Ljudske potrebe
Nekoliko je temeljnih ljudskih potreba koje čovjeka razlikuju od svih drugih živih bića i o čijem zadovoljenju ovisi njegovo mentalno zdravlje.
Svijest o sebi rađa potrebu za osjećanjem vlastitog identiteta. Fromm definira identitet kao “jezgru naše ličnosti koja je nepromjenjiva i koja traje čitav naš život, unatoč promjenjivim uvjetima i bez obzira na izvjesne promjene u mišljenjima i osjećanjima”.1 U životu imamo različite uloge: djeca smo, roditelji, zaposlenici, prijatelji, susjedi… Iza svih tih uloga je “Ja” koje igra te uloge, ono trajno i nepromjenjivo u nama, neovisno o izvanjskim okolnostima. Slijedi pitanje: tko sam ja? Potreba za upoznavanjem samog sebe temeljna je ljudska potreba zapisana još na Apolonovom hramu u Delfima: Gnothi Seauton – Upoznaj sebe samog. Do odgovora na ovo pitanje dolazi se na samo jedan način: aktivnim odnosom prema životu, kroz životne situacije u kojima iskušavamo sami sebe, stječemo iskustva, učimo, mijenjamo se i rastemo kao ljudska bića, sve više otkrivajući vlastito trajno “Ja”.
U životu imamo različite uloge: djeca smo, roditelji, zaposlenici, prijatelji, susjedi… Iza svih tih uloga je “Ja” koje igra te uloge, ono trajno i nepromjenjivo u nama, neovisno o izvanjskim okolnostima.
Da bismo to mogli, moramo biti slobodni i to je pravi smisao čovjekove težnje za slobodom. Sloboda nije cilj sam po sebi, ona je alat kojim ostvarujemo svoje ciljeve i podrazumijeva prihvaćanje odgovornosti za vlastite odluke. Danas “više znamo čega se želimo osloboditi, nego što učiniti sa slobodom”, kaže Fromm. Imamo slobodu da odlučujemo sami za sebe, ali ne znamo što bi odlučili jer osim onih ciljeva koje nameće potrošačko društvo, čovjek nema istinski vrijednih ciljeva i ideala te bježi od slobode. Gora od izvanjski uvjetovane neslobode je nesloboda uzrokovana unutarnjom pasivnošću, ograničenjima, strahovima, osjećajem nemoći i izbjegavanjem odgovornosti za vlastiti život.
Stanje suprotno osjećaju identiteta je konformizam, bijeg u sigurnost gomile, težnja da se ne razlikujemo od drugih i da budemo prihvaćeni. Individualni “ja” ovdje nestaje, a zamjenjuje ga identitet skupine kojoj pripadamo i to je prevladavajući način pokušaja zadovoljenja potrebe za identitetom suvremenog čovjeka.
Mnogi ljudi nisu čak ni svjesni svoje potrebe da budu konformni. Oni žive u iluziji da slijede vlastite ideje i namjere, da su individualisti, da su došli do svojih pogleda na osnovi vlastitog mišljenja i da je to samo slučajno što su njihove ideje iste kao i ideje većine. Slaganje svih služi kao dokaz ispravnosti “njihovih” ideja.
Samo društvo potiče konformizam, “diktatorski sistemi se koriste zastrašivanjem i terorom, a demokratske zemlje sugestijom i propagandom”.
Druga temeljna ljudska potreba je potreba za harmonijom i jedinstvom s drugim ljudima i svijetom. To je potreba za pripadanjem i prihvaćanjem, ali ne gubljenjem identiteta, nego nadilaženjem vlastite individualnosti. Osjećaj odvojenosti i osamljenosti koji rađa svijest o sebi treba nadići prepoznavanjem jedinstva iznad svih različitosti. Jedini zdrav način na koji čovjek to može postići je snagom ljubavi.
“Ljubav je aktivna ljudska snaga, snaga koja probija zidove što razdvajaju čovjeka od njegovih bližnjih, snaga koja ga sjedinjuje s drugima…” Ali ne bilo kakva ljubav, nego ona “koja pomaže čovjeku da prevlada osjećaj osamljenosti i odvojenosti, a ipak mu dopušta da bude svoj, da zadrži svoj integritet”.
Aktivna snaga ljubavi izražava se spoznajom da je “ljubav ponajprije davanje, a ne primanje”. Daje se pažnja drugom čovjeku, odnosno zainteresiranost za to da druga osoba raste i razvija se u skladu sa svojim sposobnostima; daje se odgovornost, odnosno “dobrovoljan odgovor na potrebe drugog bića, a ne dužnost nametnuta izvana”; daje se poštovanje, sposobnost da osobu vidimo onakvu kakva jest, a ne onakvu kakvu bismo mi željeli da bude.
Ljubav je umijeće, a ne emocija koja nam se dogodi, kaže Fromm. Ona se gradi, stvara i zahtijeva znanje i trud.
Budući da ne shvaća da je ljubav aktivnost, snaga duše, čovjek vjeruje da treba samo naći pravi objekt i da se onda sve odvija samo od sebe.
Ljubav nije odnos prema nekoj posebnoj osobi: ona je stanovište, orijentacija karaktera što odlučuje o povezanosti osobe sa svijetom kao cjelinom, a ne s jednim “objektom” ljubavi. Ako istinski volim nekog čovjeka, volim sve ljude, volim svijet, volim život.
Umjesto ljubavlju, potrebu za jedinstvom s drugima suvremeni čovjek zadovoljava onime što Fromm naziva simbiotskim sjedinjenjem. Temelj takvog odnosa je traženje i uzimanje umjesto davanja. Svatko je usmjeren na sebe i svoje potrebe i dok ih druga strana zadovoljava, veza će trajati.
Sljedeća temeljna ljudska potreba je potreba za nekim okvirom vjerovanja, orijentacijom prema svijetu. To je potreba za smislenom slikom svijeta, za razumijevanjem svijeta i sebe, otkrivanjem objektivne istine iznad subjektivnih mišljenja. Koliko će slika svijeta biti objektivna, ovisi o sposobnosti čovjeka da se oslobodi iluzija, a za to mu je potrebno znanje.
Orijentacija prema svijetu može biti iracionalna ili razumska, kaže Fromm. Iracionalna je posljedica našeg subjektivnog mišljenja, želja, našeg viđenja stvarnosti. Razumska je slična ljubavi jer “kao što istinska ljubav obuhvaća cijeli svijet, tako i razumska orijentacija obuhvaća cijeli svijet – ne jedno područje, nego stalno traganje za istinom”.
Odgovore na ovu potrebu nude različiti religijski sustavi i filozofska učenja, ali čovjek mora sam tragati za istinom i potvrdu nalaziti u vlastitom životnom iskustvu.
Novo društvo moguće je jedino ako se razvija i novo ljudsko biće – ako dođe do temeljite promjene u karakternoj strukturi modernog čovjeka.
I na kraju, temeljna ljudska potreba je ona koju Fromm naziva potrebom za produktivnom orijentacijom, aktivnim odnosom prema svijetu. To je čovjekova potreba da nadiđe pasivno stanje i postane akter vlastitog života i kroz to osjeti vlastitu snagu i moć. Svako ljudsko biće može biti produktivno jer produktivna orijentacija nije vezana za praktične rezultate, za neki mjerljiv uspjeh u životu, nego za čovjekov intimni osjećaj da je njegov život koristan, vrijedan, da ima smisao.
Suština produktivne orijentacije je kao i kod ljubavi – davanje, jer “u samom aktu davanja ja doživljavam svoju čvrstinu, svoje bogatstvo, svoju snagu. Taj doživljaj pojačane vitalnosti i moći ispunjava me radošću”. Radost koja prati produktivnu orijentaciju “nije ekstatička vatra trenutka, to je žar koji prati bivanje”.
Ovo su esencijalne potrebe svakog ljudskog bića o čijem zadovoljenju ovisi mentalno zdravlje društva jer čovjek ne može živjeti protivno svojoj prirodi i ostati zdrav.
Može li se društvo mijenjati?
Novo društvo moguće je jedino ako se razvija i novo ljudsko biće – ako dođe do temeljite promjene u karakternoj strukturi modernog čovjeka.
Pozivajući se na Buddhino učenje o četiri plemenite istine, Fromm iznosi četiri uvjeta bez kojih je nemoguća promjena čovjeka, a time i društva:
- čovjek pati i svjestan je patnje
- uviđa uzrok svoje patnje
- uviđa da postoji put za prevladavanje patnje
- uviđa da radi prevladavanja patnje mora slijediti neke životne norme i mijenjati dosadašnji način života.
Čovjek je sklon uzroke nedaća tražiti u svemu izvan sebe, u drugim ljudima, okolnostima, sudbini… Sve bi bilo bolje kada bi se drugi promijenili, kada bi svijet bio pravedniji, kada bi okolnosti bile drugačije i kada bi bilo bar malo sreće. Ali, kao što je Fromm naglasio govoreći o društvenom karakteru: “Svatko od nas svojim ponašanjem, stavovima, vrijednostima i svojim primjerom utječe na društvo i oblikuje društveni karakter”.
Što znači mijenjati dosadašnji način života? Fromm to opisuje suprotstavljajući dvije osnovne orijentacije prema životu: orijentaciju na imanje i orijentaciju na bivanje. Izbor jedne od ovih dviju orijentacija određuje cjelokupan čovjekov život, njegove životne težnje, usmjerenja i ciljeve.
Orijentacija na imanje je orijentacija u kojoj je sama bit postojanja posjedovanje – stvari, ljudi, informacija, društvenog statusa i “karakteristična je za zapadno industrijsko društvo u kojem su prevladavajuće životne teme lakomost za novcem, slavom, moći.” Orijentacija na bivanje je orijentacija na čovjeka, njegove humane potrebe i ljudski razvoj. Jedino promjenom životne orijentacije s imanja na bivanje moguće je humanizirati društvo. Kako kaže Fromm, “nisu nam potrebni novi ideali ni novi duhovni ciljevi jer su veliki učitelji čovječanstva ljudima već dali sve bitne ideje i usmjerenja za zdrav život”. Problem je u tome što ljudi te ideje ne žive.
Hoće li se nešto promijeniti? Fromm kaže da postoje samo dvije vrste ljudi: ravnodušni i angažirani. Čovjekov je glavni problem u tome što je postao ravnodušan prema samom sebi. Sve dok je tako, društvo se neće promijeniti.
Hoće li doći do promjene ovisi o jednom faktoru: koliko će izvrsnih, učenih, discipliniranih i brižnih ljudi privući novi izazov ljudskom duhu.
Ujedinjena nova ljudska vrsta koja živi u slozi i miru može biti ostvarena samo pod uvjetom da se uloži energija i entuzijazam… Nemoguće je graditi podmornicu čitajući J. Vernea.
Potreba za dubokom promjenom čovjeka i društvenog karaktera suvremenog društva nije samo etički, religijski ni psihološki zahtjev, kaže Fromm. To je uvjet za opstanak kulture i civilizacijskih vrijednosti koje smo dosegli.
Potreba za dubokom promjenom čovjeka i društvenog karaktera suvremenog društva nije samo etički, religijski ni psihološki zahtjev, kaže Fromm. To je uvjet za opstanak kulture i civilizacijskih vrijednosti koje smo dosegli.
Ako ne uspijemo održati živom viziju zrelog života, tada ćemo zaista biti suočeni s vjerojatnošću da će se naša čitava kulturna tradicija slomiti. Ta se tradicija ne zasniva na prijenosu određenih vrsta znanja, već na prijenosu određenih vrsta ljudskih osobina. Ne budu li generacije koje dolaze više uočavale te osobine, pettisućgodišnja kultura će nestati, makar se njezino znanje prenosilo i dalje razvijalo.
1 Svi su citati iz djela: Zdravo društvo, Imati ili biti, Čovjek za sebe, Umijeće ljubavi, S onu stranu okova iluzije.
Autor: Marijana Starčević Vukajlović
