Rasprave o reformi obrazovanja najčešće se bave aspektima forme koji zamagljuju temeljni cilj: čovjekov cjeloviti razvoj. Suvremeni obrazovni sustavi više su usmjereni na stvaranje radne snage za tržište rada, upravljano zakonima ponude i potražnje, nego na razvoj istinskih ljudskih potencijala. Potrebno je novo obrazovanje koje će biti oslonac razvoju unutarnjih kvaliteta i dubokih poriva duše te olakšati mladima pronalaženje svog mjesta u svijetu i u životu.
U današnjim polarizirajućim vremenima obrazovanje kao prijenos znanja, vještina i iskustava na sljedeću generaciju čest je predmet nesuglasica. Dok su škole nekada oblikovale i obučavale djecu kako bi ih se uklopilo u društvenu sredinu, s naglaskom na stjecanje potrebne razine kvalifikacije, današnje "mekše" obrazovanje više je usmjereno na buđenje i izvlačenje prirođenog potencijala djeteta. Međutim, oba polariteta imaju svoju vrijednost i trebaju se međusobno dopunjavati.
Brojne su teorije i pristupi odgoju i obrazovanju u širokom rasponu od stege do slobode, odnosno neometanja prirode. Svako živo biće pa i čovjek razvija se u skladu sa svojom nutarnjom prirodom, no na razvoj djeteta golem utjecaj ima okruženje koje je proizveo čovjek. Ne željeti uplitanje u odgoj i obrazovanje djece izraz je straha pred izazovom čiji je ishod neizvjestan, no od te se odgovornosti ne smije bježati. Mladima treba omogućiti uvjete koji će pomoći izvući ono najbolje iz svakog od njih te ih pripremiti za život u zajednici.