U nepuna dva stoljeća koliko je trajalo Zlatno doba ili klasično razdoblje stare Grčke, u mnogim područjima čovjekovog djelovanja, osobito u znanosti, filozofiji i umjetnosti, ostvarena su velika postignuća. Niti kiparstvo tu nije bilo iznimka i umjetnička djela koja su nastala u ovom kratkom razdoblju prenose sve do naših dana ideju koju poznajemo kao grčki ideal. Uz Mirona i Fidiju, jedan od trojice najznačajnijih klasičnih grčkih kipara bio je Poliklet iz Arga.
Dijadumen, mladić koji veže pobjedničku vrpcu čije je lice sinonim za klasični grčki profil.
ŽIVOTOPIS I DJELA
Iako je Poliklet u svoje vrijeme bio slavan kipar, vrlo je malo činjenica poznato o njegovom životu. Spominje ga se i kao Polikleta starijeg, za razliku od njegovog sina, Polikleta mlađeg, koji je bio poznatiji kao arhitekt nego kao kipar. Ne zna se niti godina njegovog rođenja, niti godina smrti, zna se jedino da je djelovao u razdoblju između 460. i 420. g. pr.Kr. Prema Pliniju, rođen je na sjeverozapadnom Peloponezu, u Argu ili u Sikionu, a učio je kod majstora Agelada iz Arga kod kojega su također učili Fidija i Miron. Kao već poznati kipar, u Olimpiji je imao radionicu s pomoćnicima i učenicima koji su i nakon njegove smrti nastavili raditi u istom stilu. Polikletova je škola trajala još barem tri generacije, a najaktivnije je djelovala na prijelazu iz IV. u III. stoljeće. Plinije i Pauzanija zabilježili su imena dvadesetak kipara Polikletove škole, od kojih su najpoznatiji bili Skopas i Lizip.
Za razliku od Fidije, kojeg su nazivali agalmatopoios, kipar bogova, Poliklet je bio poznat kao andriantopoios, kipar čovjeka. Postao je slavan po brončanim skulpturama atleta koji su zbog svojih idealnih proporcija postali uzor grčkim, helenističkim i rimskim kiparima, a danas, nakon gotovo dva i pol tisućljeća, i dalje živo utjelovljuju klasični ideal ljepote. Niti jedno Polikletovo djelo nije nažalost ostalo sačuvano, njegove kipove poznajemo samo kao rimske, najčešće mramorne kopije originalnih djela.
U Arheološkom muzeju u Napulju nalazi se rimska mramorna kopija najpoznatijeg Polikletovog djela. To je Dorifor, odnosno Kopljonoša, a prikazuje mladića u stojećem položaju s kopljem u lijevoj ruci. Originalni kip najvjerojatnije je bio izliven u bronci. Pronađeno je više rimskih mramornih kopija. Ova koja se danas nalazi u Napulju, najbolje je sačuvana; kad je otkrivena u Pompejima, nedostajalo joj je samo koplje.
Dorifor je važan jer je to prvi antički kip u kontrapostu, stavu koji odražava uravnoteženu nesimetriju prirodnog čovjekovog držanja i u sebi objedinjuje mirovanje i pokret. Težina cijelog tijela je na desnoj nozi, lijeva je savijena u koljenu i oslobođena u iskoraku. Koljena i bokovi su na različitoj visini, glava je lagano okrenuta udesno. Desna je ruka spuštena i odgovara desnoj nozi, dok je lijeva, u kojoj je koplje, uzdignuta.
Dorifor (Kopljonoša) u dinamičnom, nesimetričnom stavu kontraposta.
Dijadumen (Diadoumenos, Tezej) prikazuje mladića, pobjednika sportskog natjecanja, u stojećem stavu kako podiže ruke da zaveže dijademu, pobjedničku vrpcu. Sačuvano je nekoliko rimskih kopija originala, a najpoznatija je ona koja se danas čuva u Nacionalnom muzeju u Ateni. Na ovom je kipu osobito lijepo oblikovano lice mladića koje je postalo sinonim za klasični grčki profil. Slične kipove napravili su Lizip i Skopas.
Diskofor ili Nosač diska starije je Polikletovo djelo i vjerojatno je nastalo prije Dorifora i Dijadumena. Prikazuje usredotočenog mladog atleta u trenutku prije bacanja diska. Postoji više sačuvanih rimskih kopija, a najpoznatije su ona koja se nalazi u Louvreu i tzv. Townleyev Diskofor koji se čuva u Britanskom muzeju u Londonu.
Osim ova tri najpoznatija, spominje se još nekoliko Polikletovih djela: Efeb (Westmacottski atlet ili Kinisk), Hera, Hermes, Dječaci u igri bacanja kockice. Spominje se kako je, natječući se s Fidijom i Kresilasom, za hram u Efezu izradio kip Amazonke, te da su upravo njegovo djelo suvremenici smatrali najljepšim.
POLIKLETOV KANON
Osim kao kipar, Poliklet je bio poznat i kao filozof i teoretičar, te kao autor Kanona, teoretske rasprave u kojoj je izložio svoje učenje o idealnim proporcijama ljudskog tijela. Kanon je prvi poznati tekst toga tipa u Grčkoj i postao je temelj na kojeg su se oslanjali i kojim su se inspirirali svi kasniji grčki umjetnici. Tekst Kanona je nažalost izgubljen, sačuvano je tek nekoliko fragmenata koje su u svojim djelima citirali drugi autori. Kao ilustraciju načela koju je iznio u svojoj raspravi, Poliklet je izradio kip. Plinije navodi kako je Poliklet izradio djelo koje umjetnici zovu Kanon, tražeći u njemu pravila umjetnosti kao u nekom zakonu, i on je bio jedini čovjek koji je, kako se smatra, načinivši umjetničko djelo, načinio samu umjetnost. Kasnije je utvrđeno da je kip koji spominje Plinije upravo Dorifor, Kopljonoša.
Za Polikleta se koncept ljepote zasniva na proporcijama, te on u Kanonu opisuje matematičke odnose prisutne u idealnom ljudskom tijelu. Tako, primjerice, visina glave iznosi jednu sedminu ukupne visine tijela, a šaka jednu desetinu. Širina tijela u ramenima odgovara širini triju glava, stopalo je dugo tri širine dlana, a linijama ispod prsa, na preponama i ispod koljena tijelo se može podijeliti na četiri jednaka dijela. Ova tri pravila rekonstruirana su iz sačuvanih fragmenata teksta i prepoznata na Doriforu, ali čini se da je Poliklet vrlo detaljno razradio međusobne odnose pojedinih dijelova tijela. Galen u djelu Ars Medica kaže: Jasno je to pokazao (Hrizip) u govoru koji sam maloprije naveo i u kojemu kaže da se zdravlje tijela sastoji u simetriji među toplim i hladnim, suhim i vlažnim elementima, jer su to očito elementi tijela, dok se ljepota, kako on misli, sastoji ne u simetriji elemenata, nego u simetriji dijelova tijela, očito prsta prema prstu i svih prstiju prema pesti u zapešću, pa njih prema podlaktici i podlaktice prema cijeloj ruci, i svih dijelova prema svim dijelovima, kako je napisano u Polikletovom Kanonu. Filon iz Bizanta, poznat i kao Filon Mehaničar u djelu Belopoeica također citira Polikletov Kanon: Stoga treba reći da je riječ rečena od kipara Polikleta prikladna za budućnost… …savršenstvo se ostvaruje malo-pomalo, kroz mnogo brojeva (vodeći računa) o malim pojedinostima.
Efeb, Westmacottski atlet ili Kinisk.
Dok je omjer međusobni odnos dviju veličina ili vrijednosti jedne prema drugoj (a:b), proporcija ili razmjer (grč. analogía – podudarnost, srodnost) jest jednakost dvaju međusobnih odnosa (a:b=c:d).
Pojam simetrije (grč. sýn – zajedno i métron – mjera) u nekim slučajevima označava razmjer, ali općenito znači sumjerljivost, odnosno suglasje između pojedinačnih dijelova i cjeline. Iz proporcije, navodi Vitruvije, nastaje simetrija, a iz simetrije proizlazi harmonija, odnosno sklad. U djelu Moralia (Običaji) Plutarh kaže: Svi se brojevi moraju dovesti u sukladan odnos pomoću nekog sustava sumjerljivosti i harmonije, jer nesklad nastaje čim i samo jedan element nedostaje ili je pomaknut sa svog mjesta.
PITAGOREJSKI KORIJENI KANONA
Prema rekonstruiranim dijelovima Kanona neupitno je da se u njemu naglašavaju broj, razmjer, sumjerljivost, ljepota, a svi su ti pojmovi vrlo bliski filozofiji pitagorejaca i njihovom učenju o brojevima gdje je broj izvor i počelo svih stvari. Prema Filolaju, jednom od pripadnika pitagorejske škole, broj je najmoćnija i nestvorena veza vječnoga trajanja stvari u kozmosu i temelj čovjekovog spoznavanja svijeta, a ljepota se izražava kroz skladne i harmonične odnose koji se mogu prikazati pomoću brojeva. Filolaj piše: … A laž se nikako ne uvlači u broj. Jer kao nepomirljivi neprijatelj stoji laž prema njegovoj prirodi, a istina je rodu broja svojstvena i urođena. Od svih brojeva najvažniji je broj deset, “Sveto Deset, koje drži ključ svih stvari”, a prikazivao se kao tzv. tetraktis.
Pitagorejci su broj kao princip kozmičkog reda konkretno izrazili najprije u glazbi kroz proporciju tonova unutar oktave. Isti se princip može primijeniti na sve vrste umjetnosti, a osobito na arhitekturu. U tom smislu Poliklet je u ljudskom tijelu pokušao pronaći idealnu mjeru izraženu kroz brojeve i odnose između brojeva kako bi isklesani kip bio jednako privlačan i oku i umu, te kako bi se u njemu izjednačile ljudska i božanska ljepota.
Platon, kao nastavljač pitagorejske tradicije, vrlo je cijenio Polikleta. U Filebu na više mjesta spominje mjere i razmjere i povezuje ih s ljepotom, vrlinom i istinom. Štoviše, kaže da kad bi netko iz bilo kojeg umjetničkog djela uklonio elemente matematike, razmjera i proporcija, nakon toga od umjetničkog djela ne bi preostalo gotovo ništa. Umjetnik izražava istinu kroz zakone ljepote u svojim djelima. Za Platona i za svoje suvremenike Poliklet je bio upravo takav umjetnik, onaj čija djela izražavaju arhetipske ideje koje nadahnjuju i uzdižu čovjekovu dušu.
Autor: Suzana Dobrić Žaja
