Nedavno sam gledala dokumentarni film o epigenetici. Ovo novo polje znanstvenog istraživanja otkriva da nismo sudbinski osuđeni na genetsko programiranje našeg zdravlja, već da načinom života možemo “uključiti i isključiti” određene gene. Epigenom ne mijenja naš DNK, ali može omogućiti ili spriječiti naše stanice da pristupe DNK informacijama.
Utjecaj odgoja na našu genetsku podlogu započinje dok smo još u utrobi, zapravo čim se prva stanica ljudskog embrija počne dijeliti. Ovo je dokaz da osjećajno i tjelesno stanje majke, njena prehrana i njeno okruženje imaju ogroman utjecaj na nerođeno dijete. Na primjer, ako majka slabo jede i gladuje, dijete će biti sklonije pretilosti jer ga je njegov epigenom programirao tako da sprema više kalorija prilikom svakog obroka.
Epigenom ne djeluje na naše tijelo samo u embrionalnoj fazi, nego i tijekom čitavog života. U svakom trenutku, naši izbori, navike, stavovi, naše unutarnje mentalno i emocionalno stanje i naše okruženje mogu pozitivno ili negativno utjecati na naše tijelo.
Međutim, to nije ništa novo. Već tisućama godina znamo da naša okolina, naše misli i osjećaji, naši stavovi prema životnim problemima, naša prehrana, naši životni izbori snažno utječu na nas. Vrlo je korisno što sada imamo čvrste znanstvene dokaze koji podupiru navedeno, ali – nisu li veliki mudraci i filozofi svih vremena isto to podučavali?
Ako nam znanost jasno govori da je najbolji početak koji možemo dati našoj djeci zdrava prehrana trudnica, njihova manja izloženost stresu, a veća mirnoj i harmoničnoj okolini, ne bi li bilo logično da učinimo sve što možemo i primijenimo ovo znanje? Postoje opsežna istraživanja koja dokazuju da su rane godine našeg djetinjstva najvažnije. Također znamo da je mnogo jeftinije spriječiti bolesti nego ih poslije liječiti.
U procjepu između dugoročnih ciljeva i kratkoročnih ekonomskih interesa, vjerojatno ćemo se nastaviti voditi potonjima. U usporedbi s prethodnim generacijama, kod djece u zapadnim društvima primjetan je stalni porast određenih psihičkih i mentalnih problema: dijagnoza ADHD-a, anksioznosti, depresije i poremećaja ponašanja; alergija i astma sve su učestalije, kao i dijabetes tipa 2, autoimune bolesti i pretilost. Liječenje ovih bolesti je skupo, da ne spominjemo bol i patnju onih koji su njima pogođeni.
Zašto nam treba toliko vremena da povežemo točkice? Ruski pisac Anton Čehov rekao je prije sto godina: “Znanje nema vrijednost ako ga ne primijenimo u praksi.” Zvuči jednostavno: ako znamo da nam nešto (ne) čini dobro, to (ne) bismo trebali raditi. Ali, kolektivno i individualno, vrlo je teško primijeniti ono što znamo.
Platon je rekao da “ljudsko ponašanje proizlazi iz tri glavna izvora: želje, osjećaja i znanja.” U idealnom slučaju znali bismo što želimo, nadvladali bismo svoje emocije i povećali znanje. Međutim, realnost je više poput rečenice koju sam nedavno čula: “Naša želja nas poznaje, naši nas osjećaji kontroliraju, a mi toga nismo svjesni.”
Dakle, što možemo napraviti kako bismo premostili kronični ljudski jaz između znanja i djelovanja? Ne postoji panaceja, lijek za sve bolesti, ali više filozofije u njenom izvornom značenju (povezanost teorije i prakse, usklađivanje glave, srca i ruku) i duh “nadvladavanja sebe” svakako bi pomogli.
I ponovo, ideja vladanja sobom zasigurno nije nešto novo…
Autor: Sabine Leitner
S engleskog prevela: Ana Rubin
