

Godinu dana kasnije, dolazak kršćanskih misionara dočekalo je samo šestotinjak zaplašenih i demoralizi­ranih starosjedilaca. Ono što je misionare najviše začudilo bili su zapisi na tisućama drvenih ploča te umijeće čitanja preživjelih svećenika, jer ni na jednom drugom polinezijskom otoku pismo nije bilo poznato. Te drvene ploče nazivali su kohau-rongo-rongo, što znači “drvo koje govori” ili “drvo pjesama za recitiranje”, a prema njima su se odnosili s posebnim poštovanjem. Njemački povjesničar Herber Wendt u svojoj knjizi Počelo je u Babilonu o tome piše: “Misterij Uskršnjeg otoka ne bi danas vjerojatno bio toliki miste­rij da je misionar Eugene Eyradu, kraj svoga mara za obraćenjem pogana, pokazao makar malo smisla za istraživanje. Tada su preostali svećenici još umjeli čitati rongo-rongo ploče. Sigurno je da se njihov sadržaj sastojao od starijih predaja koje bi učenjacima mogle odati tajnu izgubljene kulture, tajnu kamenih spomenika i možda čak i polinezijske selidbe po moru…”

Daljnje kidanje dragocjenih karika povijesti i uništavanje svjedočanstava jedinstvene kulture prestalo je 1880. godine nakon pripajanja Republici Čile. Taj je trenutak doživjelo samo dvjestotinjak otočana, koji su se pak vremenom potpuno izmiješali s doseljenicima s Tahitija i iz Čilea.

U to je doba poraslo zanimanje za drevne civili­zacije koje do danas ne prestaju privlačiti pažnju, među koje se ubraja i ova s Uskršnjeg otoka. Provedeno je mnoštvo arheoloških i etnografskih istraživanja ne bi li se uspjela, barem djelomično, rekonstruirati njegova prošlost. No, što se više pronalazilo, bilo je jasnije da se nit koja bi mogla povezati sve te pronalaske neumoljivo gubi – previše je toga bilo uništeno.

Fragmenti o porijeklu

Iz arheoloških otkrića i etnografskih zabilješki iz vremena prvih europskih posjetitelja sastavljena je kronologija događanja na otoku. I današnji stručnjaci govore o tri razdoblja. Prvo razdoblje karakteriziraju čuveni ostaci megalitskih zidina i statua. Iz drugog razdoblja ostale su legende koje pričaju o tome kako su na otoku nekada u slozi živjela dva različita naroda. Oni su došli u različito vrijeme i iz suprotnih pravaca i govorili su različitim jezicima. Prvi je došao narod Hanau-eepe ili “Dugouhi”, predvođeni kraljem Hoto-Matuaom. “Dugouhi” su pobjegli iz jedne velike zemlje na istoku nakon poraza u ratu. Donijeli su kult čovjeka-ptice, pismo, a nadahnuti zatečenim megalitskim statuama iz prvog razdoblja, počeli su izrađivati svoje vlastite. Drugi narod, nazvan Hanau-momoke ili “Kratkouhi”, došao je kasnije i jedino će njegovi potomci doživjeti pripajanje Čileu. “Kratkouhi” su preuzeli kulturu i religiju “Dugouhih”, i s njima su sudjelovali u velikim radovima. Treće se razdoblje poklapa s dolaskom Europljana. U ovom razdoblju iz posve nepoznatih razloga dolazi do rata između “Dugouhih” i “Kratko­uhih”, i započelo je vrijeme u legendama zapamćeno kao huri-moai ili “vrijeme obaranja statua”. Taj je sukob potrajao negdje do 1840. godine kada su “Dugouhi” potpuno nestali.

“Kameni čuvari”

Svjedočanstva najranijeg razdoblja su kamene zidine gigantskih razmjera koje su uglavnom bile postavljene u središtu otoka. Nepoznati drevni graditelji su ih podigli od velikih višekutnih blokova od tvrdog bazalta i tako precizno spojili da se između njih ne može provući ni oštrica noža. Ovakav složeni oblik megalitske gradnje bio je poznat samo u drevnom Peruu.

Nakon izvjesnog prekida, čiji uzrok nije poznat, ja­vlja se jedna očito nova kultura. Kipari iz tog razdoblja zapravo su proslavili Uskršnji otok izradom i postavljanjem gigantskih torza sa stiliziranim ljudskim licem. Sve statue iz tog razdoblja prikazuju čovjeka od pupka naviše. Savršeno građene megalitske zidine iz ranijeg razdoblja bile su djelomično ili potpuno razgrađene, a stari obrađeni blokovi ugrađeni u novi arhitektonski objekt koji su nazivali ahu. Ahu je služio kao visoka platforma, visine četiri do pet metara i širine deset metara, na koju su postavljane statue kako bi se vidjele izdaleka. Na neke ahue nikada nije bilo postavljeno više od jednog do dva kipa, većina je imala pet, ali neke su ih nosile i petnaest. U unutrašnjosti ahua nalazila se prostorija koja je često imala oblik barke, a u kasnijem je razdoblju služila za smještaj tijela preminulih plemića, vladara i svećenika. One više nisu bile orijentirane prema Suncu, nego su bile izvedene usporedno s obalom. Njihova izrada nije dosegla preciznost i finoću prethodnog razdoblja. Najveća pažnja u to doba bila je posvećena izradi statua.

Statue su klesane uglavnom u kamenolomima vulkanskog kratera Rano-Raraku, dok im je “kaciga” izrađivana u deset kilometara udaljenom krateru drugog vulkana. Kipovi su na neki nama nedokučiv način vađeni iz kratera vulkana, a zatim raznošeni po cijelom otoku. Najintrigantnija je činjenica da su statue u potpunosti bile obrađene još u kamenolomu i bez oštećenja prebacivane na mjesta postavljanja. To je zahtijevalo ogroman trud zbog veličina statua, a dodatna otežavajuća okolnost bila je i nepristupačnost obale, gdje su već prije bili pripremljeni ahui za njihovo postavljanje.

Kad je gigantski čuvar na isto tako nepoznat način postavljen na visoki ahu, stavljala mu se još i “kaciga” od crvenog kamena. Potom bi im udubljivali očne duplje i postavljali zjenice od bijelog koralja. Nakon “otvaranja” očiju, nisu više prestali zuriti u nebo.

Kipovi su izrađivani u različitim dimenzijama. Najmanja završena i uspravljena statua bila je visoka tri i po metra, a najveća dvanaest, a zajedno s “kacigom” četrnaest metara. Ukupna težina statue i “kacige” morala je iznositi preko devedeset tona.

Dodatno iznenađenje u krateru ugaslog Rano-Rarakua, koji je očito služio kao “radionica divova”, bilo je otkriće više od stotinu pedeset napola dogotovljenih kamenih likova, dijelom već isklesanih iz stijene i posta­vljeni u dugačke vodoravne redove, jedan uz drugi. Među njima se nalazi i najveći, nedovršeni lik visok dvadeset i dva metra. Naokolo su posvuda ležale razne alatke: zašiljeni noževi od opsidijana, kamena dlijeta, alat za poliranje, kameni transportni valjci. Cijeli prizor ostavlja je dojam kao da su kipari sve napola gotove figure odjednom napustili. Zašto, ostat će njihova tajna.

Rongo-Rongo ploče

Prema otočkim legendama, rongo-rongo ploče potječu od samog Hotu Matue koji je doveo svoj narod na “Pupak svijeta” za vrijeme drugog razdoblja. Sa sobom je donio šezdeset i sedam svetih “drva koji govore”. Za vrijeme posljednjeg vladara Ariki Ngaara, prije upada peruanskih lovaca na robove, svećenici su mogli ne samo čitati te ploče nego su čak imali i škole u kojima su mladi svećenici učili pisati. Sam vladar je navodno imao cijelu knjižnicu s rongo-rongo pločama.

Ove su ploče izrađivane iz naplavnog drva i bile su različitih veličina i oblika. Najveća sačuvana ploča dugačka je devedeset centimetara, ali su postojali pri­mjerci dugi i do dva metra. Iako ih je nekada na otoku bilo na tisuće, zbog fanatičnih misionara uništene su sve osim dvadeset i dvije koje se danas čuvaju u svjetskim muzejima u Londonu, Beču, Washingtonu, Santiagu… Heyerdahl je, međutim, tijekom svojih istraživanja pronašao neke koje su dotada bile skrivene. Očito su ih zadnji svećenici, odgovorni za svete ploče, predvidjevši tragediju, sami sklanjali ili čak uništavali kako ne bi došle u nedostojne ruke. Kasnije je utvrđeno da su zapravo postojala dva pisma. Staro su pismo znali samo rijetki pojedinci (vladar, plemići i svećenici-pjevači). Ploča ispisana takvim pismom nazivana je tongata-rongo-rongo i smatrala se tabuom. Pored tog pisma, postojalo je i manje tajno pismo – demotski oblik prvog pisma – koje je služilo za pisanje kronika i “administrativnih akata”. Nazivali su ga tau, što u prijevodu znači “godina” i bilo je poznato ostatku naroda. Znanje o tongata-rongo-rongo pismu nepovratno je nestalo stradanjima svećenika u rudnicima guana, dok je nekoliko preživjelih otočana i nakon spaljivanja ploča poznavalo tau.

Tekstove su urezivali u drvene ploče pomoću opsidijana, počevši iz gornjeg lijevog kuta ploče do kraja reda, zatim bi ih okrenuli i nastavili na drugoj strani. Na taj su način urezani tekstovi opisivali pravilnu spiralu. Ploče su ispisane ne samo s obje strane, nego čak i po rubovima. Cijelo pismo je izrazito piktografskog karaktera. Na njima su sasvim jasno vidljivi stilizirani likovi ljudi, životinja, biljaka, zvijezda i svakodnevnih upotrebnih predmeta. Većina se stručnjaka slaže u tome da pojedini ideogra­mi ne predstavljaju slova, slogove ili riječi, već samo “natuknice” koje su svećenicima trebale olakšati recitiranje dugih svetih tekstova. Time su ih njihovi stvaratelji potpuno zaštitili, jer bez poznavanja sadržaja napamet, tekst ne mogu čitati ni oni koji poznaju pismo. Zbog toga je svaki dosadašnji pokušaj dešifriranja bio neuspješan.

Otkrićem starih predarijevskih kultura Mohenjo-daro i Harappa u dolini Inda i njihova slikovnog pisma na glinenim pločicama, znanstvenici su uočili zapanjujuću sličnost s pismom na rongo-rongo pločama. Pažljivom je analizom ustanovljeno da se čak sto pedeset znakova obaju pisama međusobno potpuno podudaraju. Zagone­tku još više produbljuje činjenica da te dvije kulture raz­dvaja dvadeset tisuća kilometara.

Tako se ostalim zagonetkama pridružuje i pismo. Svi pronađeni i sačuvani ostaci nijemi su spomenici čovjekove neutažive potrebe da ostavi trag u vječnosti. Zadivljuje činjenica da je to moguće ne samo u bogatim predjelima Afrike, Europe, Azije i Amerike, nego i na malom pustom otoku, na najusamljenijem mjestu na kugli zemaljskoj.

Autor: Atila Barta