Ljudi se plaše smrti kao što se djeca plaše mraka, i kao što priče pojačavaju taj urođeni strah kod djece, to isto one čine i kod ljudi.
Zaista, razmišljanje o smrti kao o kazni za grijehe i prijelazu u drugi svijet, sveto je i pobožno; ali strahovanje od smrti kao od danka koji pripada prirodi, malodušno je…
U pobožnim razmišljanjima, međutim, ima katkada pomiješane taštine i praznovjerja. Naići ćeš u nekim redovničkim knjigama o mučenju tijela kako čovjek treba samo pomisliti na bol tek što mu vrhove prstiju pritisnu ili stegnu spravama, pa će otuda lako moći pretpostaviti kakvi su bolovi smrti kad je cijelo tijelo trulo i u raspadanju; međutim, smrt mnogo puta prolazi s manje bola, nego što je mučenje jednog uda; jer najvitalniji dijelovi tijela nisu i najosjetljiviji.
Zato je dobro rekao onaj što je govorio samo kao filozof i običan čovjek. Pompa mortis magis terret quam mors ipsa (Pratioci smrti više plaše negoli sama smrt).
Jauci i drhtaji, i bezbojno lice, i uplakani prijatelji, i crnina, i posmrtni obredi i tome slično, predstavljaju smrt strašnom.
Vrijedno je primijetiti da u ljudskoj duši nema strasti koja bi bila tako nejaka da ne bi nadjačala i pobijedila strah od smrti; pa stoga, kad čovjek ima oko sebe toliko pratioca koji je mogu pobijediti u boju, smrt nije tako strašan neprijatelj.
Osveta likuje nad smrću; ljubav je čini beznačajnom; častoljublje stremi k njoj; tuga joj hrli ususret; strah je preduhitruje; štoviše, čitamo da je poslije samoubojstva cara Otona žalost (najnježniji od svih osjećaja) bila tolika da su mnogi, kao najvjerniji sljedbenici, dobrovoljno pošli u smrt iz suosjećanja prema svom vladaru.
Seneka još dodaje pretjeranu izbirljivost i zasićenost: Cogita quamdiu eadem feceris; mori velle, non tantum fortis aut miser, sed etiam fastidiosus potest (Čovjek je spreman umrijeti, iako nije ni hrabar ni nesretan, već samo zato što mu je dozlogrdilo tako često raditi istu stvar iznova).
Ne manje vrijedno je primijetiti kako približavanje smrti malo utječe na plemenite duhove. August Cezar je umro s pozdravom: Livia, conjugii nostri memor, vive, et vale (Zbogom, Livija, dokle god živiš, ne zaboravi dane našeg bračnog života). Tiberije, u pretvaranju, kao što Tacit govori o njemu: Jam Tiberium vires, et corpus, non dissimulatio, deserebant (Tjelesna snaga je ostavljala Tiberija, ali njegovo je pretvaranje ostajalo). Vespazijan, u šali, sjedeći na tronošcu: Ut puto Deus fio (Čini mi se da postajem Bog). Galba, s riječima: Feri, si ex re sit populi Romani (Udri, ako je to za dobro rimskog naroda), pruživši vrat. Septimije Sever, poručujući: Adeste, si quid mihi restat agendum (Pričekajte u slučaju da još nešto moram obaviti) i tako dalje.
Doista, stoici su i suviše pažnje poklanjali smrti, i svojim ozbiljnim pripremama davali joj strašniji vid. Bolje kaže onaj qui finem vitæ extremum inter munera ponat naturæ (koji smatra kraj života jednim od darova prirode).
Prirodno je umrijeti, kao što je i biti rođen; i možda je za novorođenče dolazak na svijet isto tako bolan kao što je za odrasle smrt.
Čovjek koji umre u predanom radu sličan je borcu koji je ranjen dok krv u njemu ključa i koji, za neko vrijeme, ne osjeća ranu; zato duh koji je usredotočen i usmjeren na nešto dobro zaista otklanja od sebe bolove smrti. Ali iznad svega, vjeruj, najumilnija pjesma jest Nunc dimittis (Sad otpuštaš slugu svojega), kad je čovjek postigao valjane ciljeve i očekivanja.
U smrti ima i ovo: ona otvara vratnice slavi i ugušuje zavist. Extinctus amabitur idem (Kome su zavidjeli za života, bit će voljen kada umre).
