Kad govorimo o bitnim pitanjima, čovječanstvo u posljednje dvije i pol tisuće godina nije stvarno napredovalo.

Ne znamo čak ni što je dobro. Ili zlo. Ili što je pravedno. U toj situaciji mogli bismo učiniti isto što i većina “civiliziranog” svijeta: ležerno se zavaliti u naslonjač, u lijevoj ruci daljinski upravljač, vrata do stotina i stotina programa diljem svijeta; desni kažiprst ponosno podignut nad ekranom tableta, jer dovoljan je samo jedan klik i otvara se svaki prozor do znanja.

No mogli bismo i ponoviti Sokratov eksperiment. Kad ga je delfijska proročica nazvala najmudrijim čovjekom Atene, išao je od kuće do kuće i postavljao pitanja. Na početku se činilo da svi znaju odgovore, no čim je Sokrat pitao dalje, slijedio je veliki muk. Možda ovako:

aktualnost-platonove-dijalektike-sokratS(okrat): Možete li mi reći što je pravednost?
I(spitanik): Glupog li pitanja, pa svatko zna što je pravednost!
S: No, ja zaista ne znam što je pravednost, a još manje znam što Vi pod tim podrazumijevate.
I: Kad baš hoćeš. Dakle, pravedno je nešto što je jednako za sve, bez obzira na ugled osobe, podrijetlo ili veze, kad se jednako odnosite prema jednakom, a nejednako prema nejednakom.
S: Hm. Imate li za to konkretan primjer iz Vaše svakodnevice?
I: Znači, kad ja kao profesor podijelim testove, svi studenti napišu svoje ime na poseban papir jer kod ispravljanja ne želim znati tko je pisao koji test. To, na primjer, smatram pravednim.
S: Što je tu pravedno?
I: To što se prema svima odnosim jednako.
S: Što ako je netko varao, a Vi to niste primijetili? Ili je netko slučajno znao odgovor baš na to pitanje i ništa drugo? Je li to onda pravedno?
I: Pa, to je onda sreća ili nesreća za dotičnog.
S: Dakle, pravedno je imati sreću ili nesreću?
I: (Šuti dulje vrijeme) Ne, naravno da nije, tu sam sad otišao u krivom smjeru, pa… (opet šuti).1

aktualnost-platonove-dijalektike-djecaciDijalektika – igra pitanja

Pomoću kontinuirane igre pitanja Sokrat – ili Platon u svojim dijalozima kroz lik Sokrata – otkriva pogrešna znanja svog sugovornika. To je, prema Platonu, dijalektika: umjetnost da se oprečna mišljenja dijalogom dovedu do više istine. Dijalektika ne sprečava nepromišljene izjave i brzoplete zaključke. Obratite pažnju koliko nepromišljenih tvrdnji izlazi iz naših i tuđih usta tijekom dana. Dijalektika je metoda razmišljanja. Radi po pravilima logike i prisiljava nas da provjerimo i dokažemo istinitost svojih izjava. No dijalektička igra pitanja ima daljnju presudnu korist: sami otkrivamo svoje znanje nakon što smo najprije spoznali svoje neznanje. Platon je bio uvjeren da ćemo kasnije u životu primijeniti samo uvjerenja i spoznaje koje smo sami mukotrpno izgradili. Žestoko je kritizirao sofiste svog vremena, koji su samo prenosili apstraktno znanje bez praktičnog odnosa. Ne čine li danas sofisti dvadeset i prvog stoljeća isto? Svakako tvrdnja koju bi trebalo provjeriti dijalektikom. Danas bi roditelji, učitelji i terapeuti mogli otpjevati pjesmu o tome koliko je teško učiniti da znanje dovede i do promjene ponašanja. Koliko često kod sebe čujemo: “Znam, ali…!” No Sokrat i Platon su uvjereni da nitko ne postupa loše ili nepravedno zato što zna, već to čini zbog neznanja.

Zato se ne smijemo zaustaviti na prenošenju povr­šnog znanja. Radi se o izgradnji dubokih spoznaja pomoću praktične dijalektike kroz njezine tri faze.

Prihvatiti svoje neznanje

Prva faza je upozorenje ili prihvaćanje svog neznanja. Mislili smo da znamo što je pravednost i prepoznajemo svoje krute i pogrešne ideje kao i oholost kojom smo ih izustili bez provjere. Vjerujemo da nešto ispravljamo, no radimo loše. Vjerujemo da nešto radimo dobro, a radimo grešku. U tom trenutku postoje dvije mogućnosti: ne priznati grešku i ostati oholi pametnjaković ili prihvatiti grešku i tako se razvijati. Moći priznati grešku znači prihvatiti da nešto nedostaje. Shvaćanje toga vodi do ljubavi i potrage za onim što nedostaje. Moramo prihvatiti, dakle znati, da nešto ne znamo. A to je velika Sokratova spoznaja: znam da ništa ne znam. Tek tada počinje ozbiljna potraga za većim i novim znanjem. Za Sokrata nije neznanje kad nešto ne znamo, već kad ne želimo uvidjeti da nešto ne znamo. Nikad nije problem u tome što se napravi greška, već u tome što ju se ne želi priznati – i tako se iz nje ništa ne nauči.

aktualnost-platonove-dijalektike-gliserOsloboditi se neznanja

Druga faza je čišćenje ili oslobođenje od neznanja. To je kao odvajanje metala od matične stijene. Potrebno je uz pomoć dijaloga “ukloniti” intelektualne i emocionalne zablude. Time je oslobođen put do spoznaje.

Nakon mnogobrojnih pokušaja da pronađemo primjere pravednosti, naš dijalog o njoj mogao bi se nastaviti na sljedeći način:

S: Želite li još razmisliti o nekom drugom primjeru pravednosti?
I: To ne vodi ničemu, već sam toliko puta pokušao.
S: I ne možete naći primjer u kojem se stvarno sve događa na pravedan način?
I: Teško mi je priznati, no ne mogu ga naći.
S: Ali ipak želite da u životu sve bude pravedno. Zašto?
I: Mislim da bi svi pozdravili kad bi sve na svijetu bilo pravedno.
S: Čak i oni kojima je dosad bilo bolje nego ostalima? Dakle, Vi biste, na primjer, zahtijevali da se Vašoj ženi i Vašoj djeci dodijeli pravedni udio neizlječivih bolesti, gladi i bijede?
I: Podlo je što uključujete moju djecu u ovo.
S: Zašto?
I: Jer im, naravno, ne želim ništa lošeg.
S: Pretpostavimo da u tome uspijete, bi li to onda bilo pravedno?
I: Naravno da ne bi.
S: To znači da ipak ne zahtijevate pravednost u svijetu u svim slučajevima?
I: Ne u takvim slučajevima.
S: Ali tko bi trebao odrediti kad bi za koga svijet trebao biti pravedan?
I: Shvaćam da je stvarno teško definirati pravednost i da mi ljudi nismo u stanju prosuditi što je, kad i za koga pravedno.

aktualnost-platonove-dijalektike-djevojkeU tom trenutku u ispitaniku se događa obrat. Shvaća da mora odbaciti ono što je dotad vjerovao. Oslobodio se svih krivo izgrađenih mišljenja i navika vjerovanja. Tek tada je oslobođen put do intuicije ili unutarnjeg znanja.

Znanje – sjećanje

Rađa se u trećoj fazi, majeutici. Taj izraz dolazi od grčke riječi maieutiké što znači “umjetnost rađanja”. U njoj se krije riječ maia, “primalja”. Analogno onome što radi primalja, Sokrat se smatrao primaljom Atene. Pokušavao je kod svojih sugovornika izvući na svjetlo ono što je bilo skriveno u nesvjesnom ili ispod površnih znanja. Dijalektika nam otvara pristup onom znanju koje, prema Sokratu, posjedujemo od početka svijeta. No na njega smo zaboravili utjelovljenjem duše u materiji. Svako istinsko znanje je, prema tome, oblik reminiscencije, sjećanja. Posljedica takvog oblika viđenja ili obuhvaćanja istine je neposredno djelovanje. Ne radi se o “znam, ali…”, nego “sad shvaćam”, “sad razumijem”. U tome je razlika između znanja i mudrosti. Mogu proučavati ili čak napisati stotine rasprava o pravednosti, no pravedno djelovati može samo mudrac. Mudrac poznaje svoju savjest i živi u skladu s njom. On ima čistu savjest u pravom smislu te riječi i samim time posjeduje unutarnji mir i sreću. Platonova dijalektika je put do mudrosti. Put ispravnog propitkivanja nas oslobađa neznanja. Tko pita, dostiže mudrost, mir, sreću.

aktualnost-platonove-dijalektike-gradDijalektikom za novog čovjeka

Sokrat je cijeloga života propitivao. I izgubio – svoj život. Svojim neugodnim pitanjima izazvao je atensko visoko društvo. Oni su svoju sreću tražili u beskrupuloznoj borbi za moć i bogatstvo. Osobne težnje ostvarivale su se pred narodnom skupštinom uz pomoć najbolje plaćenih sofista, tadašnjih “manipulatora zakonima”. Sofisti vladaju umijećem pobjeđivanja drugih u borbi riječima. Suprotno tome, Sokrat je podučavao umijeće pobjede nad samim sobom. Koja je paralela s nama danas? Čitave vojske modernih sofista, lobista i odvjetnika podupiru bogate i moćne u njihovoj pohlepi za moći i novcem. Ogromna reklamna mašinerija usađuje ljudima brigu oko toga kako postati ljepši, uspješniji i sretniji. Načela su se duboko urezala u našu dušu: Netko si ako imaš nešto! Samo je rezultat važan! Onaj tko griješi je gubitnik! Muškarci trče za rekordima, žene gladuju za idealom vitkosti. No to samo po sebi nije problem. Problem je u tome što ti nepromišljeni kriteriji nesvjesno upravljaju našim svakodnevnim mislima i ponašanjem. Budući da samo rijetki ispunjavaju te apsurdne kriterije, sve više i više upadamo u nutarnje nemire: strah, bijes, sram, mržnju – sve do utučenosti, depresije i opasnosti od suicida. Gdje je Sokrat dvadeset i prvog stoljeća koji one moćne izaziva svojim pitanjima, koji nas izaziva pitanjima: Tko si ti? Što je zaista važno u životu? Što je dobro i pravedno? Danas, dvije tisuće i četiri stotine godina nakon rođenja dijalektike, moramo ponovno naučiti koristiti tu moćnu metodu. Prvo, kako bismo priznali vlastito neznanje. Jer letimo do Mjeseca, a ne uspijevamo držati Zemlju u ravnoteži. Transplantiramo srca, a ne znamo gledati i djelovati srcem. Vozimo tisuće kilometara godišnje, a unutar sebe smo zaglavili.

Drugo, kako bismo se opet vratili s površnih znanja u duboko razumijevanje odnosa.

I treće, kako bismo postali primalja – novog razmišljanja, novog čovjeka i novog vremena.

1 Prema Harlichu H. Stavemannu, Sokratovsko vođenje razgovora, Basel 2007.

Autor: Hannes Weinelt
S njemačkog prevela: Marta Levak