Zamislite oblike kao da su usmjereni prema vama;
sav život izbija iz središta i širi se iznutra prema površini.
Auguste Rodin
Auguste Rodin umire 17. studenog 1917. Tada je bio na vrhuncu slave, jedan od svjetionika modernog kiparstva i nepresušno vrelo nadahnuća generacijama kipara. Za sobom ostavlja šest tisuća skulptura, sedam tisuća crteža i četrdeset slika kao dio fundusa koji je oporučno ostavio francuskoj državi, zajedno s bibliotekom, oko deset tisuća fotografija, šest tisuća i petsto različitih antikviteta te sto šezdeset slika na platnu od prijatelja slikara koje je skupljao (Monet, Renoir, Van Gogh…).
Kako je u tim godinama Prvi svjetski rat još uvijek bio u jeku, vlada nije mogla organizirati državni sprovod. Stoga je povodom stogodišnjice njegove smrti upriličena iznimno bogata izložba u Grand Palaisu i Muzeju Rodin u Parizu te u Muzeju Rodin u Meudonu.
Vrata pakla, Rodinovo životno djelo nadahnuto je Božanstvenom komedijom
Biti prvenstveno čovjek, tek onda umjetnik
Skromnog porijekla, bez osobitog obrazovanja, tri puta je pao na prijemnom ispitu za Umjetničku akademiju, iako su profesori prepoznali njegovu nedvojbenu nadarenost. Razlog je bila njegova manjkava naobrazba te stil koji se nije uklapao u tadašnji neoklasicistički kanon.
Kao neumoran radnik, sudjeluje u mnogim radionicama i uči od kipara koji mu pomažu da se formira, razvija i uzdigne. Počinje putovati te stječe mnogobrojna poznanstva. Putuje Italijom 1875. godine te, uz ostale ljepote, otkriva Donatellove “tajne”, a posebno snažno ga se dojmilo Michelangelovo stvaralaštvo koje mu od tada postaje izvorom nadahnuća.
Godine 1877. u Parizu je predstavio Brončano doba (Age d’airan), gipsani kip mladića u prirodnoj veličini. Kip je bio toliko nevjerojatno realističan da su ga optuživali kako ga je odlio sa živog modela. Miris skandala koji je pratio uspjeh ove skulpture zapravo mu je donio sreću. Slijedeće je godine, da bi uklonio taj nesporazum, napravio kip Svetog Ivana Krstitelja u veličini većoj od prirodne.
Poput Pigmaliona, on svojim djelima, bilo da su od gipsa, gline, mramora ili bronce, daje život. Koristi ekspresivnu snagu tehnike non finito, preuzete od Michelangela, kojom dijelove kipa ostavlja neobrađenim.
Njegov je san jasno izražen u umjetničkoj oporuci koju je ostavio: Mladi, vi ste službenici Ljepote. Poklonite se Fidiji i Michelangelu (…). Poštujući tradiciju, znajte raspoznati u njoj ono što vječno rađa plodom: ljubav prema prirodi i iskrenost. To su ta dva moćna nagnuća svih genija (…). Neka vam priroda bude jedina božica (…). Umjetnost započinje isključivo s unutarnjom istinom. Neka svi oblici i boje koje koristite odražavaju vaše osjećaje (…). Treba biti prvenstveno čovjek, tek onda umjetnik.
Rodin zna kako prikazati i ljubavni zanos, kao u Poljupcu gdje pulsira život
Ostvarenje genija
Izražajnošću pokreta i osjećaja, senzualnošću i sposobnošću reproduciranja intenzivnih emocija kroz skulpturu, on snažno utječe na svijet kiparstva. Osim što je osmislio novi stil nazvan ekspresionizam, on uvodi nove tehnike kao što su tzv. asemblaži,u kojima kolažira raznorodne predmete i materijale, služi se multiplikacijom figura i izradom fragmenata (“nepotpune” skulpture)1.
Omiljena mu je tema bilo ljudsko tijelo. Akt je njegov oblik izražavanja. Najprije predstavljeno u cijelosti, tijelo kasnije katkada fragmentira, lišava udova i svodi na esencijalne dijelove. Tako je, primjerice, Čovjek koji hoda samo torzo, bez ruku, postavljen na noge. To tijelo, zgurano unutar svojih granica, treba prenijeti sliku patnje ljudske duše.
Iako od klasika preuzima kanone idealne ljepote, Rodin ih mijenja s realizmom i istinoljubivošću: ne idealizira svoje likove niti ih uljepšava, već u njima, takvima kakvi jesu, vidi ljepotu. Gnječi kiparski materijal da bi iz njega izvukao suštinu: Modeliranje reproducira samo vanjštinu; ja osim toga želim prikazati i duh, koji je također dio Prirode. Promatram cijelu istinu, a ne samo onu površinski primjetnu.
Njegovo najvažnije životno djelo, Vrata pakla, nadahnuto je Božanstvenom komedijom. Ta narudžba države Francuske, na kojoj je radio do zadnjeg dana života, nikada nije isporučena. Od 2013. djelo je izloženo u Muzeju Rodin. Vrata pakla bila su ishodište za veliki broj manjih figura koje je Rodin zamislio kao dijelove te kompozicije, a koja je tijekom života pretvorio u samostalna djela, od kojih su najpoznatiji Mislilac i Poljubac. Mislilac je prvotno zamišljen kao Poet koji zamišljeno gleda na poroke i patnje čovječanstva predstavljene na Vratima pakla.
Cijeli svoj život Rodin je nastojao tragiku ljudske egzistencije i pitanja koja iz toga proizlaze pretočiti u materiju.
Cijeloga života Rodin je nastojao u materiju pretočiti tragiku ljudske egzistencije i pitanja koja iz toga proizlaze. Sve to koncentrirano je u besmrtnom djelu, Misliocu, koje kruni Vrata pakla. No, Rodin je znao prikazati i ljubavni zanos, kao u djelu Poljubac koje pulsira životom. Njegovi su suvremenici govorili: U Rodinovoj prisutnosti mramor drhti.
Rodin je svoj rad organizirao u šest radionica u kojima je radilo više od pedeset njegovih suradnika. Bio je i poslodavac i idol i mit.
Za mnoge je pak prvenstveno bio majstor. Njegov utjecaj na umjetnike suvremenike nedvojben je, ali i kompleksan. Iako puni strahopoštovanja, mnogi su se ovom utjecaju istodobno i opirali, pokušavajući se odmaknuti i osamostaliti. Čak je i među tadašnjim članovima Umjetničke akademije imao ozbiljne protivnike.
Najveći utjecaj imao je na svoje najbliže učenike, pomoćnike u ateljeu, koji su surađivali u ostvarenju njegovih djela. Najpoznatiji među njima bili su Francois Pompon, čuven po svojim savršeno glatkim skulpturama životinja, te Jules Desbois, Antoine Bourdelle i Constantin Brancusi. Bourdelle je svojim radovima dodao jednu simboličnu dimenziju, a povodom Rodinove smrti napisao je dirljiv tekst Rodinova umjetnost. Brancusi se, međutim, nakon kratke suradnje s Rodinom, odlučio udaljiti od njega i krenuti samostalno jer “u sjeni velikih stabala ništa ne raste”.
Rodin je preteča mnogobrojnih tehnika koje cijeli niz kipara do danas proučava i dodatno razvija.
Pred kraj života, definirajući umjetnika, daje svoj vlastiti portret: Za njega je sve lijepo, jer u svakom biću i u svemu njegov prodorni pogled otkriva karakter, tj. unutrašnju istinu koja se nazire ispod forme. Time ideal umjetnika približava idealu filozofa koji je u potrazi za istinom i jedinstvom.
1 https://www.musee-rodin.fr/en/resources/creative-process/multiples-fragments-assemblages
Autor: Laura Winckler
S francuskog prevela: Vesna Perhat
