Cicely Mary Barker rođena je u Croydonu, u široj okolici britanske prijestolnice, 28. lipnja 1895. godine, u obitelji čiji su preci bili tesari više od četiri stotine godina. Cicelyin otac s ljubavlju je izrezbario propovjedaonicu koju je 1909. godine darovao lokalnoj crkvi sv. Edmunda. Umjetnost je mladoj Cicely stoga bila urođena i prirodna.
Cicely je bila osjetljivo dijete koje je patilo od epilepsije. Kako bi je zaštitili, roditelji su je školovali kod kuće. Kako nije išla u školu, imala je vremena intenzivno se baviti crtanjem i slikanjem te šetati i istraživati prirodu oko Croydona. Kada su njeni roditelji shvatili da Cicely posjeduje istinski talent za umjetnost, dopustili su joj da završi dopisni tečaj crtanja na Croydon School of Art.
U svojoj šesnaestoj godini, Cicely je osvojila drugu nagradu na natjecanju crtanja plakata koje je organiziralo Croydonsko umjetničko društvo. Nedugo nakon toga izabrana je za članicu Društva, postavši njihov najmlađi član.
Iste je godine njen talent prepoznat na nacionalnoj razini kada je Raphael Tuck, ugledni trgovac umjetninama, otkupio set oslikanih razglednica. Ubrzo je njen rad postao profitabilan i omogućio joj da živi od njega. Na veliko zadovoljstvo obitelji, Cicelyina epilepsija nestala je nakon Prvog svjetskog rata i nikada se više nije vratila.
Cicely je živjela u jedinstvenom razdoblju povijesti umjetnosti. Nedugo prije njenog rođenja, svijet umjetnosti u Velikoj Britaniji u potpunosti je uzdrmala skupina umjetnika koji su se zvali Predrafaelitsko bratstvo. Stvarali su umjetnost koja je bila u izravnoj suprotnosti s onime što je tadašnja umjetnička elita smatrala “finim”. Zalagali su se za povratak starijim oblicima slikanja te su se posvetili promatranju prirode, istraživanju mitologije, uključujući bajke i narodne priče.
Nakon kratkog djelovanja predrafaelita (koje je već završilo kada je Cicely postala umjetnica), nekoliko drugih umjetničkih i književnih pokreta poteklo je iz tog izvora. Može se reći da su predrafaeliti utrli put pokretima kao što su Art Nouveau i Art Deco, koji su dali mnoge vrhunske umjetnike, pjesnike i obrtnike.
Cicely je odrasla čitajući ilustrirane knjige priča Kate Greenaway i Randolpha Caldecotta, koji su bili povezani s predrafaelitima. Izložena njihovom radu od svojih najranijih godina, Cicely se divila njihovom likovnom izričaju i smatrala ih svojim stvaralačkim uzorima. Dijelila je njihovu fascinaciju elegancijom i romantikom srednjeg vijeka. Prateći Cicelyin opus, jasno je vidljiv njihov utjecaj – ne primarno u tehničkom smislu, nego u izboru tema, postizanju osjećaja i atmosfere. Poput predrafaelita, Cicely je pokušavala slikati instinktivno, na način koji joj je bio prirodan, ne mareći previše za umjetničke teorije.
U 24. godini Cicely je u obiteljskoj kući, u ulici The Waldrons 23, uredila likovni studio, a nedugo nakon toga njezina sestra Dorothy je otvorila školu i vrtić. “Moja je sestra vodila dječji vrtić i ja sam uzimala njezine učenike za modele. Godinama sam oko sebe imala veselu atmosferu s mnogo djece. To su dani koje nikad neću zaboraviti”, ispričala je kasnije novinaru Croydon Advertisera.
Svakodnevno promatrajući djecu kako rastu i igraju se, Cicely ih je crtala te oštrila vještine za svoje najveće djelo – knjigu o Cvjetnim vilama. Premda je Cicely dugo imala ideju kreirati knjigu ilustracija, pravi preobrat dogodio se u ljeto 1920. dok je vodila dnevnik tijekom svog boravka u idiličnom engleskom seocetu Storringtonu, okruženom zelenilom, šumama i livadama punim divljeg cvijeća. Nedugo po dolasku, Cicely je uronila u stare legende i priče o selu okruženom vilama. Zapisivala je sitne detalje: kako mještani prepoznaju vile, gdje se mogu pronaći, sistematizirala vodič za vilinsko drveće i krugove, sabirala lokalne priče, čak je pronašla i stari recept za pekmez od kupina koji su navodno vile prenijele ljudima. Potaknuta bogatstvom materijala, Cicely je marljivo ilustrirala, a inspiraciju za prikaz vila crpila je među učenicima u sestrinoj školi i vrtiću.
Cicely bi uz svaku ilustraciju napisala i pjesmu, otkrivajući svijetu divni talent za poeziju. Ovi kratki, razigrani stihovi daju vesela objašnjenja prirodnih pojava, poput padanja lišća u jesen, sazrijevanja žirova na drveću, njihanja krošnji na vjetru… U pjesmama se Cicely dotakla i nekih šaljivih detalja kao što je, primjerice, veza između izgubljenih čarapa i vila.
Nakon povratka doma, prepuna nadahnuća, odlučila je povjeriti svoj dnevnik Britanskom društvu vilinskog folklora na čuvanje. Dnevnik je oduševio skoro sve koji su ga pročitali, i mnogi su se složili da se takvo dražesno djelo mora objaviti.
Izdavačka kuća Blackie uskoro je prepoznala veliki potencijal dnevnika, otkupila ga i objavila kao knjigu pod imenom Cvjetne vile. Cicely, tada dvadesetsedmogodišnjakinja, proslavila se u cijelom svijetu, ali joj je draže bilo to što je knjiga napravila pravu malu revoluciju i dala novu dimenziju žanru dječje literature. U tom pogledu Cicely je bila pravi predrafaelit u srcu, umjetnik koji je svojim radom otvorio nova polja kreativnosti i oslobodio se mnogih okova prošlih formi.
Velika i iznenadna slava nije promijenila Cicelyin način života. Nježna, tiha i povučena, ali s bogatim nutarnjim životom, Cicely je oduvijek bila u potpunosti posvećena svojoj umjetnosti, a jako važne su joj bile njezina obitelj, religija i miran život među odabranom grupom prijatelja. Intenzivno se bavila humanitarnim radom te je uvijek bila spremna dati onima u potrebi, najčešće mladim djevojkama. Kao potomak dugog niza tesara, Cicely je uspješno nastavila obiteljsku tradiciju, samo na jedan drugi način. Za crkvu sv. Edmunda u Pitlakeu, gdje je njezin otac svirao orgulje i izrezbario propovjedaonicu, Cicely je dizajnirala mozaik u spomen na sestru. Tijekom svog života napisala je i ilustrirala brojne knjige, slikala portrete i crkvene murale.
Navika joj je bila nositi olovku i blok za crtanje kad god bi odlazila u prirodu ili na odmor, i brzo skicirati što god bi joj okupiralo pažnju, u nadi da će to iskoristiti za neke svoje buduće radove. Biljke, a posebno cvijeće, proučavala je oštrim okom botaničara, te je postala vrstan stručnjak nakon što je prikupila ogromnu količinu botaničkih podataka iz mnogih izvora. Često je surađivala sa stručnjacima iz Kraljevskog botaničkog društva i čak crtala za njih.
Kada su pedesetih godina umrle Cicelyina sestra i majka, postala je vrlo usamljena. Prodala je svoj stari studio i preselila se u kućicu s dovoljno prostora za studio na katu. Međutim, zbog narušenog zdravlja i sve slabijeg vida morala je odložiti svoje kistove i ovisiti o brizi drugih. Umrla je u bolnici u Croydonu 16. veljače 1973. u dobi od sedamdeset i sedam godina. Njezina se smrt poklopila s pedesetom obljetnicom objave njezine međunarodno poznate knjige Cvjetne vile.
Otvori oči!
U kupovini i školi, u poslu i u igri,
Zauzetim ljudima cijeli dan proleti
Tamo-amo, oni žure, jure,
I u prolazu jedva da primijete
Cvijeće uz pute, dobro znano svima,
Čija imena tek malo njih zna reći.Ne razmišljaju nikad o vilin-narodu
Što skriva se možda samo za šalu!O, kad bi ti ljudi samo znali
Što nalazi se sve po polju i u šumi;
Koje se vilinske otkrivaju tajne
Puteljkom svakim, cestom il’ stazom—
Otvorenih očiju bi išli i gledali,
(Kao što ćete vi, kada pročitate ovu knjigu)
A onda bi barem naučili vidjeti
Kako lijepe obične stvari mogu biti!
Proljetna čarolija
Svijet je vrlo star
Al’ godinu za godinom
Opet raste nov
Kad pupoljci se pojave.Svijet je vrlo star
A ponekad i tužan
Al’ kad tratinčice dođu
Svijet je sretan.Svijet je vrlo star
Al’ svakog proljeća
Opet raste mlad,
Uz pjesmu vila.Pjesma vile Ljubičice
Palčić i crvendać skakuću uokolo
Jaglačice mi susjede
Sunce već grije mahovine tlo
Tu i ja sam, gdje proljeće je stiglo
Probudio me zov kukavice.Gdje?
Gdje su to vile?
Gdje možemo ih naći?
Vidjesmo vilin-krugove
Što za sobom ostavljahu!Nakon što plešu cijelu noć,
Kuda idu?
Ševo, na nebu visoku,
Reci, znaš li?Zar je to tajna
Koju nitko ne odaje?
Zašto, pa u tvom vrtu
Sigurno borave!Ne treba putovati,
daleko tražiti:
Gdje ima cvijeća,
Tamo je vila sreća!
Autor: Stela Zorić
