Kad nešto iz mašte postane zbiljom, čini nam se naknadno “normalno” i “prirodno” da se sve dogodilo upravo tako kako se zbilo. Međutim, bezbroj primjera tijekom povijesti dokazuje da su konzervativne i duhovno skučene sredine odbijale kreativne projekte – na bilo kojem području – ukoliko su bili izrazito novi i nekonvencionalni. Izgradnjom Jurjeve i Nikoline katedrale Šibenčani su provjerili i ovjerili latinsku poslovicu: Audaces Fortuna Iuvat (Sreća prati hrabre).
Radovan Ivančević, Šibenska katedrala

Na UNESCO-ovom popisu svjetske kulturne baštine nalazi se od 2001. godine i katedrala sv. Jakova u Šibeniku, poznatija kao “šibenska katedrala”.

Ime Šibenik prvi se put spominje 1066. godine u ispravi hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. (1058. – 1074.). To je jedini veći obalni grad u Hrvatskoj koji nije utemeljen u antičko doba, već gotovo čitavo tisućljeće kasnije.

Za povijest Šibenika prijelomno je bilo 13. stoljeće tijekom kojeg se na svim planovima vodila borba kako bi Šibenik od statusa villa (varoš) stekao status civitas, tj. kako bi postao grad, što bi značilo potpunu neovisnost i slobodu koju su okolni gradovi već imali. Djelomičnu pobjedu izvojevali su 24. studenog 1251. godine kada kralj Bela IV. potvrđuje povelju o potpunoj autonomiji Šibenika, no do potpunog statusa civitasa bilo je potrebno zadobiti i crkvenu autonomiju. Tek je bulom pape Bonifacija VIII. Šibenik 1. svibnja 1298. godine dobio pravo na osnivanje biskupije, a time i status grada.

sibenska-katedrala-glaveOd ideje do kamena temeljca

Uslijedilo je stoljeće intenzivnog razvoja slobodne šibenske gradske zajednice i biskupije što početkom 15. stoljeća kulminira idejom o izgradnji nove katedrale. Postojeća crkva sv. Jakova (koja je do tada bila korištena kao katedrala) postala je premalena i neprikladna, pa je na inicijativu biskupa Bogdana Pulšića posebni odbor građana 10. travnja 1402. godine odlučio da se izgradi nova katedrala “pro amplianda, accrescenda et augmentanda”, tj. “šira, viša i veća”.

Od prvotne ideje o izgradnji do početka njenog ostvarivanja proći će trideset godina. Naime, tek što su gradski oci pronašli načine financiranja i započeli s pripremom materijala, izbio je sukob s Mlečanima, stoga su Šibenčani dio građevnog kamena, pripremljenog za izgradnju katedrale, upotrijebili za utvrde. Sukob je trajao od 1409. do 1412. godine, no stanje se stabiliziralo tek za desetak godina, tako da se 1424. godine iznova počinje pripremati kamen za izgradnju katedrale.

Naposljetku, u svibnju 1430. godine, biskup Bogdan Pulšić i dva plemića Tavelića sklapaju ugovor na godinu dana s venecijanskim majstorom Francescom di Giacomom (Franom Jakovljevim) o vođenju i nadzoru gradnje nove katedrale. Pretpostavlja se da je u godinu dana Francesco di Giacomo trebao izraditi projekt i izvedbene nacrte crkve, kako bi nakon njegova odlaska graditelji i klesari mogli započeti i dovršiti gradnju.

Kamen temeljac nove katedrale, koja će se graditi čitavo stoljeće, postavljen je 9. travnja 1431. godine.

sibenska-katedrala-heraldikaTri faze gradnje

Prva faza gradnje trajala je od 1431. do 1441. godine kada je, prema projektu Francesca di Giacoma, na katedrali radilo više različitih majstora. Kao majstori ove faze spominju se Lorenzo Piucino i Antonio di Pier Paolo Busato iz Venecije te Andrija Budčić i Grubiša Slafčić iz Šibenika.

Nakon smrti biskupa Bogdana Pulšića 1437. godine za novog biskupa izabran je Šibenčanin Juraj Šižgorić, učeni dominikanac i profesor teologije u Bologni, koji se gradnje katedrale prihvatio s jednakim žarom kao i njegov prethodnik. Biskup Šižgorić zaslužan je za sudbonosni obrat u povijesti gradnje katedrale, prihvativši novog projektanta i protomajstora Jurja Dalmatinca.

Druga faza gradnje započela je u četvrtoj godini biskupovanja Jurja Šižgorića, kad je šibensko plemićko vijeće 23. travnja 1441. godine utvrdilo da je za gradnju potrošeno mnogo novaca, a da su počinjene greške zbog kojih je trebalo ponešto i rušiti te je formiran odbor koji je imao zadatak rješavati nastale probleme. U Veneciju je odmah poslano izaslanstvo koje je tražilo odobrenje da se sruše kancelarije i staje u dvorištu ispred kneževe palače te da se umjesto dvorišta trasira nova ulica, što je i odobreno. Neusporedivo značajnije od samog odobrenja bilo je to što su iz Venecije doveli i novog arhitekta.

Nakon što su utvrđene greške u dotadašnjem vođenju gradnje, nadstojnici gradnje sklopili su ugovor s Jurjem Dalmatincem. Pred knezom Jakovom Donatom i Vijećem, pred općinskim izvršiteljem Nikolinijem, u prisutnosti dvaju svjedoka, sklopljen je ugovor između nadstojnika gradnje i “razborita muža, majstora Jurja, klesara, sina pokojnoga Mateja iz Zadra, stanovnika Venecije, sada prisutnog u Šibeniku”. Juraj se obvezao da će, kao protomajstor gradnje katedrale sv. Jakova, voditi i nadzirati sve radove, davati “upute, naloge i mjere”, ali da će i “vlastoručno raditi kao graditelj i kao klesar”. Također, da će “ići u bilo koji kamenolom”, izdavati naloge i upravljati radovima vađenja i klesanja kamena, utovara i istovara.

Juraj Dalmatinac vodio je izgradnju od 1441. pa do svoje smrti 1473. godine. Uz njega su kao suradnici, pomoćnici i učenici radili brojni vrsni majstori od kojih su najpoznatiji Andrija Aleši i Ivan Pribislavić. Oni će s Jurjem surađivati i na drugim projektima.

Svoj današnji izgled šibenska katedrala može zahvaliti upravo Jurju Dalmatincu. Svojim novim projektom uveo je niz noviteta koji su ovu katedralu u nekoliko aspekata učinili jedinstvenom u odnosu na druge europske katedrale i kršćanske crkve. Spomenut ćemo samo najbitnije.

sibenska-katedrala-svodOsobitosti Jurjeva projekta

Šibenska katedrala je trobrodna bazilika dimenzija 38 x 14 m, s najvišom visinskom kotom od 38 m u vrhu kupole. Izgrađena je isključivo od kamena, dok su sve ostale kamene crkve redovito zidane korištenjem žbuke, najčešće s drvenom krovnom konstrukcijom, s pokrovom od crjepova, a ponekad i od olovnih ploča. Za šibensku je katedralu Juraj koristio brački vapnenac iz kamenoloma na sjevernom dijelu otoka, u području Veselje, gdje je vađen još od antike, a zbog svoje kvalitete i ljepote često se naziva i “brački mramor”.

Nadalje, šibenska katedrala jedina je građevina u Europi prije 19. stoljeća (kad je počelo korištenje metalnih konstrukcija i armiranog betona) na kojoj zidovi apsida nisu načinjeni od elemenata međusobno povezanih žbukom, nego su sastavljeni originalnom metodom montaže velikih kamenih ploča, klesanih “po mjeri”, profiliranih precizno po nacrtima i spojenih međusobno tako da stepenasti usjek jedne naliježe na susjednu “na preklop” ili tako da istaknuti brid jedne ploče ulazi u žlijeb susjedne, “na utor i pero”, što se inače redovito primjenjuje u drvodjelstvu. Osim ploča, korišteni su i veliki kameni pilastri i rebra ili pojasnice uklopljene na isti način u statički savršeno strukturiran tektonski sustav.

Jedinstvo građe i montažna gradnja omogućili su da volumen građevine izvana u potpunosti odgovara obliku unutrašnjeg prostora; prostor i njegov “plašt” – kamena ovojnica – identični su. Veličina i oblik oblih krovova u potpunosti odgovaraju oblim svodovima crkve, što nije slučaj kod sličnih građevina.

Kao rezultat ovakvog načina gradnje ostvarena je i funkcionalna trolisna fasada. Naime, trolisni zabat s obrisom polukruga u sredini poduprtog s dva četvrt kruga originalno je ostvarenje renesanse, i mogli bismo reći, “zaštitni znak” ranorenesansne sakralne arhitekture. No, ova je crkva prva i jedina kod koje ovakav trolisni oblik proizlazi iz presjeka, odnosno rasporeda svodova iznad njezina tri broda, dok je kod svih ostalih trolisni oblik neka vrsta kulise koja ne slijedi stvarni prostorni oblik građevine.

Šibenska katedrala značajna je i po nizu inovacija na polju ikonografije, kao što je glasoviti niz od sedamdeset i četiri skulpture različitih glava na vijencu triju apsida. Promatrajući čovjeka kroz prizmu nove humanističke filozofije, Juraj Dalmatinac je crkvenoj ikonografiji pretpostavio čovjeka. Naime, ovaj niz glava najbrojnija je i najkvalitetnija galerija portreta izložena kao javni spomenik profane skulpture na jednom sakralnom spomeniku u Europi, te na taj način predstavlja svojevrsni trijumf humanizma europske rane renesanse. Zanimljivo je što glave nemaju oznaka časti, imena ni zanimanja pa tako ne znamo radi li se o darovateljima, plemićima, mučenicima, svecima ili prolaznicima.

Završetak gradnje

Nakon smrti Jurja Dalmatinca 1473. godine nastupa treća faza gradnje. Projekt izgradnje preuzima Nikola Ivanov Firentinac koji će ostati vjeran Jurjevom projektu i planu. Radit će sve do svoje smrti 1505. godine i izgraditi svodove brodova i transepta te kupolu.

No, ni nakon smrti Nikole Firentinca katedrala neće biti dovršena još sljedeća tri desetljeća. Pročelje i veliku rozetu klesat će Bartolomej i Jakov da Mestre (1528. – 1531.), a malu rozetu sred polukružnog zabata izradit će Ivan Mestičević iz Zadra (1536.). Kronike bilježe da su radovi na katedrali završeni 3. prosinca 1536. godine. Međutim, još će se uređivati iznutra da bi konačno bila posvećena 1555. godine.

sibenska-katedrala-rozetaUmjetnička vrijednost

Po umjetničkoj vrijednosti šibenska katedrala jedna je od najvrjednijih u europskom kontekstu i najznačajniji je arhitektonski spomenik renesanse u Hrvatskoj. Građena je u kasnogotičko-renesansnom stilu. Kasnogotičkom stilu pripada dio spomenika izgrađen u prvom desetljeću gradnje, dok dijelovi nastali u doba Jurja Dalmatinca i Nikole Firentinca nose izrazito renesansno obilježje. I ovdje se ističe poseban doprinos Jurja Dalmatinca. U petom desetljeću 15. stoljeća – kad nigdje u Europi izvan Italije nema renesansnih zdanja – Juraj primjenjuje i uvodi u Dalmaciju pet važnih renesansnih motiva: polukružni luk, kaneliranu nišu i kanelirani pilastar, užlijebljenu školjku i lovor-vijenac. Osim toga, Juraj Dalmatinac prvi je arhitekt u Europi koji je primijenio geometrijsku perspektivu u arhitekturi, oblikujući plitke užlijebljene niše na apsidama šibenske katedrale tako da izgledaju kao da su polukružne. Geometrijska perspektiva otkrivena je nekih dvadesetak godina ranije, a do tada se primjenjivala jedino u slikarstvu.

Stoljetna priča o izgradnji šibenske katedrale još jednom podsjeća što je sve potrebno da bi jedno djelo ljudskih ruku postalo istinsko kulturno ostvarenje koje svojom vrijednošću nadilazi trenutne potrebe vremena te na taj način biva utkano u mozaik kulturne baštine koju nasljeđuju buduća stoljeća i generacije.

Autor: Lada Ilić Puharić