HRAST
Zelene svoje grane okreni prema Suncu,
Snažne tvoje krošnje neka vijore ravnicom,
Ti si sin zemlje ove, spomenik na vrhuncu,
Druguješ s oblacima i prijatelj si s pticom.Korijenje tvoje snažno u zemlji čuda stvara,
Ono toplinom veže naše izgubljene dane,
Dok deblo tvoje s vremenom razgovara,
Ti si okrenut Suncu i svijetu na četiri strane.Ti si dragulj ravnice, uspravan kao nada,
U tvojim borama sniva kvrgava šaka života,
Trajne su tvoje priče i sklad u njima vlada,
Utjeha si mnogima što umiru kraj plota.Znanče stari, razvij svoje grane,
Sakrij u lišće svoje i čovjekove snove,
Tebi se uvijek vraćam u dane razlistane,
A tvoja ljepota muška u zavičaj me zove.Pavle Blažek
Stablo koje su poznavale i cijenile stare i nove civilizacije, kako Europe tako i Azije i Sjeverne Amerike, svakako je hrast ili dub, a odatle potječe i naziv za stabla općenito, odnosno za dubravu ili šumu.
Hrast u mnogim predajama zauzima posebno mjesto i pojavljuje se kao sveto stablo. Pod hrastom su stari održavali svoje sabore i sudovanja. Mnogi su narodi primijetili da ovo drvo privlači munje i da u njega često udaraju gromovi. Stoga je i bio posvećen vrhovnim gromovnicima, bogovima Sunca i gospodarima vatre kao što su Zeus, Jupiter, Donar-Thor, Perun ili vedski Dijaus i Parjanyaha.
Strahopoštovanje koje izaziva pogled na odraslo stablo hrasta razlog je činjenici da je on oduvijek i svugdje bio sinonim snage i uzvišenosti, kako fizičke tako i moralne. Kao prvo među stablima, postalo je znamen mnogih zemaljskih suverena te drvo koje se najčešće susreće u heraldici.
Grci su vjerovali da u hrastovima borave nimfe drijade, zbog čega ih je bilo zabranjeno sjeći sve dok se ne utvrdi da su ih napustile. Vazdazeleni Zeusov hrast, česmina, nalazio se u najstarijem svetom gaju u Dodoni, gdje su svećenice osluškivale šumor njegova lišća i prenosile božanske poruke. U legendama staroga Rima također se pojavljuju mnogi značajni hrastovi. Pokraj svih Jupiterovih svetišta bili su hrastici, dok se vječna vatra Vestinih hramova hranila isključivo hrastovinom. Prije dobro nam znanih lovorika, hrastovim su grančicama krunjeni pobjednici pitijskih igara, kao i rimski junaci i carevi.
Stari zavjet nam govori o hrastu pod kojim je Abraham podigao žrtvenik Jahvi, a i sam mu se Jahve ukazao pod hrastom. I ovdje je, kao i kod drugih naroda, stablo hrasta predočavalo os svijeta. Svojim korijenjem, deblom i krošnjom ono povezuje sve elemente svijeta: zemlju, vodu, zrak i Sunčevu toplinu. Zbog svoje snage i vertikalnosti stablo je, a napose hrast, u mnogim tradicijama simbol okosnice kozmosa, veze nebeskog i zemaljskog svijeta, odnosno simbol vječnosti i jedinstva.
Nedvojbeno je hrast bio izvor duhovnog nadahnuća za mnoge drevne narode. Tako su za Kelte, Germane i Slavene hrastovi i hrastici bili kultna mjesta, sveta stabla i nemetoni (sveti gajevi). Keltska legenda kaže da je sv. Brigita boravila u samostanu Cill-Daire (“Crkva kod hrasta”), gdje se vatra palila hrastovim žirjem, dok je vila Morgana zatvorila čarobnjaka Merlina u hrastovo deblo kada ga je zavela i domogla se njegovih moći.
S druge strane oceana, jedna indijanska legenda kaže kako je prvorođeni neba i zemlje Wyot dao ljudima hrast i plod žira kao blagoslov.
Hrast kao građevni materijal
Uz simbolički aspekt koji prati stablo hrasta, postoji i onaj svakodnevniji kojim je hrast zadužio čovječanstvo do današnjih dana.
Zarana je uočena kvaliteta hrastova drveta kao građevnog materijala. Šumari za hrast kažu da je “zreo” kao građevno drvo kada ima sto godina; nakon 150 do 200 godina on postaje “zaliha kapitala s povećanim rizikom propadanja”. Ako do tada nije posječen, može doživjeti starost od tisuću, pa i više godina.
U stara vremena nijedna veća i bolja građevina nije se gradila bez hrastovine. Neke od najpoznatijih građevina srednjovjekovne Europe i danas u svojim krovištima imaju sačuvane hrastove stupove (Westminsterska opatija ili katedrala u Peterboroughu).
Od izuzetno kvalitetne i nadaleko cijenjene građe slavonskog hrasta lužnjaka građeni su interijeri budimpeštanskog parlamenta, bečke Nove vijećnice i parlamenta te mnogih drugih palača širom Austro-Ugarske i Europe. Venecija je svoju povijest gradila na hrastovim stupovima (do zamjene kamenim), a slavu i bogatstvo donosi joj hrastovo brodovlje njezine flote. U svom pohodu na Europu Sulejman Veličanstveni je most od Osijeka do Bilja, preko Drave i močvara Baranje, postavio na trupce od najbolje slavonske hrastovine. Zbog dimenzija i načina gradnje nazivan je osmim svjetskim čudom. Izgradio ga je Hamza-beg u samo sedamnaest dana s 25 000 ljudi. Bila je to drvena cesta od hrastovih trupaca dužine oko 8 km, dovoljno široka za mimoilaženje dvaju usporednih kola.
Zbog svoje tvrdoće i otpornosti na vlagu, hrastovoj građi nema premca u brodogradnji i ona će ostati prvorazredni brodograđevni materijal sve do novijeg doba i pojave metalnih brodova. Na takvim drvenim brodovima vozili su se antički junaci, ali i Kolumbo, Magellan, Cook te mnogi drugi, jedreći svijetom na tim “plovećim šumama”.
Upravo je velika upotreba drvene građe utjecala na prorjeđivanje prašuma i šuma nekada zelene Europe. O tome govori i podatak da je u XVI. st. za gradnju većeg ratnog broda bilo potrebno 2 000 odraslih stabala hrasta, dok je u XIX. st., kada je britanska trgovačka flota imala 10 000 brodova, za manji trgovački brod bilo potrebno 4 000 zdravih hrastova.
Hrast hranitelj
U davna vremena, kada kukuruz i krumpir još nisu bili poznati u Europi, žironosne hrastove šume bile su važan izvor hrane kako za čovjeka, tako i za životinje. O njegovoj važnosti govore mnogobrojni, različiti propisi, pravila i običajna prava kojima se odobravalo ili branilo žirenje svinja po šumama. Koliko je žirenje nekada bio kvalitetan i važan način ishrane stoke vidi se iz šaljive, ali istinite njemačke izreke: “Iz hrastove šume rastu najbolje šunke.”
Plinije još u antičkim vremenima piše: “Kada vlada oskudica žita, suše se i melju žirevi u brašno kojim se pravi kruh.” I kasnije se, još stoljećima, u mnogim krajevima pravio pučki kruh od žira.
Osim za kruh, žir ukuhan u vodu ili mlijeko služio je kao lijek, a samljeven se neko vrijeme koristio kao nadomjestak za kavu.
* * *
Darovan ljudima od Božje ruke, zbog svojih osobitih kvaliteta stradava od ljudske. Hranio je čovječanstvo i gradio mu domove. Plovio morima i otkrivao nove svjetove, svojim mostovima spajao ljude. Slikari su ga ovjekovječili i pjesnici opjevali. Pružao je utočište i bogovima i razbojnicima, klanjali su mu se i kraljevi i prosjaci. On je bio i ostao – njegovo veličanstvo hrast.
Autor: Jasna Kern
