Kineski filozof Mencije (Meng Tzu, 372. – 288. g. pr.Kr.) nastavljač je Konfucijevog učenja i predstavnik idealističkog krila konfucijanstva.

Rodom je iz države Zou (sje­verozapadni dio današnje pokrajine Šantung) koja je graničila s državom Lu, Konfucijevom domovinom.

U njegovom je životu važnu ulogu odigrala majka koja ga je, nakon smrti Mencijevog oca, sama odgojila. Ona se u kineskoj kulturi često uzima kao primjer žene u njenoj odgojnoj ulozi pa se čak i jedan od kineskih idioma čita kao “Mencijeva majka, tri poteza”. Prema legendi tri se puta selila kako bi pronašla najbolje mjesto za odgoj svog sina. Kako su bili vrlo siromašni, najprije su se preselili u blizinu groblja, ali kad je primijetila kako njen sin oponaša plaćene naricatelje na sprovodima, odlučila je da moraju odseliti. Odlaze u blizi­nu gradske tržnice, ali tada njen sin počinje oponašati trgovce i njihovu viku, i zato se ponovno sele. Novi im je dom bio blizu škole i Mencije se, inspiriran učenicima, i sam posvećuje učenju… Tu ostaju živjeti.

MENCIJE_China WaterfallPrema legendi, Konfucijeva je učenja upoznao i usvojio u školi Konfucijeva unuka, Tse Sea, a neko je vrijeme boravio i radio kao jedan od učenjaka na akademiji države Ch’i.
Legenda također kaže da je i Mencije, poput Konfucija, desetljećima putovao Kinom i kao putujući učitelj bio savjetnik vladarima i kneževima u političkim i ekonomskim pitanjima. I za njega se kaže da je uzalud tražio vladara koji će usvojiti i primijeniti njegove ideje.

Povijesni zapisi (Shu Ching) bilježe da se razočaran povukao i sa svojim učenicima sastavio Mencijeva djela, pisana u obliku dijaloga, u sedam knjiga. U njima su zapisani Mencijevi razgovori s mnogim vladarima te njegovim učenicima. Kasnije je to djelo uvršteno u Četiri knjige koje su posljednjih tisuću godina temelj konfucijanskog odgoja.
Zanimljivo je da je u svojim djelima koristio isti književni stil – dijalog, kao i njegov veliki grčki suvremenik Platon. U njegovim djelima također nalazimo sličnosti i sa sokratovskom “ironijom” kojom se sugovornika u dijalogu nastoji pitanjima navesti da sam “rodi” odgovor (majeutika).

O svom filozofskom radu i djelovanju Mencije je govorio: Htio bih ljudska srca uputiti u pravom smjeru, a istovremeno iskorijeniti pogrešna učenja, ispraviti neispravna nastojanja, ukloniti neprikladan način izražavanja, pa na taj način upotpuniti djelo trojice mudraca. Mudraci o kojima govori su drevni carevi Yao i Shun, te naravno Konfucije.

Dobrota ljudske prirode

Mencije, kao nastavljač Konfucijevog učenja, odgovara na pitanje zašto čovjek treba živjeti prema vrlinama o kojima je govorio Konfucije – zašto treba davati toliku važnost plemenitosti, ispravnosti, uljudnosti…, zbog čega treba živjeti “bez pomisli na osobnu korist” i zašto se čovjek mora “proširiti tako da u sebe uključi druge”. Mencijev odgovor nalazi se u njegovom učenju o istinskoj dobroti ljudske prirode.

Pitanje o tome kakva je ljudska priroda bilo je jedna od najspornijih tema u kineskoj filozofiji. O tome su postojale najrazličitije teorije. Neki su filozofi smatrali da ona može biti i dobra i loša, drugi pak da je priroda nekih ljudi dobra, a nekih loša. Hsün Tzu je smatrao da je čovjek po prirodi zao, te da ga odgojem treba voditi prema dobru. Mencijev suvremenik Kao Tzu, s kojim je Mencije vodio žustre rasprave, smatrao je da ljudska priroda nije ni dobra ni loša: Ljudska priroda je kao voda u oluku. Ako je odvodimo prema istoku, ona će teći prema istoku, ako je odvodimo prema zapadu, ona će teći prema zapadu. Ljudska priroda ne razlikuje dobro od zla, kao što voda ne razlikuje istok od zapada.

Mencije smatra da je ljudska priroda temeljno uvijek dobra i zato odgovara: Točno je da voda ne pokazuje sklonost ni prema istoku ni prema zapadu, ali ne razlikuje li ona uzbrdo i nizbrdo, viši i niži položaj? Ljudska priroda teži dobru kao što voda teži naniže. Nema čovjeka koji ne bi htio dobro, kao što nema vode koja ne bi tekla nizbrdo. Istina je da mi možemo učiniti da voda prska uvis i da je crpkama tjeramo uzbrdo, ali to nije njena priroda, nego posljedica okolnosti. Isto tako je moguće i ljudsku prirodu navesti na zlo.

Dakle, prema Menciju, u čovjeku postoje i elementi koji sami po sebi nisu ni dobri ni loši i koji, ako se ne obuzdaju na odgovarajući način, mogu čovjeka odvesti prema zlu. Ali, te niže, animalne elemente u čovjeku on i ne smatra dijelom istinske ljudske prirode.

MENCIJE_Temple of Mencius-Yasheng Hall-inside-P1050921Hsin – produhovljeno srce

Za Mencija, osobito čovjekovo obilježje je hsin, srce. Veliki čovjek, chun tzu, kaže Mencije, razlikuje se od drugih ljudi po tome što kultivira svoje srce. Ono je središte iz kojeg izviru sve moralne kvalitete i u njemu leži sposobnost čovjeka da ispuni svoju sudbinu, ming. Čovjek se s njim rađa i zato ga Mencije naziva “izvorno srce” i “istinsko srce”.
Hsin je “glas prosvijetljenog uma” i omogućuje moralno promi­šljanje kojim čovjek prepoznaje prioritete i vrijednosti, razlikuje dužnosti i prihvaća obaveze, a sve s ciljem ostvarenja svrhe života i vlastite sudbine. Zato je hsin ono najdragocjenije u čovjeku, a kultiviranje srca njegova najviša dužnost.

Mencije kaže da ovo srce u sebi sadrži četiri tuana, četiri mladice ili klice kao inicijalne moralne ­sklonosti. To su četiri temeljna mo­ralna osjećaja iz kojih se, ako ih se pravilno njeguje, mogu razviti četiri vrline. Međutim, ako se s njima postupa loše, one će zakržljati. Važno je naglasiti da ove mladice postoje u svakom čovjeku te je svaki čovjek po svojoj prirodi temeljno dobar. Svoj stav obrazlaže sljedećim primjerom:

Kad kažem da su svi ljudi takvi da ne mogu gledati patnje drugih, moje se mišljenje može ilustrirati na sljedeći način: …kod svih će se ljudi bez izuzetka pojaviti osjećaj uznemirenosti i panike ako spaze da bi neko dijete moglo pasti u bunar. Oni neće reagirati tako zbog toga što žele steći naklonost njegovih roditelja, niti zbog toga da bi stekli pohvale svojih susjeda i prijatelja, niti zbog toga što ne žele doći na glas da su neosjetljivi.

Dakle, osjećaj supatništva i suosjećanja čovjeku je prirođen, a isto su tako čovjeku prirođeni i osjećaj srama i odbojnosti, osjećaj poštovanja i susretljivosti te osjećaj odobravanja i osuđivanja.

Osjećaj supatništva i suosje­ćanja je načelo na kojem se zasniva čovjekoljublje, plemenitost (jen). Osjećaj srama i odbojnosti načelo je na kojem se zasniva ispravno ponašanje (li). Osjećaj poštovanja i popustljivosti načelo je na kojem se zasniva uljudno ponašanje (shu). Osjećaj odobravanja i osuđivanja načelo je na kojem se zasniva mo­ralna svijest, mudrost (chih). Svi ljudi imaju ova četiri načela kao što svi imaju svoja četiri ekstremi­teta. (Mencijeva djela, II,1,6.)

Na pitanje zašto bi čovjek trebao razvijati ova četiri začetka vrlina, Mencije odgovara da se upravo po njima čovjek razlikuje od životinje i da se jedino njihovim razvojem zaista postaje čovjek. Ako mladice vrlina ostavimo nerazvijene, bit ćemo samo ljudi koji suosjećaju s drugima, ali pritom ništa ne čine, a ako ih marljivo kultiviramo, možemo ne samo spriječiti pad jednog djeteta u bunar, već kako kaže Mencije: uzeti pod svoju zaštitu sve unutar Četiri mora.

Čovjek koji te mladice zapostavi “izgubio je vlastito srce” i Mencije kaže: Kad se čovjeku izgube pas ili kokoš, on ide u potragu za njima, a kad izgubi svoje srce, on ga ne ide tražiti. Odgoj samoga sebe nije ništa drugo do težnja da pronađemo svoje izgubljeno srce.

MENCIJE_Mansion-walls-P1050956Načelo stupnjevite ljubavi

Mencije kaže: Svi ljudi posjeduju duh koji ne može podnijeti da vidi patnje drugih. To je ljudska samilost, suosjećanje kao temelj dobrote ljudske prirode. Ovaj osjećaj treba razviti u čovjekoljublje kao prirodno nutarnje stanje čovjeka, a zatim to stanje proširiti dalje na ljubav prema svemu. Ta je ljubav najviši i najbolji izraz temeljne dobrote ljudske prirode.

Međutim, Mencije se suprotstavlja učenju filozofa Mo Tzua koji je zastupao načelo sveobuhvatne ljubavi – načelo po kojem bi svatko morao voljeti sve druge, podjednako i bez diskriminacije.

Mencije smatra da ljudi prirod­no više vole djecu svoje braće od djece svojih susjeda, te da Mo Tzuovo načelo sveobuhvatne ljubavi oduzima bilo kakvu važnost ocu. Ne imati oca i, isto tako, vladara, znači pak biti “poput ptica i zvijeri”.

Prema Menciju, ljubav treba razvijati postupno, stupnjevito; po­čevši od obitelji treba je proširiti sve dok unutar sebe ne uključi sve ljude: Ponašaj se prema starijima u svojoj obitelji kako treba i proširi takvo postupanje na starije u obiteljima drugih ljudi. Ponašaj se prema mladima u svojoj obitelji kako treba i proširi to postupanje na mlade u obiteljima drugih ljudi. To je ono što Mencije naziva “proširivanjem područja djelovanja kako bi se uključili drugi”. I konačno, taj će se osjećaj razviti u ljubav prema svim stvarima, prema svemu.

Vladavina wang i pa

Ljudi mogu biti siti, odjeveni i živjeti spokojno, ali ako im nedostaje dobar odgoj, oni su “poput ptica i zvijeri”. Zato, kaže Mencije, trebaju postojati učitelji koji će ih podučiti osnovnim životnim odnosima: otac i sin trebaju voljeti jedan drugog, vladar i podanik trebaju biti pravedni jedan prema drugom, muž i žena trebaju razlikovati svoja zaduženja, mlađi brat treba imati prirodni osjećaj poštovanja prema starijem, a među prijateljima treba postojati povjerenje.

Svoj puni razvoj ljudi ostvaruju samo kroz dobro uređene ljudske odnose, u državi utemeljenoj na moralnim vrijednostima u kojoj sam vladar mora biti prvi primjer moralnosti. Ako vladaru nedostaju moralne osobine, onda on nije vladar u pravom smislu te riječi, te u tom slučaju narod ima moralno pravo na pobunu.

Mencije govori o dvije vrste vladara: jedan je wang – kralj-mudrac, a drugi pa – tiranin: Onaj tko umjesto vrline koristi silu je pa. Onaj tko posjeduje i živi vrlinu i ostvaruje čovjekoljublje je wang. Kad netko nad ljudima vlada silom, ljudi mu se pokoravaju samo izvana, i to samo zato što nemaju snage da mu se odupru. Međutim, kad netko podanike pridobije vrlinom, njihovo srce je zadovoljno i pokorit će mu se kao što se sedamdeset učenika pokoravalo Konfuciju.

Da je ovakva vladavina moguća, Mencije dokazuje primjerom vladavine drevnih careva Yaoa i Shuna.

MENCIJE_TekstVeliki moral

Kad ga je jedan učenik upitao u čemu je stručan, Mencije je odgovorio: Razlikujem točno i netočno u govoru i vješt sam u njegovanju svog Hao Jan Chih Ch’ija. Učenik onda upita što je to, a Mencije odgo­vori: To je Ch’i, najveći, najjači. Ako se stalno uspješno njeguje, onda prožima sve između Neba i Zemlje. To je Ch’i, koji se postiže spojem ispravnosti i Puta (Taoa). Moral koji njeguju ratnici odnosi se na vezu čovjeka i čovjeka, te je običan moral, a Hao Jan Chih Ch’i se odnosi na vezu čovjeka i kozmosa, on je kruna mo­ralnog usavršavanja ili Veliki moral.

Veliki moral može postići svaki čovjek, zato što on nije ništa drugo do najpotpuniji razvoj ljudske prirode. I kao što je mudrac po svojoj temeljnoj prirodi sličan bilo kojem čovjeku, tako i svaki čovjek može postati mudrac samo ako u potpunosti razvije svoju temeljnu prirodu. Mencije kaže: Mudrac je onaj koji je prvi otkrio ono što je svim ljudskim dušama zajedničko…

Pred čovjekom je put ka Velikom moralu, put k ostvarenju te temeljne dobrote koju ima. Okolnosti života često čovjeka u tome “ometaju” i zato je, uz odgoj i učenje, nužna velika upornost i ustrajnost. Ako u tome uspije, ta će temeljna dobrota postati vidljiva kroz njegov život kroz vrline koje će izražavati. To je ujedno i jedini put kojim će čovjek pronaći vlastito “izgubljeno srce” i ostvariti svoju istinsku sudbinu.

Autor: Snježana Tomašević