Samo čovjek može cijeniti simbol i nutarnjim očima vidjeti ono što pojavno budi u njemu. Sposobnost imaginacije omogućuje čovjeku uzdizanje do razina stvarnosti koje idu od vidljivog ka nevidljivom, od površnog do bitnog, i povezivanje, po analogiji, stvari ovoga svijeta, otkrivajući malo u velikom i veliko u malom. Samo čovjek može u svjetlosti i tami oluje vidjeti univerzalnu borbu dobra i zla, ili u poljupcu anđela nutarnju težnju za identifikacijom s dušom.

Od ovog trenutka o umjetnosti trebamo govoriti ne samo kao o osjetilnoj kreaciji, formalnoj i lijepoj, nego i o njenoj poruci, njenom sadržaju.

Puno je toga tijekom vremena napisano o simboličkoj važnosti umjetnosti. Ustvari, umjetnost je oduvijek imala ulogu prenositelja najuzvišenijih ideja koje čovjek može imati, od religijskih aspekata do osjećaja reda i pravednosti; sve se to uvijek nastojalo izraziti simbolima kroz umjetnost.

Simbol je formalno prebivalište jedne ideje, bila ta ideja površna ili duboka. Simbol nas vodi toj ideji. U simbolu se nalazi dualnost duša-tijelo: nositelj sadržaja i sam sadržaj.

Aboriđini

S druge strane, jezik simbola nije strukturiran i logičan, već je intuitivan i evokativan, i prirodnom analogijom povezuje nas s idejama bez posredovanja uma.

Simbol može prizvati sjećanja i djeluje kao katalizator elemenata koji su povezani iskustvom ili dogovorom. Ipak, ono što nas kod simbola najviše zanima jest njegova sposobnost da otvori vrata dubljoj i uzvišenijoj stvarnosti kako bi se probudila sjećanja duše.

U umjetnosti se to događa kroz njenu moć simboličke evokacije. Zbog toga kod umjetničkog djela nije dovoljno uzeti u obzir samo njegov oblik, nego i ideju koja je u njemu utjelovljena; treba postojati temeljno zajedništvo između nositelja sadržaja i samog sadržaja, između oblika i daha koji ga oživljava, između tijela i duše, kao što je to u životu.

Egipatski pektoralSimbol kao prijenosnik ideje, kao materijalni otisak, može se sa stvaralačkim djelom uskladiti prema prirodnim kanonima po kojima život također izgrađuje svoje oblike; simbolički jezik postaje tako univerzalan, intuitivan i važeći bilo gdje na svijetu jer reproducira stvaralački proces prema univerzalnim prirodnim obrascima.

Čovjek može subjektivno davati stvarima simboličku vrijednost, ali istinski su simboli oni čija poruka ne ovisi toliko o proizvoljnom dogovoru, već oni koji, izbjegavajući subjektivnost, prenose poruku zajedničku svim ljudima. Umjetnost se treba temeljno oslanjati na univerzalnost svoga jezika i svojih simbola.

Boje su jasan primjer toga. Vrijednost koju dajemo bojama nije samo konvencionalna (boje semafora, na primjer); boje u nama potiču određene stavove jer kanaliziraju određene valne duljine i vibracije prirode koje su u suglasju s istim stavovima u čovjeku. Tako, kada govorimo o zelenoj boji kao simbolu nade, ili o crvenoj kao simbolu rata, ne govorimo o nečemu relativnom. Zelena potiče određenu smirenost, određeni smjer, određenu potrebu za nastavljanjem, za slijeđenjem, dok crvena implicira šok, sukob i na neki način traži posebnu pažnju, zaustaviti se ili zauzeti stav.

Čitava priroda, u svoj svojoj stvarnosti, ne samo materijalnoj i oblikovnoj, već i vitalnoj, psihološkoj i mentalnoj, usko je povezana privlačnom snagom, i upravo su simbol i sposobnost analognog povezivanja ono što nam omogućuje kruženje u tom odnosu, od velikog prema malom, od vidljivog prema nevidljivom.

Mogli bismo također reći da je simbolički aspekt umjetnosti usko povezan s asocijativnim povezivanjem ideja. Simbol budi sjećanje. Može probuditi instinktivno, emocionalno sjećanje ili se može raditi o sjećanju duše.

Postoje sjećanja slučajnih, uobičajenih stvarnosti, a postoje i sjećanja dubokih, uzvišenih istina.

U umjetnosti, promišljena kombinacija osjetilnih elemenata dira nutarnje strune ljudskog bića. Osjećaji, dojmovi, slike i ideje združuju se i izlaze na površinu. Umjetnost se pokazuje kao istinski vodič svijesti.

Umjetničko djelo može kroz slike, zvukove i oblike probuditi u čovjeku sjećanje na ono uzvišeno što sadrži njegova duša. Možemo reći da promatranje lijepog budi nutarnju ljepotu.

Color mapEvokativna moć umjetnosti učinit će da iz snova izrone naša sjećanja, naši osjećaji, naši duboki dojmovi i čežnje. Ponekad se čini da suptilnim putevima svoga jezika, nosi sjećanja iz memorije čovječanstva. Uistinu, umjetnost može probuditi naše biće, naš kovčeg s blagom i naša iskustva. Svojom sposobnošću uzdizanja može nas podići do uzvišenih poimanja i razina svijesti. Umjetnost može, na određeni način, dozvati u nama uzvišene arhetipove, modele svijeta koji označavaju cilj puta života.

Zbog toga bi istinski čin stvaranja trebao ujedinjavati ono što umjetnik vidi i poima, s prikladnim i savršenim oblicima, pronaći formu koja izražava ideju, nedvosmisleno tu ideju, a ne neku drugu, i s tom idejom u sebi voditi nas k njoj, ne putevima razuma, već putevima kontemplacije i prosvjetljenja.

Drugi od elemenata koji se pojavljuju unutar ove simboličke funkcije umjetnosti jest njena sposobnost prikazivanja univerzalnih tipova, kojom nam omogućava uspinjanje prema arhetipovima.

Na primjer, kada nam drama prikazuje nekog zlog čovjeka, ili heroja, neće nam prikazati konkretnu osobu, već će nam prikazati elemente koji će nam omogućiti prepoznavanje univerzalnih ljudskih tipova, obvezujući nas da se suočimo s prirodom čovjeka, s nama samima. To je isti onaj proces koji nas stavlja pred određene tajne života, kroz svjetlo koje se izražava jednako u svakom predvečerju, u pozadinskom osvjetljenju na platnu ili u prozirnosti vode.

Mali princ

Ovi univerzalni tipovi omogućuju čovjeku uzdizanje iznad forme, iznad jednostavne materije, do onih prototipova koji nas, u mjeri u kojoj se sjedinjuju u uzvišenom jedinstvu, nose k onome što Platon naziva arhetipovima.

Figurica zviždaljkaNa drugoj razini, ova ista simbolička funkcija umjetnosti vodi nas u proces u kojem će se umjetnik, stvarajući djelo, susresti kroz nutarnji dijalog sa samim sobom. Umjetnost pokazuje i predstavlja naše otkriće iz nutrine, ono što smo pronašli i što se može neposredno uhvatiti.

Umjetnost ima tu oslobađajuću sposobnost iznošenja na vidjelo onih elemenata koji se nalaze u nutrini i koje trebamo izraziti, ali to ne možemo učiniti na racionalan način. Oni se mogu izraziti kroz predstavu, kroz slike ili simbole, kroz umjetnost. Kroz ovaj se proces umjetnik može puno puta susresti sa samim sobom. To nije samo oblik mjerenja nego i oblik osjećanja i poimanja samoga sebe.

Danas se sve više vrednuje umjetničko izražavanje kao komunikacijska terapija, ne samo u odnosu prema drugima, nego i sa samima sobom, pri čemu se ruše blokade koje uzrokuju psihičku neravnotežu.

Međutim, neovisno o ovoj mogućnosti nutarnje i vanjske komunikacije, umjetničko izražavanje može se, pomoću nutarnjeg dijaloga koji se odvija u umjetniku, pretvoriti u istinsku moć transformacije. Ne radi se o umjetničkom djelu kao objektu kontemplacije, promatranja, niti o osobnoj terapiji, već o alkemijskom djelu koje transformira samog umjetnika, poput katarze, poput vodiča svijesti koji nam omogućuje pristup jednoj višoj stvarnosti, nas samih i prirode.

Autor: Miguel Angel Padilla
Sa španjolskog preveo: Krešimir Andjel