Svaki put kada se problem obrazovanja pojavi u javnoj raspravi, izazove veliku polemiku u društvu, premda vrlo brzo pada u drugi plan pred naletom novih vijesti koje naizmjenično privlače pozornost medija. No, rasprave o obrazovanju najčešće se bave samo formalnim aspektima koji, iako mogu biti važni, ne bi smjeli utjecati na jasnoću o temeljnim postavkama obrazovanja.
Zapitajmo se: čemu služi obrazovanje? Koja je, ili koja bi trebala biti, njegova svrha? Treba li služiti gospodarstvu, poslovanju, društvenoj stabilnosti, političkim tendencijama ili religijskim uvjerenjima? Ili bi njegov cilj trebao biti sam čovjek, njegov cjelovit i potpun razvoj?
Nažalost, dovoljno je nepristrano promotriti naše obrazovne sustave kako bismo uočili da su oni više usmjereni na formiranje stručnjaka za gospodarski sustav proizvodnje, kojim upravljaju zakoni ponude i potražnje na tržištu rada, nego na razvoj ljudskih potencijala i kvaliteta, koji bi čovjeku omogućili da se u potpunosti ostvari kroz postupni razvoj tijekom svog životnog puta i bolje razumijevanje tajni prirode i čovjeka.
Etimološko značenje riječi “obrazovanje” dolazi od latinskog educere – izvući iznutra. To upućuje da je obrazovanje proces koji iz svakog pojedinca treba “izvući” njegove unutarnje kvalitete i sposobnosti svojstvene ljudskoj prirodi. Ovakvo obrazovanje polazi od pretpostavke da u svakome postoji nutarnji potencijal koji čeka da bude ostvaren. Obrazovati znači probuditi taj potencijal i omogućiti njegovu realizaciju. Da bi to bilo moguće, obrazovanje nam treba pomoći u upoznavanju samih sebe i usklađivanju različitih aspekata našeg bića.
Ovako shvaćeno obrazovanje zadržava osjećaj jedinstva koji pruža harmoničnu i cjelovitu viziju svijeta i sebe samoga, znanje koje povezuje sva znanja, obuku koja pomaže integrirati i usmjeravati sve naše ljudske sposobnosti. Različiti izrazi kulture – znanost, religija, socio-politika i umjetnost – sjedinjuju se u filozofskoj viziji koja im daje dubinu i jedinstvo, kao što se četiri strane piramide sjedinjuju u jednoj točki, i postaju komplementarni putevi u traženju istine i ljudskog ostvarenja.
Takvo integralno obrazovanje bilo bi za čovjeka najbolji temelj za upoznavanje samog sebe, ljudske prirode općenito i naše vlastite specifične stvarnosti; poticalo bi znanje i razvoj naših unutarnjih kvaliteta i dubokih poziva duše, onoga što je Platon nazvao “sklonostima duše”. Takvo obrazovanje pridonijelo bi harmonizaciji čovjeka i pomoglo mu u pronalaženju njegovog prirodnog mjesta u čovječanstvu i životu.
Međutim, naši današnji obrazovni sustavi sve se više udaljavaju od tog sveobuhvatnog pristupa, zanemaruju svoju odgovornost, prepuštajući je uglavnom masovnim medijima, koji, ne zaboravimo, nemaju za cilj čovjekovu formaciju nego ekonomsku isplativost. Zbog toga danas imamo mlade ljude sa sveučilišnom diplomom koji su istovremeno u općekulturnom smislu neobrazovani, nesposobni prosuđivati i razumjeti svoje vrijeme ili sebe.
Prava sloboda, temelj ljudskog stanja, mora se prvo probuditi unutar čovjeka. Ona se rađa u srcu i umu – jer jedino znanje čovjeku doista daje “krila”, a ne neka kemijska formula u konzervi.
Za cjelovito obrazovanje nužno je krenuti od dubokog razumijevanja kulture. Ona se ne može svesti na folklornu raznolikost, nego treba obuhvaćati znanje cjelokupnog čovječanstva, od prapovijesnih civilizacija do danas, izraženo u trajnim vrijednostima, znanstvenim spoznajama, vjerovanjima i iskustvima koje je čovječanstvo prenosilo s generacije na generaciju.
Snaga primjera još je jedan ključni čimbenik obrazovanja bez kojeg nema prijenosa znanja. Primjer oživljava znanje i odmah ga čini korisnim. Ako nešto smatramo vrijednim, ali to ne nastojimo živjeti, uništavamo tu vrijednost. Primjeri odgajatelja, roditelja, javnih osoba, umjetnika, sudaca, kao i vladajućih društvenih modela, djeluju kao katalizatori. U njihovoj prisutnosti pojedinac im nastoji postati sličan. Zato su antički filozofi savjetovali da se okružimo lijepim i skladnim stvarima, dobrim prijateljima, herojskom literaturom i slikama koje u nama bude istu tu ljepotu i sklad, volju i snagu u suočenju s nedaćama.
Kad obrazovanje u nama probudi razlučivanje o tome što je pravedno, lijepo, istinito i dobro u nama, taj se uzvišeni osjećaj ogleda u dobrim navikama zbog kojih mnogi budući zakoni i zabrane postaju nepotrebni.
Obrazovanje mora predvidjeti potrebe i izazove budućnosti, mora predvidjeti i razvijati kvalitete i znanja koja će čovjeku omogućiti suočavanje s izazovima. Ali ne smijemo zaboraviti da prava svrha napretka nije izum korisnih pomagala, nego ostvarenje humanističkih ciljeva koji moraju biti svrha svakog poduhvata. Potrebni su nam inženjeri, liječnici, pekari i pravnici, ali prije svega su nam potrebni moralni muškarci i žene, gospodari samih sebe, s najvišim ljudskim kvalitetama.
Važno je znati kako postaviti čovjeka u njegovu stvarnost i vrijeme, ali ne kao ograničavajući okvir koji guši njegove težnje, nego kao polazište odakle treba krenuti u ostvarenje najboljeg. Obrazovanje ne smije služiti samo prilagodbi čovjeka, nego mora poticati idealizam, polazeći od poznate stvarnosti koje se ne bojimo i koju želimo poboljšati – kroz umjetnost, znanost, socio-politiku ili religiju.
Platon je govorio da je u obrazovanju važno ujediniti “glazbu” za dušu i “gimnastiku” za tijelo. Ta nužna komplementarnost tijelu daje snagu, zdravlje i disciplinu, a duši razvoj sposobnosti kao što su razlučivanje, intuitivni osjećaj za ljepotu, razvoj dobrote, ljubavi i prepoznavanje pravde.
Možda je najdublja filozofija ona koja se zalaže za proces obrazovanja koji razvija našu ljudsku prirodu u njezinoj trostrukosti, Volji, Ljubavi i Inteligenciji, kanaliziranu kroz uređen um, harmoničnu psihu, aktivnu životnu snagu i zdravo tijelo.
Budući da je obrazovanje temelj prijenosa kulture, a kultura nevidljiva osnova svake civilizacije, svi njezini plodovi – gospodarska i društvena stabilnost, napredak u medicini i pravu, razvoj umjetnosti, pa i samo utjelovljenje principa dostojanstva i solidarnosti – počinju se rušiti kada nestanu filozofske vrijednosti i univerzalni principi koji su ih rodili. Tada ostaju samo prazne kulturne forme, nesposobne regenerirati ili ponovno oživjeti vječne principe života.
Obrazovni sustavi trebali bi se ponovo kritički preispitati i zapitati odgovaraju li doista cjelovitom ostvarenju čovjeka.
Autor: Miguel Ángel Padilla
Sa španjolskog preveo: Boris Kučalo
