Mramorni kip Vestalka s velom je remek-djelo koje istovremeno izvrsno prikazuje ljepotu forme i savršenstvo umjetničke tehnike. Kip predstavlja drevnu rimsku svećenicu vestalku čije je lice djelomično sakriveno velom.

Raffaele Monti, autor ove fascinantne skulpture, bio je kipar poznat po iznimnoj vještini izrade velova u mramoru koji su odavali dojam prozirnosti. Monti je posjedovao rafiniranu tehniku i umjetnički izražaj koji mu je omogućio da svojim radovima vješto simbolički prenese snažne apstraktne ideje koje su ljudi jednako prepoznavali u 19. stoljeću kao što ih prepoznaju i danas.

Rani život

Raffaele Monti rođen je 1818. godine u Iseu, mjestu u talijanskom dijelu Švicarske. Odrastao je u Milanu gdje je izučavao kiparstvo u ateljeu svog oca, poznatog kipara Gaetana Mattea Montija. Za svoja dva rada (Aleksandar kroti Bukefala i Ajant brani tijelo Patrokla) nagrađen je zlatnom medaljom Carske akademije te je postao poznat u umjetničkim krugovima kao mladi i perspektivni kipar. Imao je jedva dvadeset godina kada su ga pozvali u Beč, gdje je pod pokroviteljstvom carske obitelji izradio veći broj bista. Nakon kraćeg boravka u Budimpešti i rada u Mađarskom nacionalnom muzeju, 1840. godine vratio se u Milano i otvorio svoj atelje.

Vestalka s velom

Godine 1846. jedan od najbogatijih Britanaca tog vremena, 6. vojvoda od Devonshirea William Cavendish, posjetio je Montija u njegovom ateljeu u Milanu i naručio skulpturu vestalke s velom. Zbog tadašnjeg otkrića Kuće vestalki u Pompejima, tema vestalki bila je vrlo popularna.

Zanimljiva je priča o rođenju ideje za izradu vestalke. Vojvoda je bio dobar prijatelj Antonija Canove, također poznatog kipara tog vremena, koji je bio poklonik kipova s velovima. Izrada takvih kipova pružala je kiparima priliku da pokažu svoje majstorstvo u radu s mramorom. Canova se posebno divio napuljskom kiparu Giuseppeu Sanmartinu, autoru poznate skulpture Prekriveni Isus koja se danas nalazi u kapeli Sansevero u Napulju. U Italiji su kipovi s velovima ili tkaninama dosegli vrhunac popularnosti u kasnom baroku (rano 18. stoljeće.), no u 19. stoljeću već su bili “izašli iz mode”. Canova je poticao vojvodu da pronađe kipara koji će znati napraviti remek-djelo usporedivo s djelima starih majstora. Nadao se da će umjetnici moći oživjeti i usavršiti ovu zahtjevnu tehniku, iako je prošlo više od sto godina od njene primjene.

Cavendish je dijelio Canovine poglede te je pratio umjetničku scenu u Italiji. Rano je primijetio Raffa­elea Montija i bio je siguran da je on kipar kojeg traži. Uz značajnu količinu novca, ostavio je Montiju detaljne upute i vratio se u Englesku posve uvjeren da će Monti stvoriti remek-djelo. S vještinom i upornošću zapanjujućom za jednog tako mladog umjetnika, Monti je dovršio skulpturu u travnju 1847. godine. Vrlo je uspješno savladao tehniku prikaza tkanine u mramoru. Mramor je tvrda, neprozirna supstanca, “ali pažljivim poliranjem te igrom svjetla i sjene, moguće je stvoriti iluziju gledanja kroz kamen”. Na kipu Vestalke s velom, vrh glave i ramena polirani su glatko kako bi reflektirali svjetlost, dok su mjesta gdje veo pada preko lica slabije polirana zbog čega reflektiraju manje svjetlosti.

Vestalka je doživjela veliki uspjeh koji je donio mnogo dobrobiti i svom autoru i vlasniku.

Kasniji život

Monti se preselio u London 1848. godine. Izlagao je na Kraljevskoj akademiji i ubrzo postao vodeći kipar u Britaniji. Vestalka je postala toliko popularna da su je naveliko kopirali. Poznati kipar John Copeland izlio je njenu bistu u parskom porculanu, koji oponaša kamen, i nazvao je “Nevjesta”. “Nevjesta” je prvi put javnosti predstavljena 1861. godine u Londonu i ubrzo je postala najpopularnija bista toga vremena.

Monti je izlagao i na jednom od najpoznatijih događaja 19. stoljeća, Prvoj svjetskoj izložbi, održanoj 1851. godine u Londonu. Njegova četiri kipa, tri ženska kipa s velovima, te kip-alegorija njegove domovine Italije, plijenili su veliku pažnju, te ih je vidjelo tisuće ljudi, što je za to vrijeme bio zapanjujuće velik broj.

Većinom je izrađivao skulpture u mramoru, ali je također bio vješt u metalu i porculanu. Osim kipova, aktivno se bavio izradom dekorativnih predmeta. Monti je uvijek težio da sva njegova djela budu na visokoj estetskoj razini, da svaki njegov rad bude umjetničko djelo.

Umro je 1881. godine u Londonu. Milijuni posjetitelja i danas oduševljeno gledaju njegovu Vestalku s velom i tako svaki dan oživljavaju sjećanje na ovog iznimnog kipara, do kraja odanog svojim umjetničkim idejama.

Vestalke su bile svećenice Veste, božice ognjišta u starom Rimu, čija je primarna dužnost bila održavati svetu vatru u Vestinom hramu. Prema legendi, sveta vatra donesena je iz Troje i predstavljala je duhovnu povezanost Rima s njegovim mitskim korijenima i bogovima te je bila simbol trajnosti i snage rimskog naroda.

Rimski su autori smatrali da je kult vestalki ustanovljen za vrijeme vladavine kralja Nume Pompilija iz 8. stoljeća prije Krista, no po svemu sudeći taj kult daleko je stariji, a razvio se iz pradavnih kultova vatre.

U svakodnevnom životu Rimljana ognjište i božica Vesta, koja je bila i božica doma i obitelji, imali su također istaknuto mjesto. Kućno ognjište, kao izvor svjetlosti i topline, bilo je mjesto okupljanja, ali i svetište s kojeg se priziva božanska zaštita i gdje se prinose žrtve, pri čemu je vatra služila kao vrata u duhovni svijet.

Autor: Stela Zorić