Dokumentarni film engleskog filozofa i pisca Rogera Scrutona (1944. – 2020.), Zašto je ljepota važna, započinje rečenicom: Da ste u bilo kojem trenutku između 1750. i 1930. upitali obrazovane ljude da opišu cilj poezije, umjetnosti ili glazbe, odgovorili bi “ljepota”, a ako vam pritom ne bi bio jasan smisao toga, naučili biste da je ljepota vrijednost – jednako važna kao istina i dobrota. O vrijednosti ljepote slično bi nam odgovorio i Sokrat prije dvije tisuće i petsto godina, poistovjetivši ono lijepo s onim što je moralno dobro i korisno.

Scruton navodi kako su filozofi u staroj Grčkoj promišljali o ulozi ljepote u umjetnosti, poeziji, glazbi, arhitekturi i svakodnevnom životu, te zaključili da nas ljepota vodi dubljem razumijevanju vlastite prirode. No, u dvadesetom stoljeću, ljepota je prestala biti važna, smatra. Umjetnost se okrenula razbijanju moralnih tabua i na prijestolje stupa originalnost koju ne zanima moralna cijena koju pritom plaća. Polako se stvara kult ružnoće, koji se širi i na naše okruženje, arhitekturu, jezik, glazbu i sl. Jedna riječ je napisana krupno na svim tim ružnim stvarima, a to je riječ “ja”, zaključuje Scruton – moji profiti, moje želje, moja zadovoljstva. Smatra da gubeći ljepotu, dolazimo u opasnost da izgubimo i smisao života.

Michelangelo, Mojsije (16. st., Bazilika svetog Petra u okovima, Rim)

Michelangelo, Mojsije (16. st., Bazilika svetog Petra u okovima, Rim)

Scruton nam objašnjava da ljepota nije subjektivna stvar, već univerzalna potreba. Bez nje se nalazimo u “duhovnoj pustinji”. Veliki umjetnici su znali da je život pun kaosa i patnje, i imali su lijek za to – ljepotu. Za razliku od njih, Scruton smatra da se moderna umjetnost okreće prikazivanju samog života, a budući da je svijet uznemirujući, i umjetnost postaje uznemirujuća. Njezina uloga više nije da nas uzdiže na moralnu ili duhovnu razinu, već ostaje u našoj svakodnevici kojom nije zadovoljna. U želji da nas trgne i suoči sa stvarnošću, pokazuje nam da sve može biti umjetnost. No, u svojoj namjeri da nas šokira, dolazi do zida jer što je šokantno prvi put, smatra Scruton, dosadno je i ­isprazno kad se ponovi.

Sva umjetnost je apsolutno beskorisna. Stavite korisnost na prvo mjesto i izgubit ćete je. Stavite ljepotu na prvo mjesto i ono što radite bit će korisno zauvijek.

Razgovarajući sa suvremenim konceptualnim umjetnikom Michaelom Craig-Martinom, Scruton opisuje kako mu je prvi susret s Michelangelovom ­Pietom promijenio život, te se pita može li netko doživjeti takvo iskustvo u susretu s nekim njegovim radom ili na primjer pri pogledu na Fontanu, odnosno pisoar, rad Marcela Duchampa, umjetnika koji je među prvima u umjetnosti počeo koristiti već postojeće stvari (ready-made). Michael Craig-Martin objašnjava kako pisoar nije zamišljen da bude lijep, ali to ne znači da ne postoji nešto u vezi s njim što ne plijeni maštu, jer smatra da je upravo to svrha umjetničkog djela. Naime, Duchamp je smatrao da je umjetnost postala previše zainteresirana za tehniku, previše intelektualna i moralno korumpirana, te je pokušao reći da okosnica umjetnosti počiva negdje drugdje.

Scruton smatra da takve ideje mogu biti zanimljive i zabavne, ali to ne opravdava njihovo prisvajanje oznake “umjetnosti”. Svjestan opasnosti takve rasprave zbog nerijetke tendencije u mišljenju koje ne prihvaća sugestiju da postoji razlika između dobrog i lošeg ukusa, Scruton nas podsjeća da postoje standardi ljepote koji imaju čvrst temelj u ljudskoj prirodi i da ih je potrebno tražiti i ugraditi u svoje živote.

Uzrok našeg gubitka vjere u ljepotu po Scrutonu možda leži u našem gubitku vjere u ideale. U svemu tražimo korisnost. Usmjereni smo na korisnost kao najveću vrijednost. No, Scruton dovodi u pitanje korist ovakve umjetnosti. U čemu nam ona pomaže? Je li prikaz svijeta u kojem živimo, zajedno sa svim njegovim nesavršenostima, nešto što pomaže ljudima? Je li rezultat doista umjetnost?

Oscar Wilde je smatrao da ljudi trebaju tzv. “beskorisne” stvari (npr. ljubav, prijateljstvo, poštovanje) čak i više od onih “korisnih”. No, potrošačko društvo korisnost stavlja na prvo mjesto pa ljepota postaje samo dodatak. Međutim, Scruton naglašava kako je iskustvo pokazalo da će ono što stvorimo, uzmemo li u obzir samo korisnost, uskoro postati beskorisno. Ponovno se vraća Oscaru Wildeu koji kaže: Sva umjetnost je apsolutno beskorisna. Stavite korisnost na prvo mjesto i izgubit ćete je. Stavite ljepotu na prvo mjesto i ono što radite bit će korisno zauvijek. Scruton zaključuje: Ispada da ništa nije korisnije od beskorisnog, i dodaje: To vidimo u tradicionalnoj arhitekturi s njezinim ukrasnim detaljima. Ornamenti nas oslobađaju tiranije korisnog i zadovoljavaju našu potrebu za skladom. Na neobičan način čine da se osjećamo kao kod kuće. Podsjećaju nas da imamo više od praktičnih potreba. Nama ne upravljaju samo životinjski apetiti, poput jedenja i spavanja, imamo i duhovne i moralne potrebe, i ako te potrebe ostanu nezadovoljene, ostajemo i mi.

Kao još jedan primjer Scruton navodi radost koju možemo osjetiti držeći dijete u naručju. Jednostavno, želimo ga gledati i osjetiti oduševljenje koje dolazi kao rezultat naših misli usmjerenih na dijete, a ne na sebe. Slično možemo doživjeti slušajući prekrasno glazbeno djelo, gledajući uzvišeni krajolik, čitajući pjesmu koja sadrži bit stvari koje opisuje. U takvim iskustvima ne tražimo ništa više od toga. Znamo da je to dovoljno.

Na pitanje zašto je iskustvo ljepote toliko važno, Scruton odgovara da se susret s ljepotom zbog njegove živosti i neposrednosti čini kao da nije od ovoga ­svijeta. Od početka zapadne civilizacije pjesnici i filozofi doživljavali su iskustvo ljepote kao ono što nas povezuje s božanskim. Mudri ljudi su prepoznali da, osim animalnih poriva, čovjek ima i duhovne potrebe. Za Platona je ljepota bila put do ostvarenja tih potreba. Zato Scruton Botticellijevo Rođenje Venere povezuje s Platonovim idealom prema kojem o ljepoti treba kontemplirati, a ne je posjedovati. Naime, i Platon i Botticelli nam govore da pravu ljepotu možemo pronaći ne samo u poželjnoj mladoj osobi, već i u ostarjelom licu punom tuge i mudrosti, kao u Rembrandtovim ­slikama, jer se ljepota lica krije u životu koji izražava.

Ljepota je svuda oko nas, ne smijemo joj okrenuti leđa, trebamo se učiti vidjeti je, a kako kaže Mali princ, samo se srcem dobro vidi. Istina je da u današnjem ­svijetu postoji mnogo toga što nas smeta i muči, ali Scruton ne vidi rješenje u naglašavanju toga, već u potrazi za izlaskom iz “duhovne pustinje”. Pritom nas podsjeća kako istinska umjetnost nikad nije negirala poteškoće i nepravde ljudskog života. Naprotiv, ona je u stanju i u najbolnijim stvarima pronaći smisao i ljepotu i tako iskupiti ljudsku bol. Ima moć unijeti ­harmoniju i red tamo gdje se teško nalaze.

Bez naše svjesne potrage za ljepotom ostajemo bez jednog od snažnih poticaja koji nas uzdiže na našem putu ostvarenja kao ljudskih bića. Zato je ljepota važna.

Izvor: https://vimeo.com/549715999

Autor: Doris Toić