Danas sam vidjela Uraniju, muzu zvijezda, Nebesku, a za to je bilo dovoljno samo podići pogled. Ipak, danas je teško podići pogled…
Daleko smo od muza, slijepi smo za uzvišenu inspiraciju, jer smo naučili voljeti lance i okove koji nas sve više vežu za zemlju. Zbog toga zaboravljamo da postoji nebo, da zvijezde blistaju usprkos našoj zaslijepljenosti, i da sveti zakoni koji vladaju univerzumom slijede svoju neumoljivu putanju, iako se ljudi pretvaraju da svojim dekretima ukidaju ovaj matematički poredak.
Danas sam vidjela Uraniju, vidjela sam kako u rukama nosi univerzum vođen zakonima, taj ogromni i čudesni univerzum u kojem se sklad izražava brojem, pokretom, ciklusima i životom koji se uvijek nastavlja. Vidjela sam je plavu, potpuno čistu, okruženu sjajnim zvijezdama, vidjela sam kako iz svog zvjezdanog svijeta pokazuje suptilne niti kojima je sve povezano.
Iza apstrakcija na koje nas je znanost naviknula, vidjela sam da su zvijezde bića puna života koja stječu iskustvo dok su vezana za svoja svjetleća tijela, kao što ljudi trebaju svoje tijelo kako bi učili i komunicirali. Vidjela sam kako rotacija zvijezda nalikuje stalnoj rotaciji ljudi, koji u svojim gradovima idu od jedne do druge točke u ispunjavanju svojih svakodnevnih obaveza. Vidjela sam kako se pojavljivanje i nestajanje zvijezda podudara s onim što nazivamo snom i budnošću. Vidjela sam kako zvijezde traže svoje središnje Sunce i vrte se oko njega, baš kao što se čovjek usmjerava prema Bogu u stalnoj potrazi za savršenstvom.
Vidjela sam i razumjela duboka učenja drevnih koji su zvijezde, poznavajući osobine svake od njih kao živog bića, povezivali s različitim božanstvima, ujedinjujući simbole i značenja u pokušaju stvaranja sinteze koja bi čovjeku mogla pomoći da se osjeti dijelom univerzuma.
Gledajući Uraniju, osjetila sam snagu paralelnih puteva zbog kojih i ljudi i zvijezde kruže prema istom odredištu, svaki prema svojim mogućnostima. Mi neprozirni, one sjajne, ali iznutra od iste esencije. Mi sami i očajni; one u pratnji Uranije koju slijede bilježeći ritam njezinih matematičkih valova. Mi dolje, one gore, ali i jedni i drugi ulažući napor da ostvarimo susret: one šaljući svoje vječno zračenje, a mi učeći da dižemo pogled k njihovoj prisutnosti na noćnom nebu.
Kada Sunce zađe, kada utihnu brige i tjeskobe koje su te do tog trenutka okupirale, podigni pogled prema noćnom nebu, dragi čitatelju. Ne dopusti da te tamni oblaci zavaraju: iza njih ćeš vidjeti sjajni Uranijin plašt, preplavljen svjetlima koja kucaju u istom ritmu kao i tvoje srce.
Potraži Uraniju i vidjet ćeš da nisi sam; da je univerzum koji ti ona pokazuje beskrajan i da, izvan ljudske boli, postoji obećanje veličanstvene vječnosti, u svijetu u kojem sjaje bratske zvijezde koje su, učinivši dodatan korak na svom životnom putu, naučile tamu pretvoriti u svijetlo, a prolazno u trajno. Vidiš li je? Iz istog razloga zbog kojeg si ti podigao pogled, ona je spustila svoj prema tebi i pokazala se kao zvijezda velikog sjaja… tvoja vlastita zvijezda.
Autor: Delia Steinberg Guzman
Sa španjolskog prevela: Ivana Jovović
