Shakespearea s pravom možemo nazvati filozofom umjetnikom; umjetnikom koji u svojim djelima duboko zadire u suštinu čovjekova postojanja i njegova odnosa s bogovima i univerzumom. Shakespeare, čarobnjak riječi, simbol je umjetnika čija će djela živjeti vječno jer dotiču srž ljudskog iskustva i postavljaju pitanja koja će ljudima uvijek biti bitna. Zašto Shakespeare? Što ga čini toliko posebnim? Zašto su nestali ili su zaboravljeni mnogi dramski pisci njegova vremena, dok on opstaje? Ne postoji racionalno objašnjenje. Prateći povijesni tijek, svjedoci smo postojanja umjetnika koji su otvorili put inspiraciji, razotkrili veo misterija postojanja… Veliki dar i velika odgovornost.

Da bismo razumjeli Shakespeareovu veličinu, moramo najprije razumjeti kazalište elizabetinskog doba, čija je najsjajnija zvijezda bio upravo on. To je kazalište nastalo tijekom engleske renesanse za vrijeme vladavine kraljice Elizabete. Bilo je to posebno kazalište, zbog jedinstvenog spoja obnovljenih klasičnih učenja i srednjovjekovne kazališne tradicije.

Upravo Shakespeareovi komadi predstavljaju najbolje izvedbe tog kazališta i pripadaju samom vrhu njegova naslijeđa. Istražit ćemo nekoliko odlomaka tih djela i preko njih predstaviti veličinu njihova autora.

KOR:
Oh, da nam je muza vatre koja bi uzašla
Na ono najsjajnije nebo maštovitosti;
Da nam je kraljevstvo za pozornicu, knezovi da glume,
A vladari da gledaju veličanstven prizor!

Kazalište elizabetinskog doba je jedinstveno. Ono povezuje klasična učenja renesanse – koja su istraživala čovjeka, društvo i njihov odnos s univerzumom – sa srednjovjekovnim kazalištem čija su djela izvođena na otvorenom, danju, na gradskim trgovima; jednostavno kazalište bez mnogo vanjskih ukrasa, ali s mnogo kreativnosti i imaginacije. Shakespeareovo kazalište, kao i većina drugih u Londonu, sadržavalo je u sebi oba ova svijeta. Globe Theatre bilo je kazalište kružnog oblika s otvorenim krovom kako bi izvedbe mogle biti održavane danju, dok je pozornica bila vrlo jednostavna. Bio je to svijet sačinjen snagom izgovorene riječi i imaginacijom. U magiju tog kazališta možemo se uvjeriti na početku Henrika Petog, jednog od Shakespeareovih najvećih povijesnih djela, u kojem se kor obraća publici:

KOR:
Pretpostavite da su pojasom ovih zidova
sada omeđena dva moćna kraljevstva
čija visoko uspravljena i nagnuta čela
potpuno razdvaja pogibeljno usko more;
svojim mislima popunite naša nesavršenstva;
jednog čovjeka rastavite na tisuću ulomaka
i načinite u mašti moćnu vojsku;
kad govorimo o konjima, pomislite da ih vidite
kako vatrena kopita utiskuju u podatnu zemlju;
jer vaše misli sad moraju zaodjenuti naše kraljeve,
nositi ih amo-tamo, preskačući vremena,
zbijajući postignuća mnogih godina
u jednu pješčanu uru: da vam u tome pomognemo,
primite mene da budem Kor ove povijesti;

 

Henri

Divno je stvarati svijet riječima i imaginacijom. Stolica na sceni postaje palača, drvo naslikano na platnu – šuma, a tri naoružana čovjeka – moćna vojska. To je bio Shakespeareov teatar, a sredstva upotrebljavana za stvaranje tog zamišljenog svijeta bile su riječi koje je napisao, riječi koje potiču našu imaginaciju sve do današnjih dana. To je stvarna magija kazališta; ne čini ga bogata scena i posebni efekti, već sposobnost glumca i gledatelja da zajedno stvore jedan svijet. U tom kazalištu nisu postojale granice između glumaca i publike, nije postojao takozvani „četvrti zid”. Naprotiv, publika je pozivana da se priključi izvođačkom činu, da bude njegov aktivan dio. Odličan je primjer govor kralja Henrika upućen njegovoj vojsci, u kojem je potiče da krene na neprijatelja.

HENRIK:
Još jedanput na ždrijelo, mili druzi, još jedanput,
ili zavalite zid našim engleskim mrtvacima.
U miru ništa ne dolikuje tako čovjeku
kao čedna mirnoća i poniznost.
Ali kad nam ratna trublja jekne u ušima,
tada oponašajte ono što čini tigar:
zategnite žile, podjarite svu krv…

Sudionici scene nisu bili samo ljudi kralja Henrika, nego i svi gledatelji koji su odlučili postati dijelom predstave. To je bila magija koja je ujedinjavala plemiće sa seljacima, bogate sa siromašnima. Shakespeare im nije nudio samo zabavu, nego i svijet u kojem su mogli živjeti, makar to bilo na nekoliko sati. Gledatelji su bili dio Learove velike oluje, Macbethova strašnog zločina i Cezarova okrutnog ubojstva.

Shakespear - Kralje LearMeđutim, Shakespeareove se riječi nisu zaustavljale na tome da stvore svijet izvan čovjeka – one su otvarale vrata nutarnjem svijetu likova. Tijekom renesanse klasična učenja (filozofija, umjetnost, znanost, medicina, astronomija i mnoga druga znanja) ponovno postaju središte života. Ljudska bića više nisu predstavljala samo podanike pod vlašću gnjevnog Boga koji ih je učio razlikovati dobro od zla. Čovjek je odlučio slušati vlastitu savjest i sam birati svoju sudbinu.

Shakespeare je izuzetan primjer umjetnikove sposobnosti rasvjetljavanja psihološkog svijeta čovjeka. U svojim solilokvijima i monolozima, tijekom kojih likovi na sceni pružaju publici, kao svom prisnom prijatelju, mogućnost uvida u svoj nutarnji svijet, pri čemu se otkrivaju najintimnije misli, dvoumljenja i želje – Shakespeare veličanstveno opisuje nutarnju borbu koja se vodi u nama samima, borbu između dobra i zla, vrlina i želja, nutarnjeg raja ili nutarnjeg pakla. Shakespeare izrađuje ogledalo duše i pruža nam ga u svojim izuzetnim dramama. Postoji li bolji primjer za to od njegova čuvenog monologa iz Hamleta, gdje se neodlučni princ obraća upravo nama za pomoć. Što je ispravno, pita se on: da osveti oca, da u tom pokušaju umre ili da odmah okonča svoj život?

HAMLET:
Biti, ili ne biti, to je pitanje.
Je li plemenitije u duhu trpjeti
hitce i strijele hirovite sudbine,
ili uzeti oružje protiv mora nevolja
i opiranjem njih okončati? Umrijeti – usnuti,
ništa više; i jednim snom reći da okončavamo
bol u srcu i tisuću prirodnih srazova
kojima je tijelo baštinikom; to je svršetak
da se usrdno poželi. Umrijeti – usnuti;
usnuti, možda snivati. Da, tu je zapreka;
jer u toj usnulosti smrtnoj kakvi sni mogu doći,
kad se već otresemo ovoga smrtničkog meteža,
zbog toga moramo zastati – tu je obzir
što tvori zlosreću tako duga života.
Jer tko bi podnosio bičeve i poruge vremena,
nepravdu tlačitelja i prijezir ohola čovjeka,
muke necijenjene ljubavi, otezanje zakona,
bezočnost javne službe, i vrijeđanja
što ih strpljiva zasluga od nevrijednih dočekuje,
kad bi sam mogao podmiriti svoj račun
pukim bodežom? Tko bi nosio terete,
da stenje i znoji se pod tegobnim životom,
kad groza od nečega poslije smrti,
ta neotkrivena zemlja kojoj se s granice
nijedan putnik ne vraća, ne bi smela volju,
i nas nagnala radije podnositi sva zla koja imamo
nego poletjeti prema drugima koja ne poznajemo?
Tako svijest tvori kukavice od sviju nas,
i tako onaj urođeni izgled odlučnosti
sav onemoća od blijedoga preljeva misli,
a pothvati velike visine i zamaha
osvrćući se na to skreću svoje struje ustranu
i gube ime djela. Utišajte se sada;
lijepa Ofelija! – Nimfo, u tvojim molitvama
neka se svi moji grijesi spomenu.

Hamlet nas svojim monolozima cijelim djelom vodi na nutarnje putovanje svojom dušom. Na takvo putovanje krećemo sa svim Shakespeareovim velikim likovima. Postajemo dio očajničkog ludila kralja Leara, Jagove zavisti prema Otelu i plana da ga uništi, pokvarenosti Richarda III., bespomoćnosti Richarda II. i još mnogo toga… Ono najčudesnije u Shakespeareovim likovima je to što ih ne vidimo kao loše, dobre, slabe ili poludjele, već kao ljudska bića sposobna da učine najuzvišenija, ali i najstrašnija djela, kao i svi mi. Neizbrojive nijanse osjećaja koje otkrivamo u Shakespeareovim karakterima, iste su kao one koje prepoznajemo u sebi. Upravo to čini Shakespearea velikim i besmrtnim. U svojim najvećim djelima pogađa srž ljudskog postojanja. Potiče nas da pogledamo u svoja srca i vidimo svu veličinu čovjeka i sav užas koji čovjek može prouzročiti svijetu i sebi. Omogućuje nam da shvatimo da, poput njegovih likova, možemo odabrati kakvi ćemo biti, da raj i pakao nisu nešto izvan našeg života, već da su posljedica naših djela i načina na koji živimo. Raj i pakao su unutar nas, izraženi vrlinama i savješću nasuprot niskim strastima i žudnjama. U govoru upućenom glumcima putujućeg kazališta koje dolazi u Elsinore, dvorac u kojem se odvija radnja djela, Hamlet im daje nekoliko „profesionalnih savjeta“. Međutim, ključno zapažanje u njegovu govoru ne odnosi se samo na glumce, nego i na samu umjetnost.

HAMLET:
Uskladite kretnju s riječi, riječ s kretnjom, uz ovu posebnu
pozornost, da ne prekoračite prirodnu suzdržanost.
Jer što god je tako pretjerano, daleko je od svrhe
glumljenja, kojemu je cilj, kako nekoć tako i sada,
bio i jest, držati tako reći zrcalo prirodi; pokazati
vrlini njezino lice, prijeziru njegovu vlastitu sliku,
a samom razdoblju i biti vremena obličje i otisak.

Ovaj članak ne obuhvaća veličinu i dubinu Shakespeareova stvaralaštva, ali to mu i nije bila namjera. Nemoguće je dočarati umjetničko bogatstvo Shakespeareovih djela u tako malo riječi. Svrha ovog članka je da nam iz filozofskog kuta ukaže na važnost njegovih djela i vrijednost koju možemo otkriti u njima. Saznajemo da je umjetnost most između vječnog i trenutnog i da svaki veliki umjetnik svojim djelima otkriva djelić vječnosti. Kroz Shakespeareove riječi, likove i njegovo duboko razumijevanje ljudske prirode, možemo dotaknuti suštinu borbe koja bjesni u svakome od nas. Svatko od nas je heroj i kukavica, plemenit i loš čovjek, mudrac i luđak. Jedino ostaje pitanje koju ćemo ulogu odabrati u izvedbi našega života. Shakespeareove riječi mogu nas inspirirati da krenemo u ovu nutarnju potragu i da si nikada ne prestanemo postavljati to isto pitanje.

Autor: Zahi Glick
S engleskog preveo: Vojislav Mokrić