Predromanika

Lijevo: Karlo Veliki je okrunjen za cara Svetog Rimskog Carstva na Božić 800. godine u Rimu. Vjerom odan kršćanskoj crkvi, a očaran sjajem i moći Rima, Karlo je nastojao stvoriti jedinstveno carstvo po uzoru na Rimsko. Desno: Carsko prijestolje, Palatinska kapela, Aachen

Početak nove ere obilježila su dva ključna događaja: velika seoba naroda i širenje kršćanstva. Zalaskom Zapadnog Rimskog Carstva, Crkva je postala glavna ujedinjujuća snaga tadašnje Europe i posljednje utočište klasične civilizacije u nestajanju. Ti su događaji bili glavni pokretači nove slike svijeta koja će se formirati pod uplivom kasnoantičke civilizacije, ali u kršćanskom ruhu.

Crkva je s vremenom postala istinska nositeljica kulture i umjetnosti toga doba čiji je temeljni izraz bila religijska arhitektura. Kako u ovom ranom obliku srednjovjekovne umjetnosti prevladava arhitektura koja uzore pronalazi u rimskoj arhitekturi, povjesničari umjetnosti dali su mu početkom 18. stoljeća naziv romanika.

Budući da romaničke građevine pronalazimo gotovo posvuda u Europi, romanika se javlja kao prvi prepoznatljivi “europski” arhitektonski stil koji je uslije­dio nakon antičke rimske arhitekture. Romanika je izraz čvrste volje za ponovnim početkom gradnje, punom snagom i s jasnim ciljem, s dubokim religijskim i humanim smislom.

Karta Europe u vrijeme Karla Velikog.

Predromanika, razdoblje koje je prethodilo romanici, obuhvaća široki vremenski raspon od kraja 6. do početka 10. stoljeća ili, drugim riječima, od karolinške renesanse do punog procvata romanike. Tijekom ovog gotovo četiri stoljeća dugog razdoblja dolazi do prožimanja i stapanja klasičnih antičkih kulturnih elemenata s kršćanskim svjetonazorom i nasljeđem barbarskih, uglavnom germanskih naroda koji su do kraja 6. stoljeća zavladali područjem nekadašnjeg Zapadnog Rimskog Carstva. Stoga se pred­romanika očituje u krajnjoj raznolikosti regionalnih i lokalnih obilježja, pa je svaki njen spomenik izvorno ostvarenje, mada uvijek plod zajedničkog duha vremena.

PRILIKE U EUROPI

Velika seoba naroda započinje oko 375. godine kada dolazi do migracija germanskih plemena s istoka prema zapadu. Njihov će prodor označiti kraj ionako već oslabljenog i razjedinjenog Rimskog Carstva na čijim će ruševinama izrasti germanske države.

Nakon niza međusobnih ratova razjedinjenih germanskih plemena, na njihovo čelo staje Karlo Veliki (768.–814.), najznamenitiji izdanak dinastije Karolinga. Za svog četrdesetsedmogodišnjeg vladanja i osvajanja, stvorio je jedinstvenu europsku državu koja je stala uz bok Bizantu. S Karlom Velikim rađa se svijest o pripadnosti Zapadu ili Europi.

O Franačkom Carstvu možda ipak najbolje govori karolinška arhitektura koja se odlikuje monumentalnošću i grandioznošću, a čiji se uzori nalaze u rimskoj arhitekturi: od donošenja antičkih stupova do njihove izrade, lijevanja bronce za kapije itd. Po uzoru na Rim, Karlo Veliki u Aachenu odlučuje podići sjajan i veličanstven grad. Na dvadeset hektara podiže svoju carsku rezidenciju u čije središte smješta Palatinsku kapelu. Ova kapela, u kojoj je Karlo Veliki i sahranjen, a oko koje je naknadno sagrađena veličanstvena Aachenska katedrala, jedino je što je preživjelo od njegove velike zamisli.

Kada je na Božić 800. godine u Rimu okrunjen za cara Svetog Rimskog Carstva, njegovo je carstvo zauzimalo golemo područje koje se protezalo od Pirineja do Visle i od Hamburga do Sicilije. Obuhvaćalo je obje Panonije i Daciju, zatim Istru, Liburniju i Dalmaciju (osim primorskih gradova pod vlašću Bizanta).

Zahvaljujući stapanju raznih kulturnih, gospodarskih, vjerskih i političkih elemenata s elementima rimske tradicije, franački gradovi (Lyon, Metan, Corbic, Tours, Freising, Salzburg, Aachen…) postaju središta nove pismenosti. Prepisuju se i izdaju knjige sadržajno vezane uz Sveto pismo, patristiku, crkvene zakone. Grade se crkve i podižu samostani koji postaju oaze kulturne i umjetničke aktivnosti. Za vrijeme Karla i njegova sina Ludviga, sagrađeno je oko četiristo samostana, dvadeset sedam katedrala, te sto vladarskih rezidencija. Sve će to uroditi karolinškom renesansom čiji će se utjecaj osjetiti i u našim krajevima kroz gradnju crkava i pleternu ornamentiku. Tako je Crkva sv. Donata u Zadru nastala prema graditeljskom uzoru katedrale u Aachenu jer se Zadar jedno vrijeme nalazio pod franačkom vlašću.

U srednjovjekovnom kulturnom zamahu najznačajniju je ulogu odigrala benediktinska opatija u Clunyju (Burgundija), utemeljena 909. godine, koja je svoj utjecaj širila posredstvom dvije tisuće svojih samostana i deset tisuća redovnika. Benediktinski red najstariji je crkveni red na Zapadu, a utemeljio ga je sv. Benedikt pod geslom Ora et labora (Moli i radi). Upravo će benediktinski misionari, šireći kršćanstvo u udaljenim krajevima, odigrati ključnu ulogu u polaganom i mukotrpnom izgrađivanju novih vrijednosti. Kada taj proces bude završen i ujednačen, na povijesnu pozornicu stupit će romanika.

Benediktinska opatija u Clunyiju

Pojavi romanike, koja se veže uz 11. i 12. stoljeće, pogodovali su mnogi elementi. Prestankom barbarskih invazija i formiranjem snažne franačke države, dolazi do polaganog gospodarskog i kulturnog uzdizanja. Uz istodobno oblikovanje nacionalnih jezika, izrasta robusni izraz romanike. To nije elegantna umjetnost dvorskog, aristokratskog podrijetla, nego širokih, neobrazovanih masa, jer nastaje pod neposrednim pučkim utjecajem. Građevina je kompaktna, teška, zatvorena cjelina škrtih otvora. Čvrstom statičnošću svojih konstrukcija, romanička arhitektura odgovara na potrebe svijeta onog vremena koji teži za stabilnošću i sigurnošću.

U romanici, sirova i snažna pučka želja za umjetničkim ostvarenjem izražava se u gradnji stabilne i dosljedno povezane cjeline. Graditi je značilo podizati spomenik Bogu. Otuda u romaničkoj umjetnosti prevladava arhitektura, i to religiozna arhitektura jednostavne neposrednosti.

PRILIKE U HRVATSKOJ

O dolasku Hrvata na područje današnje Hrvatske postoji vrlo malo podataka. Smatra se da su stigli krajem 6. i početkom 7. stoljeća. O njihovoj seobi ne svjedoči niti jedan izvor iz onog doba.

Jezgra prve hrvatske države, Primorske ili Dalmatinske Hrvatske, bila je uz istočnu jadransku obalu. Drugi pravac krenuo je u Panoniju i to je Posavska ili Panonska Hrvatska, dok je treći otišao na jugoistok uz Jadran prema današnjoj Crnoj Gori. Dio od Raše u Istri do Neretve, koji obuhvaća i Panoniju i Bosnu, poznat je kao Bijela Hrvatska, dok je Crvena Hrvatska dio od Neretve prema Dubrovniku i Kotoru. Dalmaciju su činili gradovi Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor, te otoci Krk, Rab i Cres koji su uglavnom priznavali vlast Bizanta.

Tijekom prva tri stoljeća nakon dolaska, društveni i politički život Hrvata odvijao se u dalmatinskoj, panonskoj i neretvanskoj kneževini. Ljudevit (oko 810. – 823. g.), najpoznatiji knez Panonske Hrvatske, ostao je zapamćen po sukobu s Francima. Kao prvi knez Dalmatinske Hrvatske spominje se Porga (druga polovica 7. st.). Jedini trag kneza Višeslava (oko 800. g.) je sačuvana krstionica iz stolne crkve u Ninu. Za vrijeme Trpimira, Domagoja i Branimira, dakle od četrdesetih do osamdesetih godina 9. stoljeća, Hrvatska doživljava intenzivan razvoj. U tome su ključni događaji bili ubrzano pokrštavanje i ulazak u krug europske kršćanske civilizacije. To je donijelo probitak u političkom i gospodarskom pogledu.

Papa Ivan X. u pismu iz 925. godine naziva Tomislava hrvatskim kraljem i ta se godina smatra godinom utemeljenja Hrvatskog kraljevstva. Slijedi razdoblje unutarnjih slabosti i kriza sve do novog poleta nakon 1000. godine. Stjepan Držislav učvrstio je kraljevstvo koje je za vladavine Petra Krešimira IV. i Dmitra Zvonimira doživjelo vrhunac hrvatskog ranog srednjovjekovlja. Petar Krešimir IV. za svoje je vladavine uspio ostvariti san hrvatskih vladara: pripojio je dalmatinske gradove i otoke hrvatskoj državi, dok je njegova nasljednika Zvonimira papin legat 1075. godine okrunio za hrvatskog kralja. Ubrzo nakon Zvonimirove smrti Hrvatska ulazi u dvojno kraljevstvo s Ugarskom 1102. godine.

Već po doseljenju u novu domovinu, Hrvati dolaze u dodir s benediktincima, koji na našim prostorima počinju osnivati svoje samostane. Kao nositelji pismenosti i kulture, uživali su velik ugled kod hrvatskih knezova i kraljeva i upravo će zahvaljujući njima doći do širenja predromaničke arhitekture u našim krajevima.

PREDROMANIČKO GRADITELJSTVO U HRVATSKOJ

Prema osnovnim tlocrtnim shemama starohrvatske crkvice slične su sakralnim građevinama koje se u to vrijeme podižu u ostalim dijelovima Europe. Dijele se na dva osnovna tipa: centralni, s kružnim šesterolisnim i rjeđe osmerolisnim tlocrtom te tlocrtom u obliku križa s jednakim krakovima, i longitudinalni, izduženi tip koji može biti jednobrodni, dvobrodni i trobrodni. No, bez obzira na raznovrsnost tlocrtnih oblika, geometrijska struktura ovih građevina uređena je prema pravilnim likovima i odnosima. To nije slučajno s obzirom na to da se u ono vrijeme više pažnje pridavalo simbolici.

Predromaničke crkvice zapravo su zbirka nepravilnosti koje možemo svugdje zamijetiti. Posvuda nailazimo na odstupanja: krug je više elipsa nego krug, kvadrati su nejednakih stranica i nepravilnih kutova, lukovi prozora često su pomaknuti izvan osi… Dugo se vjerovalo da je ovakav izgled građevina proizašao iz nesposobnosti majstora graditelja. No, čini se da su naše prosudbe o srednjovjekovlju nesavršenije od njega samoga.

Grafičkom analizom tlocrtnih oblika uočeno je da kod tih odstupanja postoji izvjestan red u neredu te da se nepravilnosti redovito pojavljuju na sličnim mjestima i u jednakoj mjeri. Može se zaključiti da postanak predromaničke arhitekture nije bio prepušten slučaju ili intuiciji, a još manje neznanju ili zanatskoj nespretnosti. Sve su to svjesne namjere i željeni rezultati. Spomenici predromanike uklopljeni su u određen sustav. Spaja ih zajednički princip gradnje koji u sebi nosi jasne elemente skrivenog, slojevitog i simboličkog značenja.

Duž čitave Jadranske obale nailazimo na kamene crkvice skromnih dimenzija i raznolikih tlocrtnih oblika. Ove osebujne građevine iz razdoblja ranog srednjeg vijeka dio su onovremene kulturne stvarnosti, ali se po svojim brojnim obilježjima ipak razlikuju od općeg pred­romaničkog tipa građevina prisutnog u srednjovjekovnoj Europi. Zbog njihovih originalnih oblika, brojnosti i širokog područja na kojem se nalaze, možemo govoriti o lokalnom umjetničkom stilu ili starohrvatskoj arhitekturi. Ona je pak plod brojnih raznorodnih utjecaja. U razdoblju od dva stoljeća nakon doseljenja Hrvata, koji se naziva tamnim razdobljem zbog nepostojanja pisanih izvora, izvorna se slavenska kultura prožimala s antičkim nasljeđem zatečenim u novoj sredini.

Iz međudjelovanja ovih dviju tradicija, uz tragove bizantskih i franačkih utjecaja te utjecaja benediktinskog reda, razvila se starohrvatska umjetnost. Pojavi­la se istovremeno s nastankom hrvatske kneževske drža­ve i intenzivnijim pokrštavanjem stanovništva u 9. stoljeću, i trajala je sve do vremena posljednjih hrvatskih narodnih vladara u 11. stoljeću.

Gradnja katedrale u Novigradu oslanjala se na oblike iz svog nadređenog središta – Akvileje.

Novigradska katedrala

Novigradska katedrala najvjerojatnije je sagrađena u karolinško doba, krajem 8. i početkom 9. stoljeća, za vladavine vojvode Ivana koji je u Novigradu imao svoju prijestolnicu. Morfološke osobine crkve, dekoracija zidova i liturgijska oprema, rezultat su brojnih rekonstrukcija od 15. do 18. stoljeća. Da se ispod novovjekovne površine zidova nalazi srednjovjekovna, pokazuju tri prozora polukružnog nadvoja na sjevernom zidu crkve. Srednjovjekovne osobine ima i kripta crkve smještena ispod svetišta. U kripti je pronađeno više od stotinu ulomaka s pleternim ukrasom koji su se upotrebljavali u kasnijim adaptacijama, to jest u zazidavanju izvornih prozora i vrata, novim konstrukcijama i sl. Ti ukrasi imaju osobine skulpture s kraja 8. i početka 9. stoljeća i podudaraju se stilski s prozorima na sjevernom zidu crkve. Kripta je sagrađena da bi se u njoj čuvali grob i relikvije svetog Pelagija, novigradskog sveca zaštitnika.

Crkva sv. Spasa, Cetina kod Vrlike

Crkva sv. Spasa nalazi se u selu Cetina, na vrelu istoimene rijeke. To je najbolje očuvana crkva karolinškog doba u hrvatskoj kneževini i nezaobilazan spomenik jer je gotovo jedina od monumentalnih predromaničkih crkava na kojoj kasnije nisu rađene veće preinake. Osamdesetih godina 9. stoljeća dao ju je sagraditi župan Gostiha kao privatnu crkvu na svom posjedu, a posvećena je Kristu Spasitelju. Crkva je jednobrodna i troapsidna i pripada skupini starohrvatskih crkava s masivnim kontraforima (potpornicima) na vanjskim zidovima. Pet crkava ove skupine nalazimo na teritoriju od Knina do izvora rijeke Cetine, dok se šesta nalazi u Biogradu.

Budući da su ove crkve smještene na mjestima koja su bila središta političke moći vladara ranosrednjovjekovne Hrvatske, neki ih stručnjaci nazivaju kraljevskom predromanikom. One pokazuju i jak utjecaj karolinške gradnje koji se očituje u pojavi zvonika spojenog s korpusom crkve (zvonik Crkve sv. Spasa najstariji je dosad poznati sačuvani starohrvatski zvonik na matičnom području stare hrvatske države), kao i u pojavi westwerka kao izrazitog karolinškog elementa. Oko crkve je istraženo oko tisuću i sto grobova pa je to najveće dosad poznato starohrvatsko groblje.

Rotonda posvećena svetom Trojstvu počela se graditi u drugoj polovini 8. st., iako gradnja prema ovom projektu nikada nije dovršena. Oblik kompleksnog hrama s galerijom poprimila je tek za vrijeme biskupa Donata u 9. stoljeću.

Crkva sv. Donata

Crkva sv. Donata u Zadru najveća je predromanička građevina u Hrvatskoj i jedna od najmonumentalnijih centralnih crkava karolinškog doba u Europi. Kružnog je tlocrta s tri potkovaste apside, a oko središnjeg prostora ovija se prstenasti brod s galerijom na katu. Dugačka je čak dvadeset i tri metra, a visoka dvadeset i četiri (bez krova). Unutrašnji prostor okružen je golemim pilastrima, a samo se u prizemlju i na katu prema apsidama otvara trolučnim otvorima na po dva stupa. Stupovi su antičkog podrijetla, a sama crkva zidana je na pločniku rimskog foruma. Čini se da je upravo zbog ovih elastičnih rimskih temelja Crkva sv. Donata izdržala sve potrese u prošlosti, kao i bombardiranja tijekom Drugog svjetskog rata, kada su sve okolne zgrade porušene. Trolist apsida simbolički je povezan s prvobitnom posvetom Crkve svetog Trojstva, a tek je kasnije posvećena sv. Donatu.

Crkva sv. Marije u Zadru

Crkva sv. Marije u Zadru (Stomorica) najbolje je sačuvani primjer šesterokutnih crkava na zadarskom području. Njena specifičnost je peterolisni tlocrt, tj. pravokutni oblik zapadnog prostora umjesto polukružne konhe pa tako, iz tlocrta, crkva podsjeća na ključ.

Crkva sv. Jurja u Radunu kod Kaštel Starog

Crkva sv. Jurja u Radunu kraj Kaštel Starog pripada jednobrodnom tipu crkava raščlanjene vanjštine. Datira u 7. stoljeće i jedna je od najbolje očuvanih crkava svoje vrste. Poznato je da crkva svojim bogatim vanjskim rješenjem i rasporedom elemenata interijera tvori instrument koji mjeri raznovrsne snopove Sunčevih zraka. Danas za crkvu i njen okoliš aktivno brine bratovština Sveti Juraj od Raduna, koja je svijetli primjer brige i truda u očuvanju baštine. Zahvaljujući akcijama bratovštine oko uređenja okoliša, u blizini crkve pronađeni su ostaci starohrvatskih grobnica.

Crkva sv. Mihovila na Biokovu kod Igrana

Naselje Igrane nalazi se sedamnaest kilometara jugoistočno od Makarske. Postojalo je već u rimsko doba, a ovdje je sačuvan i Ljetopis popa Dukljanina, važan izvor za tumačenje najranije hrvatske povijesti. Crkva sv. Mihovila datira iz 11. stoljeća. Pripada tipu jednobrodnih crkava raščlanjene unutrašnjosti. Bočni zidovi raščlanjeni su s po dvije plitke niše, a duboka četvrtasta apsida završava polukružnom nišom istaknutom i na istočnom zidu apside. Posebnost ove crkve je povišeni dio krova, što izvana stvara dojam trobrodnog prostora.

Crkva sv. Nikole na Prijekom

Dio Dubrovnika koji je tek u 13. stoljeću opasan zidinama, nakon nasipanja plitkog morskog tjesnaca, postaje posljednja stara gradska četvrt – Prijeko. Tlocrtno, Crkva sv. Nikole na Prijekom izduženi je pravokutnik kojemu su dograđeni svi bočni prostori. Tom je nadogradnjom crkva postala dvobrodna, iako je riječ o izvorno jednobrodnoj građevini.

Naime, tek je nakon temeljitih arheoloških istraživanja zaključeno da je crkva pravi primjer jednobrodnog kupolnog tipa raščlanjene vanjštine, a takav se tip gradnje često koristio tijekom 10. i 11. stoljeća (kada je crkva vjerojatno i sagrađena) u južnoj Dalmaciji i najizrazitiji je regionalni stil ranosrednjovjekovnog graditeljstva. Samo pročelje je pomaknuto prema zapadu i izgrađeno u renesansnom stilu 1607. godine.

Priredila: Hana Lencović