Poezija je umjetnost koju je teško odrediti riječima. Rječnik Kraljevske akademije španjolskog jezika definira je kao “manifestaciju ljepote ili estetskog osjećaja posredstvom riječi, u stihu ili prozi”. Prema toj definiciji, temeljni elementi poezije su ritam i riječ.
Postoji riječ koja označava unutarnja bit svake stvari. Riječ ima čarobno i duboko značenje koje nadilazi njezino gramatičko značenje i približava nas duši stvari. Pjesnik mora otkriti taj skriveni duh, tu čaroliju sadržanu u riječi i od nje učiniti most preko kojeg mogu prelaziti ideje, osjećaji i vrijednosti svojstvene čovjeku, netaknute vremenom i modom.
Na neki način, poezija nema ni prošlost ni budućnost, ona je kreirana i kreativna riječ, nastala u osvit čovječanstva. Njezina je svrha premostiti jaz između onoga što vidimo i onoga što zamišljamo. Pjesnici stvaraju izvan svijeta koji postoji; oni pokušavaju izraziti ono neiskazivo. Poezija je jezik stvaranja, jezik onih koji pokušavaju odgonetnuti naše putovanje svijetom. To je jezik onih koji žele čuti otkucaje srca postojanja, koji pokušavaju otkriti nutarnji zvuk svemira. Kroz pjesmu pjesnika govori svemir i ljepota pronalazi svoj najintimniji izraz.
Pjesnik uočava suptilne veze između svih stvari, čuje tajne glasove srca i povezuje riječi koje izražavaju naoko suprotne stvarnosti, uklanjajući velove koji ih razdvajaju.
Kada jezik postane ceremonija i pojavi se noseći svjetlo svoje početne čistoće, lišen površinskih pokrivača koji ispod sebe nemaju istinske ideje, pjesnik postaje učitelj koji nas uzima za ruku i vodi iznad istine i laži, iznad razuma i fantazija, iznad života i smrti, izvan prostora i vremena, iza krajnjeg horizonta, onkraj duha i materije, povrh najviše točke piramide. Tamo pjesnikove oči promatraju uzvišeniju stvarnost, koja je pretočena u riječi živuće vatre. Ostavljajući po strani razmišljanja i spekulativne rasprave, taj gorući plamen unutarnje riječi otvara ljudsku dušu, daje joj krila i prenosi je na višu razinu. Tada se nalazimo u prisutnosti “istinske poezije” koja je transcendentna, transparentna i prelijepa.
Sjetimo se Platonove ideje da je poezija povezana s “lijepim” i da je odsjaj “istine”. Poezija, dakle, može postati vrsta alkemije koja može transformirati, ali i transmutirati stvarnost probuđenog ljudskog bića. Stoga je poezija izazov razumu, jer smo kroz nju sposobni nadići fizičko značenje riječi, sposobni smo usmjeriti pogled prema duši riječi; tada se događa čin alkemije, vodeći nas od razumijevanja do uvida, približavajući nas prirodno prvim idejama, arhetipovima. Kao što to kaže jedan od najboljih pjesnika španjolskog jezika Juan Ramón Jiménez, koji u svojoj knjizi Vječnosti prikazuje poeziju kao potragu za suštinom života: Podari mi, Inteligencijo, poznavanje pravih imena stvari! …Kako bi moja riječ mogla biti sama stvar, koju je iznova stvorila moja duša…
Autor: María Dolores Gómez
S engleskog preveo: Loris Ivančić Žic
