Svijet je Thora Heyerdahla upoznao kada je na splavi nazvanoj Kon-Tiki preplovio Tihi ocean 1947. godine. Splavom načinjenim od balzovine preplovio je udaljenost od otprilike osam tisuća kilometara. Polazište je bilo mjesto Callao u Peruu, a odredište polinezijsko otočje, tj. prvi polinezijski otok do kojeg dođu. Nakon sto i jednog dana plovidbe nasukali su se na atol Raroia…

Thor Heyerdahl rođen je 6. listopada 1914. godine. Odrastao je u Larviku, malom obalnom gradu južno od Osla u Norveškoj. Svoju ljubav prema prirodi i prirodnim znanostima naslijedio je od majke. Od rane mladosti volio je istraživati planine u okolici svog rodnog mjesta, često spavajući pod otvorenim nebom.

Nakon srednje škole, 1933. godine upisao je studij biologije i zemljopisa u Oslu. Po završetku studija 1936. godine, oženio je Liv Coucheron Torp, a već dan kasnije otišli su na studijsko putovanje u Francusku Polineziju. Većinu vremena proveli su na otoku Fatu Hiva i na susjednom otoku Hivoa. Nekoliko zanimljivih otkrića, do kojih je došla Liv, navela su Thora na uvjerenje da su prvi stanovnici Polinezije došli iz Južne Amerike. Usprkos tim otkrićima i želji da ostanu duže, teški životni uvjeti i problemi s lokalnim stanovništvom natjerali su ih da se vrate u Norvešku.

Karta za raj se ne može kupiti. Moramo je pronaći u nama samima.

Heyerdahl je po povratku počeo pisati svoj istraživački rad pod naslovom Američki Indijanci u Južnom Pacifiku. Rad je objavljen 1952. godine. Život u Polineziji probudio mu je zanimanje za daljnjim istraživanjem o tome kako su zabačeni otoci Polinezije naseljeni. Heyerdahl je bio uvjeren da su prvi ljudi koji su naselili Uskršnji otok i ostale istočnopolinezijske otoke došli s istoka, iz Južne Amerike. Ta je teza godinama bila jedna od najzastupljenijih tema u proučavanju tog područja i bit će tema većine Heyerdahlovih istraživačkih radova. Da bi potvrdio svoju teoriju, poduzeo je već spomenutu ekspediciju na splavi Kon-Tiki. Time je dokazao da su migracije drevnih naroda Južne Amerike prema pacifičkim otocima bile moguće.

Živimo u vremenu u kojem se misli da je tehnologija sve, da je pritiskanje dugmadi sve, da je ekonomija sve, a ono šta gubimo je pogled u realnost.

No, bilo je potrebno dokazati da su se migracije iz Južne Amerike zaista i dogodile. S toga je 1953. godine otputovao s dvojicom norveških arheologa na otočje Galapagos. Arheološkim iskapanjima pronašli su jednu flautu i ostatke prethistorijske keramike podrijetlom iz Južne Amerike. To je potvrdilo da su ljudi iz Južne Amerike došli na Galapagos daleko prije nego što je Kolumbo otkrio Ameriku.

Kako bi dodatno potvrdio svoje teorije, 1955. godine otišao je na Uskršnji otok. S timom od petorice arheologa tražio je dokaze o prvim stanovnicima. Otkrio je crteže koji prikazuju brodove s jedrima koji podsjećaju na motive jedrenjaka pronađenih na više mjesta u Južnoj Americi. Iako je Heyerdahl to smatrao dokazom da su prvi stanovnici Uskršnjeg otoka došli s istoka, znanstvena zajednica tim otkrićem nije bila impresionirana jer je bila čvrsto uvjerena da su prvi stanovnici Uskršnjeg otoka došli sa zapada, iz Polinezije.

Na Uskršnji otok ponovno se vratio tek 1986. godine da bi istraživao na koji su način drevni stanovnici pomicali petnaest i više tona teške kipove po kojima je Uskršnji otok poznat.

Heyerdahlov najveći arheološki poduhvat bio je iskapanje kompleksa piramida Túcume u Peruu 1988. godine. Najvažnije otkriće bio je hram čija je gradnja datirana u razdoblje između 1200. i 1300. godine. Taj hram je imao zidni reljef na kojem su prikazana dva jedrenjaka i mitološka bića, “ljudi-ptice”, od kojih su neki držali okrugle predmete u rukama.

Prikazi ljudi s ptičjim glavama imali su važnu ulogu u religijskim obredima drevnih stanovnika Uskršnjeg otoka. Sve je to podupiralo Heyerdahlovu teoriju o tome da su prvi stanovnici Uskršnjeg otoka doplovili iz Južne Amerike. Osim toga, bili su tu i dokazi postojanja prvih pomorskih kultura u Peruu.

Istraživanjem u kompleksu Túcume završeno je Heyerdahlovo istraživanje podrijetla prvih naseljenika polinezijskih otoka. Iako nije našao čvrste dokaze da su prvi naseljenici zaista došli iz Južne Amerike, ostali istraživači jasno su potvrdili da je postojao kontakt između Uskršnjeg otoka i područja koji su danas dio Perua i Bolivije. Time se objašnjava porijeklo slatkog krumpira i južno-američki DNK koji se može pronaći kod nekih stanovnika Polinezije.

Heyerdahl je smatrao da su oceani spajali civilizacije u prošlosti i služili kao veza, a ne prepreka širenju kulture. Iako nije do kraja potvrdio neke od svojih teza, uvijek su ga privlačili izazovi koji su bili u suprotnosti s općeprihvaćenim mišljenjima i znanstvenim teorijama. Dokazivao je da je Kolumbo došao u Ameriku prije službeno prihvaćenog datuma “otkrivanja” Nove zemlje i da je Leif Ericsson, vikinški moreplovac, prvi Europljanin koji je stupio nogom na tlo Amerike.

Tvrdio je da je pronašao dokaze da su drevni Egipćani preplovili Atlantik i naučili stanovnike Srednje Amerike gradnji piramida. Proučavao je nacrte i izgradio splav Ra kojom je 1969. godine isplovio iz Maroka prema Americi. Prvi pokušaj nije bio uspješan, jer je trstika od koje je brod bio izgrađen prebrzo upila vodu. Drugi pokušaj, s poboljšanom splavi Ra II, bio je uspješan. Preplovio je 3200 nautičkih milja od Maroka do Barbadosa.

Godine 1977., na jedrenjaku Tigris izrađenom od trstike, materijalom od kojeg su se gradili brodovi u Mezopotamiji, uputio se rijekom Tigris prema Perzijskom zaljevu. Plan je bio otploviti do rijeke Ind i natrag do Egipta, i tako potvrditi povezanost Indije i drevnog Egipta. Želio je utvrditi da su drevni narodi, osim što su znali koristiti morske struje, znali i upravljati brodovima te koristiti navigaciju. Pokušaj je propao u povratku iz Indije, jer je zbog sukoba Etiopije i Somalije bio spriječen ploviti Crvenim morem do Egipta.

U borbi s prirodom čovjek može pobijediti svaku bitku osim posljednje.

Unatoč svom pustolovnom duhu, Heyerdahl je više od pola života proveo za radnim stolom. Proučavao je spise i biblioteke po čitavom svijetu tražeći dokaze i nove načine rješavanja svojih teza i znanstvenih zagonetki. Objavio je više od pedeset znanstvenih radova. Iako nije uvijek bio u pravu, govorio je da je bit znanosti postavljati pitanja, a neka od njegovih pitanja i danas su aktualna. Napisao je četrnaest popularnoznanstvenih knjiga među kojima je bilo više bestselera. Njegova knjiga Ekspedicija Kon-Tiki, objavljena 1948. godine, bila je svjetski bestseler, a film snimljen po istoimenoj knjizi dobio je 1951. godine nagradu Američke filmske akademije, popularnog “Oskara”, za najbolji dokumentarni film.

Ostao je upamćen kao otvorena i izrazito komunikativna osoba. Vrlo je lako uspostavljao komunikaciju i odnose s ljudima. Bio je počasni dopredsjednik Svjetskog federalističkog pokreta, organizacije koja promiče mir, suradnju bez obzira na granice i svjetsko uređenje temeljeno na zakonu i pravdi. Kao prirodoslovac, autor je mnogih prezentacija i članaka o opasnostima globalnog zagađenja, s posebnim naglaskom na utjecaj zagađenja na floru i faunu oceana. Bio je savjetnik Svjetske organizacije za zaštitu prirode (World Wide Fund – WWF) i član savjeta za imenovanje dobitnika godišnje nagrade UN-ova programa za okoliš. Bio je uključen i u osnivanje Zelenog Križa (Green Cross), organizacije pokrenute na inicijativu Mikhaila Gorbačova 1993. godine, čiji je cilj zaštita okoliša i ljudi pogođenih ratom i nesrećama uzrokovanih ljudskim ­djelovanjem.

Thor Heyerdahl je radio na novim projektima sve do samog kraja života. Umro je nakon kratke bolesti u 87. godini života, u svom domu u talijanskom gradu Colla Micheri 18. travnja 2002. godine. Državni ispraćaj u Oslu u rodnoj Norveškoj bio je posljednje priznanje koje je dobio.

Ono što možda najbolje opisuje ovog osebujnog istraživača, avanturista i stanovnika svijeta je njegova izjava: “Granice? Nikad nisam vidio nijednu, ali čuo sam da postoje u glavama nekih ljudi.”

Autor: Marko Perutović