Od davnina su ljudi na obalama rijeka, mora i u močvarama pronalazili žućkaste kamenčiće neobičnih svojstava i posebne ljepote. U nekim pronađenim komadima bili su potpuno neoštećeni insekti, razne biljke, cvjetovi, a prožimali su ih i mjehurići vode. Primijetili su da u vatri oslobađaju ugodan miris četinara. Naravno, riječ je o jantaru.
Jantar obuhvaća više vrsta fosilizirane biljne smole stare otprilike više desetaka milijuna godina. Jantar je fosil koji je s vremenom prošao mnogobrojne transformacije i premda se često zbog svoje dekorativne namjene ubraja u kategoriju minerala (uz biser i koralj), on nije mineral jer nema kristalnu strukturu. Jantar čini vaskularno tkivo drveta izdvojeno povredom ili radikalnom promjenom klime. Na ozlijeđenom mjestu drvo je ispuštalo smolu koja je djelovala kao antibiotik. Odumrla stabla nošena riječnim ili morskim strujama stizala su do priobalnih područja. Tamo su, prekrivana raznim talozima, prolazila kroz mnoge fizičke i kemijske promjene te se njihova smola transformirala u jantar.
Riječ jantar je preuzeta, kako tvrde etimolozi, iz ruskog jezika koji ju je pak preuzeo iz litvanskog (gintâras) i ugrofinskog (mađ. gyanta). Stari Rimljani jantar su nazivali succinum, a Plinije Stariji taj pojam veže uz prirodu i nastanak jantara koji predstavlja succus – sok, snagu živog drveta. Stari Grci jantar su nazivali electrum zbog svojstva elektriciteta, ali navodno i zbog sjevernog otočja Elektrides odakle je jantar stizao. Od grčkog naziva za jantar dolazi i sama riječ elektricitet.
Stručnjaci razlikuju više od 350 vrsta jantara. Najpoznatija je vrsta, u uporabi još od brončanog doba, baltički jantar koji je ujedno i najcjenjeniji jer sadrži najveći postotak jantarne kiseline (od 3% do 8 %). Ta vrsta jantara pronalazi se najviše na jugoistočnim obalama Baltičkog mora koje su nazivane i jantarne obale. Baltički jantar nazivan je i zlatom sjevera. Kako na sjeveru Europe nije bilo dovoljno prirodnih nalazišta metala, stanovništvo zapadnog baltičkog područja, zahvaljujući prodaji jantara moglo je kupovati metale i metalne predmete. Mnoge grobnice iz takozvanog danskog brončanog doba ističu se velikom količinom jantarnih perli. Gotovo sav baltički jantar potječe od drveta Pinnus sussinifera, a procjenjuje se da je star oko 35 milijuna godina. Žute je boje i njime su se najviše služili narodi sjevera Europe. Na Mediteranu se više upotrebljavao crvenkasto-smeđi jantar podrijetlom iz Sirije, Sicilije ili Francuske.
Mnogi antički pisci spominju priču o nastanku jantara. Vezan je uz mit o tragičnoj sudbini Faetona (Sjajnog), sina boga Sunca Helija i okeanide Klimene, koji je zatražio da jedan dan upravlja zlatnim Sunčevim kolima. Unatoč upozorenjima da u vožnji snažno zauzdava konje i da se drži srednjega puta, Faeton je olabavio uzde i konji su poletjeli mimo uobičajene putanje. Vatrena su se kola čas približavala nebu i pržila zvijezde, a čas se spuštala i žarila Zemlju. Faeton nije znao kako da zauzda konje ni kamo da ih usmjeri. Da bi spasio svijet od vatre, Zeus je bio primoran ošinuti ga munjom, na što je Faeton kao sjajna zvijezda preletio preko neba i stropoštao se u rijeku Eridan. Njegove sestre Helijade danima su plakale za njim, pa ih je Zeus iz samilosti pretvorio u crne topole, a iz njihove kore potekle su suze koje su se u vodi pretvarale u jantar. U tim suzama sadržana je Sunčeva svjetlost i toplina.
Ovaj mit se ubraja u vrlo stare mitove tumačenja prirodnih pojava i podsjeća na neku pradavnu katastrofu (sušu, požar ili sl).
Boje jantara su različite i sklone oscilacijama od svijetložute, gotovo bijele do crvenkasto-smeđe. Vrlo je rijedak zeleni i plavi, a najrjeđi je sivi i crni. Može biti i proziran, poluproziran, potpuno neproziran i čak fluorescentan. Boja jantara može se mijenjati mehaničkom ili termičkom obradom te kemijskim putem. Stari su Rimljani dodavanjem korijenja pojedinih biljaka, morskog purpura i kozjeg loja mijenjali izgled i boju jantaru. Tamna boja jantara često je povezana s njegovom starošću i suhoćom. Naime, jantar može primati i gubiti vodu, a potopljen može nabubriti i uvećati se do 8 %. Neprozirni komadi jantara sadrže mnoštvo sitnih zračnih mjehurića. Zagrijavanjem do 180 °C zračni mjehurići se spajaju i dolaze tik ispod površine pa nastaju sunčeve šljokice, kapljičaste pukotine zbog kojih se svjetlost na tim mjestima drugačije lomi.
Jantarna ženska glava , VI. – V. st. pr. Kr. , Arheološki muzej Zagreb
Istraživanja u selu Prozor kod Otočca u Lici pokazala su da su Japodi cijenili jantar i upotrebljavali ga u velikim količinama. Do njega su dolazili preko takozvanog Jantarskog puta i većinom su ga sami obrađivali.
U grobovima žena prisustvo jantara uglavnom se povezuje s plodnošću i materinstvom. Ovidije navodi kako rimske nevjeste nose na vjenčanju jantarne perle, a isti običaj zabilježen je i kod Litvanaca. Jantar je umnogome služio kao ukras i oznaka statusa žene, ali pridavala su mu se i magijska, proročanska svojstva.
Iako je jantar bio u širokoj uporabi u antici i ranije, za vrijeme srednjega vijeka znanje o jantaru polako tone u zaborav sve do renesanse. U XVII. stoljeću centar proizvodnje jantarnih predmeta najprije je bio Königsberg (Kalinjingrad), a onda Danzig (Gdansk).
Nije rijetkost u jantaru pronaći lišće, cvijeće, kukce i male životinje, često i neke izumrle. Kemijski sastav jantara omogućio je da se u njemu prirodno mumificiraju dragocjeni primjerci flore i faune, čiji DNK ostaje potpuno zaštićen pa se znanstvenicima pruža mogućnost analize. Zbog toga je jantar često i nazivan ”prozorom u prošlost”. Peruanski paleontolozi objavili su prije nekoliko godina da su na sjeveru Amazonije u Peruu pronašli stotinjak kukaca starih 20 milijuna godina, izvrsno očuvanih i fosiliziranih u jantaru.
Ljekovitost jantarne smole povezuje se sa sposobnošću stabla da njome samo sebe zacijeli. O ljekovitim svojstvima jantara u doba antike govorio je Plinije Stariji koji navodi kako jantar štiti od gušavosti, glavobolje i nervnih oboljenja te bolesti mokraćnih putova. U medicinskom leksikonu Andreasa Aurifabera iz 1551. godine zabilježeno je 46 recepata za primjenu jantara u medicini. Veliki arapski znanstvenik Ibn Sina (Avicena) u svom je djelu Kanon medicine dao točan opis podrijetla jantara te podatke o njegovoj primjeni u liječenju raznih bolesti. Navodi se i podatak da je litvanski knez Albreht poslao na dar komad jantara oboljelom Martinu Lutheru za brzo ozdravljenje.
Jantarski put
Takozvani Jantarski put bio je prometni pravac kojim je jantar dopreman s Baltika na Sredozemlje. Poput Puta svile, postao je simbolom kulturne razmjene. Jantarski putovi slijedili su tok glavnih europskih rijeka, a najvažnija trgovišta bila su u Padskoj nizini te na ušću rijeke Po u sjeverni Jadran. Sa sjevernoga Jadrana jantar je pomorskim putem dospijevao do Grčke i istočnog Sredozemlja.
Novija istraživanja potvrdila su da je jantar bogat solima jantarne kiseline koja ima vrlo pozitivan utjecaj na ljudsko tijelo, a služi kao biostimulator vrlo širokog spektra djelovanja.
Jantar je vrlo osjetljiv i ne treba ga izlagati izravnim sunčevim zrakama. Održava se kratkim ispiranjem pod mlazom mlake vode.
Sve do danas jantar nije izgubio na vrijednosti, iako se uglavnom upotrebljava u izradi nakita. Bez obzira na to poznajemo li ili ne njegova svojstva i simbolizam, prepoznajemo njegovu ljepotu i odsjaj svjetla i topline koje budi u nama.
Autor: Vesna Novović
