Velike kuće Engleske, kao što su Petworth House, Hampton Court, Blenheim Palace ili Richmond Palace, okružene su vrtovima koji se ubrajaju među najljepše u svijetu i smatraju idealima krajobrazne arhitekture. Svaki od navedenih vrtova je poput bajkovite pastoralne scene sa živopisnim jezerima, potocima koji lagano teku blagim padinama, s livadama prepunim cvijeća, drvećem koje stvara sjenu na zelenim travnjacima. Nije lako zamijetiti da ove vizure, tako harmonične i oku ugodne, nisu rezultat rada prirode nego detaljnog i dugotrajnog planiranja jednoga čovjeka – Lancelota Browna.
Lancelot “Capability” Brown rođen je u Kirkharleu u Northumberlandu 1715. godine. Služio je kao vrtlarski šegrt u službi Sir Williama Lorainea, odakle je prešao u Wotton, a zatim se pridružio vrtlarskom osoblju lorda Cobhama u Stoweu u pokrajini Buckinghamshire. Tamo je služio pod Williamom Kentom, jednim od utemeljitelja novog engleskog stila uređenja krajobraza. Kent je postao Brownov najveći učitelj i blizak prijatelj. U Stoweu je Brown bio odgovoran za realizaciju Kentovih nacrta, i malo-pomalo Lord Cobham mu je dopustio da preuzme poslove za njegove prijatelje iz aristokratskog kruga.
Lord Cobham umro je 1749. godine, a Brown je dvije godine kasnije napustio Stowe da bi ustanovio vlastitu praksu sa sjedištem u Londonu. Prvo mu je postignuće bilo jezero u Wakefield Lodgeu za vojvodu od Graftona; bio je toliko uspješan da je pozvan da preinači park poznate palače Blenheim u Woodstocku. Tamo je majstorski stvorio jezera pored mosta arhitekta Johna Vanbrugha i gotovo potpuno izbrisao ranije geometrijske nasade.
Stourhead Garden
Aristokracija ga je neizmjerno cijenila i tražila njegove usluge, a procjenjuje se da je stajao iza preko sto sedamdeset vrtova koji okružuju najljepše ladanjske kuće i imanja u Britaniji. Bio je toliko na glasu da je gotovo nemoguće pronaći istaknutu kuću tog vremena čiji vrt nije dizajnirao. U to je doba stekao osebujni nadimak Capability (sposobnost, mogućnost) zbog njegove navike da klijentima govori kako njihovi vrtovi imaju “velike potencijale”.
Razlog Brownova golemog uspjeha bio je taj što je u potpunosti promijenio prevladavajući trend u oblikovanju krajobraza 18. stoljeća. Najvećim arhitektom toga vremena smatrao se André Le Nôtre, kreator sjajnih i veličanstvenih vrtova u Versaillesu u Francuskoj. Le Nôtre je svojim uređenjima krajobraza prirodi nametao arhitektonski obrazac i njegovi vrtovi nisu imali spontani, prirodni izraz, već geometrijski, simetrični i vrlo formalan izgled.
Za razliku od Le Nôtrea, Brown je bio istinski impresionist, zaljubljen u prirodu oko sebe, u kojoj je uvijek vidio nadahnuće. Brown je smatrao da vrt ne smije biti samo funkcionalno okruženje velikih kuća, već mora posjedovati određenu ljepotu i u ljudima izazivati estetske osjećaje i ugodu.
Brownov stil odiše jednostavnošću i elegancijom. Svladao je umjetnost stapanja vrtova s okolnim prirodnim krajolikom i seoskim okruženjem. Njegovi vrtovi su mjesta širokih, valovitih travnjaka s vijugavim nizovima drveća, zasađenim s najvećom pažnjom kako bi se stvorio dojam romantičnog prirodnog prizora. Nasadi drveća se vizualno otvaraju kako bi se pružio pogled na zanimljiva mjesta, često klasične hramove, mostove ili spomenike. Sve je bilo pomno zamišljeno kako bi se stekao doživljaj prirodne ljepote.
Burghley House Garden
Sredstva koja je Brown koristio bila su iz prirode: nije koristio ni rezbareni kamen ni arhitektonske oblike, već se ograničio na travnjake; vodene površine (najčešće kaskadna jezera koja se protežu na više razina, ostavljajući dojam puno veće vodene površine koja prolazi kroz park); nekoliko vrsta drveća koja se sade pojedinačno ili u grupama; te valovitosti terena. Često je koristio niske ograde utonule u zemlju koje su omogućavale različitim dijelovima vrta da ne izgledaju odvojeno, već kao jedinstvena harmonična cjelina.
Pomoću tih elemenata kreirao je naizgled jednostavne skladne uzorke bez očite simetrije. Radio je po cijeloj Engleskoj, u često nepovoljnim klimatskim uvjetima, po kiši, snijegu i ledu, s ograničenim tehničkim mogućnostima. Mijenjanje tokova rijeka, pomicanje humki, stabala, kreiranje novih dolina, rad na ne uvijek pitomom tlu, uzgajanje biljaka koje nisu uvijek bile autohtone u Engleskoj – sve su to bili izazovi s kojima se morao suočavati.
Unatoč različitim preprekama, Brown je ustrajao i uvijek nalazio način da unaprijedi već postojeći krajolik – njegov pristup radu bio je kreativan i konstruktivan. Sve što je radio bilo je u potpunosti u skladu s okolnom prirodom, a njegovi vrtovi su istovremeno bili odraz naručitelja, prilagođeni kući uz koju se nalaze i, najviše od svega, izraz dubokog osjećaja za harmoniju i ljepotu njihova arhitekta-stvaratelja.
Brown je 1761. godine postao glavnim vrtlarom u palači Hampton Court, iako je nastavio i svoju privatnu praksu. Bio je iznimno velikodušan te često nije naplaćivao svoj rad.
Krajolici prirodnog izgleda koje je stvorio i oblikovao održavaju se u vrtovima širom Engleske i danas. Umro je 6. veljače 1783. u Londonu, ostavivši za sobom iznimno bogato naslijeđe u povijesti engleskog vrtlarstva.
Autor: Stela Zorić
