Kad umre naše tijelo, ono što ostaje su naša djela i njihova poruka koja nastavlja živjeti, izjavila je na svoj 100. rođendan talijanska nobelovka Rite Levi Montalcini (1909. – 2012.), a njezina poruka glasi: Svrha života je odvratiti interes sa sebe na druge. Razumjeti svijet i probati pomoći onome tko treba pomoć. Ovu je poruku smatrala značajnijom od svog znanstvenog rada na području neurologije.
Rita L. Montalcini nije oduvijek znala da će se baviti znanstvenim radom. Kao djevojčica je htjela postati spisateljica, a kao odrasla, inspirirana Albertom Schweitzerom, htjela je otići u Afriku i liječiti oboljele od gube, no otac joj to nije dozvolio. Otac nije planirao fakultetsko obrazovanje za nju i njezine sestre jer je smatrao da se žena ne može posvetiti profesionalnoj karijeri pored obiteljskih obaveza. No, Rita je oduvijek znala da brak i djeca nisu za nju, a pogođena smrću guvernante i obiteljske prijateljice otkriva svoj poziv – odlučuje upisati medicinu.
Nakon što je s najvišim ocjenama diplomirala medicinu i kirurgiju, inspirirana svojim profesorom, histologom i znanstvenikom Giuseppeom Levijem, više nije bila tako sigurna želi li biti liječnica te se paralelno posvećuje istraživanju iz područja neurologije, koje je ubrzo zbog političkih okolnosti bila prisiljena prekinuti.
Komentar kolege Rodolfa Amprina kako nije primjereno odustati pri prvoj prepreci te poticaj da se trgne i nastavi sa započetim radom nisu mogli pasti na plodnije tlo. Probudili su avanturistički duh koji je oduvijek tinjao u njoj. Spremna zakoračiti u fascinantni živčani sustav s njegovih milijardu stanica, osposobila je mali laboratorij u svojoj sobi u Torinu i nastavila u tajnosti provoditi znanstvena istraživanja. Upravo je tada i u tim uvjetima postavila temelje za svoja kasnija revolucionarna otkrića u SAD-u, gdje će 1946. godine otputovati na poziv embriologa Viktora Hamburgera s namjerom da ostane sedam mjeseci. Ovako je opisala upuštanje u tu avanturu zbog koje je svoj prekooceanski boravak produžila na trideset godina:
Shvatila sam da stojim pred potpuno neistraženim područjem. Predala sam se tom zadatku s potpunom obuzetošću koja je rasla usporedo s otkrićima koja su slijedila jedno za drugim. To grozničavo stanje nije mi davalo mira i prisiljavalo me da radim dan i noć, bez trenutka odmora.
U to vrijeme mnogi su biološki procesi bili nepoznati, a najzagonetnije je bilo funkcioniranje živčanog sustava. Rita Levi Montalcini primijetila je da postoji određena supstanca koja potiče rast živčanih stanica, a zatim je njen suradnik, biokemičar Stanley Cohen, izolirao taj protein nazvan čimbenik rasta živaca (NGF – nerve growth factor). Ovo otkriće otvorilo je nove horizonte i danas prožima sva područja biologije te je izuzetno važno za razumijevanje raznih bolesti, zbog čega im je 1986. godine dodijeljena Nobelova nagrada uz riječi: Pronalazak čimbenika rasta živaca (NGF) početkom pedesetih godina fascinantan je primjer kako vješt promatrač može razviti cjelovitu teoriju iz prividnog kaosa. Bila je to nagrada njezinoj predanosti.
No, zadovoljstvo koje joj je pružilo to priznanje nemjerljivo je s entuzijazmom s kojim je provodila samo istraživanje. Posebno pamti šest godina zajedničkog rada sa Stanleyjem Cohenom. Radost koja je ispunjavala zidove prvog i drugog kata zgrade u kojoj su radili, bila je, kako je rekla, nešto do tada neviđeno.
U čemu je bila njihova tajna? Sigurno ne samo u snazi udruženih intelekata. Prosječne sam inteligencije, govorila je Rita Levi Montalcini, moja vrijednost je u predanosti. A predanost znači prožetost ljubavlju i nadahnućem. To je ono što su oni udružili! Obuzetost ljubavlju i ciljem koji je bio veći od njih samih. Posvećenost radu koji bi mogao rezultirati spoznajama važnim za čovječanstvo dovela ju je do toga da joj je, kako sama kaže, istraživanje dalo puno više nego što se mogla nadati. Pokušavajući razumjeti taj djelić čuda prirode oduševljavala se ljepotom živčanog sustava. Mozak je prekrasan! ponavljala je ushićeno. Privučena tom ljepotom, svom radu je pristupala kao umjetnik koji stvara umjetničko djelo i taj umjetnički duh nikada nije zatomila.
Za buđenje inspiracije prema istraživanju još u studentskim danima najzaslužnija je karizmatična osobnost njezinog mentora Giuseppea Levija. Prilikom njihova zadnjeg susreta u njegovoj 92. godini otkrio joj je tajnu svog snažnog utjecaja na mlade: ljubav prema istraživanju koju je prenosio na studente i ravnodušnost prema aplauzima i počastima. Ta posvećenost bila je i njen stup stabilnosti jer u dugogodišnjem radu ni nju nisu zaobišla preispitivanja vlastitog puta, sumnje, dileme, neuspjesi i padovi. No, nije im se predala. Zato kaže: Sve mi je u životu išlo s lakoćom. Teškoće sam otresala sa sebe kao patka vodu sa svojih krila.
Iz vlastitog iskustva, osobito rada sa suradnicima i studentima, shvatila je da inteligencija i nastojanje da se savršeno izvede određeni zadatak nisu ključni za profesionalni uspjeh i osobno zadovoljstvo. Nisu nam potrebna savršena rješenja za osobne i probleme svijeta, već spremnost da se posvetimo njihovom rješavanju, predanost i neposustajanje pred poteškoćama. Kako je rekla, upravo joj je rješavanje problema bilo “izvor radosti bez obzira što sam stvari radila na skroz nesavršen način”.
Osim znanstvenim radom, bavila se i socijalnim pitanjima te naglašavala društvenu ulogu pojedinca. Nakon povratka u Italiju često je razgovarala s mladima o istinskim i lažnim vrijednostima te odgovornosti za vlastite odluke jer čovjek posjeduje slobodu izbora. Potrebno je osvijestiti utjecaj koji na nas ima okolina, ali isto tako ne zaboraviti vlastitu odgovornost jer i mi utječemo na druge.
Potaknuta osjećajem društvene odgovornosti, osnovala je zakladu za pomoć u obrazovanju ženama iz Afrike. Na ovaj način vratila se onom što je htjela u mladosti, samo je umjesto liječenja fizički oboljelih liječila neznanje ljudi.
Što možemo naučiti od ove sitne dame neumoljive volje s držanjem princeze, kako ju je opisao njen prijatelj Primo Levi? Prije svega, prema njenim riječima, važno je: Biti hrabar i slijediti izazove, a odgovore koje na tom putu čovjek pronađe odgovorno stavljati u službu društva, odnosno viših ciljeva.
S tim životnim motom Rita Levi Montalcini proživjela je 103 godine, a bez obzira koliko je godina pred svakim od nas, važno je, kako je govorila, ne zaboraviti da je potrebno dodati život danima, a ne dane životu.
A kako naše dane ispuniti životom? U prvom redu tako da ne očekujemo da će ih ispuniti netko drugi ili nešto izvana. Mi smo ti koji im trebamo dati vrijednost. Najveći problem današnjeg društva Rita Levi Montalcini vidjela je upravo u nedostatku vjere u vrijednosti:
Nevažno je jesmo li religiozni ili ne. Mladi moraju vjerovati u nešto pozitivno, a život je vrijedan življenja samo ako vjerujemo u vrijednosti jer one ostaju i nakon nas.
Okolnosti se mijenjaju i ne možemo znati kakve će biti sutra i ne trebamo se brinuti oko toga. Naša briga je naše djelovanje koje bi, bez obzira na teškoće s kojima se susrećemo, trebalo biti etično. Etičnost daje vrijednost svemu što činimo.
Život traži, kao što je rekla Rita Levi Montalcini, da se ne prepustimo, ne predamo prosječnosti, već da izađemo iz te “sive zone” unutar koje je sve rutina i pasivno podnošenje. Potrebno je pronaći hrabrost i osloboditi se. Prepoznati nešto važno i davati se bez straha, do kraja. Nevažno je radi li se o znanstvenom, socijalnom ili uobičajenom, svakodnevnom djelovanju, život traži da prepoznamo ljepotu oko sebe i dozvolimo da nas ta zadivljenost vodi. Bez obzira na teškoće, bez obzira na godine. Nek’ tijelo čini što hoće, govorila je, ja nisam tijelo: ja sam um.
Autor: Doris Toić