Poput svega važnog u životu, poeziju je teško definirati. Bio bi to beskrajan posao kada bismo pokušali navesti istinske ili lažne osobine koje su se od početaka poznate povijesti pridavale poeziji. Danas znamo da su Egipćani, Sumerani i Kinezi – da navedemo samo neke primjere iz daleke prošlosti – stvarali poeziju pridajući joj veliko značenje. U drevnoj su Indiji najstariji magijski i religijski tekstovi izvorno bili zapisani kao epovi, poput Mahabharate koja u svom središtu sadrži besmrtne Bhagavad Gitu i Uttara Gitu.

Stari su narodi zamišljali da je čitav univerzum harmoničan, uređen brojevima i zlatnim proporcijama. Odraz toga je uređenost zvukova koji, kada se izmjenjuju s tišinom, postaju izvorište muzike, pjesme i poezije, svih onih ljudskih izraza kojima je čovjek oduvijek nastojao izvući iz duše tajanstvene sjemenke koje su u nju pohranili bogovi kako bi bolje i ispravnije razumio samog sebe, Prirodu i Boga.

Budući da model koji nazivamo “klasičnim” ima karakteristiku – prema božanskom Platonu – ujediniti ono dobro, lijepo i pravedno, ritmovi i rime koristili su se s vrlo praktičnim ciljem, kao pomoć u pamćenju drevnih pouka. Ne tako davno u Europi, a čak i danas među narodima Istoka, običavalo se djeci pjevati u rimi “tablice” množenja ili brojeve dana u mjesecima.

U armoričkoj tradiciji koja je potekla od druidske, među Keltima francuske i engleske Bretanje, a koja se padom Rimskog Carstva proširila najprije Irskom i zatim čitavom Europom, ponovno su se pojavili stari stihovi praćeni lirom. Stih i muzika obnavljaju naizgled izgubljene elemente koji od V. stoljeća nadahnjuju barde i trubadure, među kojima su ovi posljednji bili posebno angažirani u oživljavanju mitova, savjeta i priča. Zbog njihove velike snage kršćanstvo je prilagodilo svoje forme kako bi se oduprlo novoj “herezi” koja se proširila čitavom Europom u ranom srednjem vijeku. Tako su nastali redovnici pjevači koji su se znali pridružiti mornarima i zemljoradnicima, prenoseći im evanđelja u stihovima.

U rječniku stoji: “Poezija: umjetničko izražavanje lijepog pomoću riječi koja je podvrgnuta mjeri i ritmu, iz čega proizlazi stih”.

Podrijetlo riječi poezija je latinsko, poêsis, a ima grčki korijen. Kao što se može pretpostaviti, brojne su definicije poezije, no mnoge od njih su nejasne tako da više prešućuju nego što govore. Aristotel prepoznaje u poeziji oblik oponašanja lijepe prirode. Bacon dodaje da, iako je djelo mašte, poezija oponaša prirodu, ali prenaglašava njene osobine i povezuje bića koja u njoj nisu povezana. Marqués de Santillana preuzima staru platoničku ideju tumačeći poeziju kao umjetnost koja “prelijepim pokrovom” uljepšava i oživljava stvarnost, preobražavajući je u basne i parabole. Zapravo, prema Platonu, poezija je povezana s onim Lijepim i sa sjajem onog Istinskog. Tako bi istina i magičnost bile poput podloge svakoj autentičnoj poeziji.

Royer-Collard iznosi: „Ono lijepo osjeća se i ne može se definirati. Nalazi se u svemu: unutar nas i izvan nas, u savršenostima naše prirode i u divotama osjećajnog svijeta, u neovisnoj energiji usamljenog mišljenja i u javnom redu u društvu, u vrlini i strastima, u radosti i u suzama, u životu i u smrti.“

Od Homera do suvremenih pjesnika, oblici su se mijenjali i jedino što se održalo je ono što možemo nazvati “pjesnička namjera”. Ali, je li za stvaranje poezije dovoljna pjesnička namjera?

Onaj tko ovo piše, od svog je djetinjstva bio pjesnik i zna da nam autentične pjesme dolaze kao da su već sastavljene i treba ih samo dotjerati kako bi im se dao konačni oblik. Pisanje poezije gotovo je medijumski fenomen koji iznenadi pjesnika u neočekivanim situacijama, a onemogućuje ga u najljepšim uvjetima ili trenucima pripremljenima za silazak Muza. Zbog toga, s najvećim poštovanjem prema onima koji se ne slažu sa mnom, čvrsto vjerujem da se pjesnici rađaju i da se ne mogu stvoriti.

Istinsku poeziju ne stvaraju oni koji imaju samo pjesničku namjeru pa skraćuju prozu koliko mogu želeći da to bude poezija, a još manje oni koji ne pišu stvarajući umjetnost, nego nastojeći impresionirati istomišljenike, pokušavajući ih iznenaditi nesuvislim, nerijetko sirovim riječima. Ismijavaju istinske pjesnike i nazivaju “otrcanim” sve što harmonično teče od dobrog početka prema boljem kraju.

Ono što nazivamo istinskom poezijom mora biti transcendentno, lako razumljivo i lijepo. Amado Nervo nam je tako ostavio malu pjesmu, moguću rekompilaciju neke mnogo starije, koju zbog njene jednostavnosti i nježnosti možemo lako zapamtiti: Obožavam dragu majku svoju, / obožavam oca svog također; / nitko me ne voli u životu / kako oni znaju voljeti. / Ako spavam, oni bdiju nad mojim snom; / ako plačem, tužni su oboje; / Ako se smijem, njihovo se lice smiješi; osmijeh moj za njih je sunce. / Uče me njih dvoje neizmjernom / nježnošću da budem dobar i sretan. / Otac se moj za me bori i misli, / majka moja za me uvijek moli.

Koji veličanstveni pjesnički sažetak sinovske ljubavi i priznanja najuzvišenijih osjećaja i vrlina koje bi trebale krasiti roditelje!

Postoji nešto što je zaboravila većina mojih suvremenika: život je lijep i treba ga opjevati prirodno i lijepo. A tko ne može dati ovakav doprinos društvu u kojem živi, bolje je da traži druge puteve izražavanja.

Ne želim završiti ovu malu bilješku svojim nespretnim riječima te ću se obratiti jednom od svojih učitelja iz mladosti. Jedna stara knjiga i jedna stara pjesma.

ČUVAO TE BOG, PJESNIČE…

Čuvao te Bog, pjesniče,
da izliješ u čašu brata svoga
i najmanju kap gorčine;
Čuvao te Bog, pjesniče,
Da svojom rukom presretneš
svjetlo koje Sunce daruje nekom stvorenju.
Čuvao te Bog, pjesniče,
da napišeš stih koji žalosti;
da uznemiriš svojim namrštenim čelom
i logikom svojom tužnom
božansku logiku nekog sna;
da zapriječiš put, usku cestu
kojom prolazi i najskromnije stopalo;
da krhki list slomiš što se vrti;
da ometeš, i s najlakšim
utegom, zamah ptice
ili nekog lijepog idela što se uzdiže.
Imaj za svaku radost sveti
osmijeh dobrodošlice koji je potvrđuje;
stavi neku novu notu
u puni glas koji pjeva;
i izvuci barem
onaj najmanji žalac svakog iskušenja
koje muči i one loše i one dobre.

Amado Nervo, ožujak 1916.

Neka ti istinska poezija, dragi čitatelju, prijatelju bez lica koji čitaš, osvijetli život i neka te oplemeni. Neka ti teku samo sretni sati!

Autor: Jorge Ángel Livraga
Sa španjolskog prevela: Nataša Žaja