Put do konačne slobode u tebi je samome!
Ova jednostavna rečenica samo je jedna od mnogih mudrih poruka i savjeta koje sadrži knjižica Glas tišine. Koliko se god to činilo neobičnim, i nakon godina i godina druženja s njenim stranicama, još uvijek čitajući je otkrivamo nove istine i čini se da smo tek na početku razumijevanja tajne o kojoj govori, a koju jednostavno nazivamo život.
Poruke iz Glasa tišine dio su tibetske Knjige zlatnih pravila, svetog teksta koji sadrži temeljna učenja istočnjačke filozofije. Kao ni ostali sveti tekstovi, ni Knjiga zlatnih pravila nema autora, niti se zna kada je napisana. Iznjedrila ju je tibetska civilizacija koja nam je još uvijek nepoznata, tajnovita i mistična. Tradicije govore da je Tibet “pupak svijeta”, mjesto susreta neba i zemlje, i duhovno središte iz kojega čovječanstvo prima usmjerenja za svoj duhovni i materijalni rast i razvoj. Prema tibetskim legendama, ovdje borave “yogini s bijelih planina”, božanska bića koja potiču i usmjeravaju ljudsku evoluciju.
Zapadni je svijet počeo otkrivati Tibet u 18. stoljeću dolaskom prvih misionara nakon kojih su uslijedili brojni znatiželjnici i avanturisti. Zapadom su kružile tajanstvene priče o dalekoj istočnoj zemlji i njenim hramovima u čijim se podzemnim bibliotekama kriju drevni tekstovi na palminom lišću ili uklesani u kamenu. No, zbog izolacijske politike koju su tibetski vladari od davnina provodili, a koju je između ostalog omogućio i nepristupačni zemljopisni položaj ove zemlje, samo rijetki zapadnjaci uspjeli su ući u Tibet, a još je manjem broju njih dozvoljen pristup u tajne prostore hramova. Čak ni danas Tibet nije izgubio svoju mističnost.
Zahvaljujući Heleni Petrovnoj Blavatsky, ruskoj spisateljici i filozofkinji iz 19. stoljeća, postali su nam dostupni dijelovi Knjige zlatnih pravila koje je ona odabrala i sabrala u malu knjižicu pod nazivom Glas tišine.
Usprkos tisućama godina i kilometara vremenske i prostorne civilizacijske udaljenosti, ovaj tekst ni danas nije izgubio na svojoj aktualnosti. Ono što nam govori jednako je živo, istinito i potrebno čovjeku kao i onda kada je nastao. Namijenjen je onima koji traže odgovore na suštinska pitanja ljudskog postojanja: Tko sam?, Zašto sam ovdje?, Koji je smisao mog života i kako ga ostvariti?, a koja čovjek postavlja neovisno o prostoru i vremenu u kojem živi.
Kao i svi sveti tekstovi i Glas Tišine pisan je u simbolima čije je značenje slojevito i ne otkriva ga logički razum jer, kako kaže, “razum je veliki uništavatelj stvarnosti”. Ova knjiga nam daje onoliko koliko smo u stanju primiti. Sposobnost razumijevanja njenih savjeta raste s našom spremnošću da ih primijenimo u svakodnevnom životu. Istinitost njenih poruka možemo provjeriti jedino tako da ih pokušamo živjeti.
Sam naslov knjige ima simbolično značenje.
Što je “glas tišine”?
Psiha današnjeg čovjeka prepuna je zaglušujuće buke koju stvara sve veća užurbanost i zbrka suvremene civilizacije. Svakog dana preplavljeni smo mnoštvom podražaja. Imamo sve manje vremena za preispitivanje vlastitih stavova, sve manje snage za iskrenost prema samima sebi, sve manje nutarnje tišine za autentičnost. I tada prihvaćamo vrijednosti za koje često osjećamo da su isprazne i prolazne, no prihvaćamo ih jer svi to čine, i slijedimo “istine” onih najglasnijih samo zato što uspijevaju nadglasati ostale. Kako znati za koje se vrijednosti vrijedi boriti, u kojem smjeru treba krenuti?
Ako želimo pronaći svoje izgubljeno Ja, ako želimo krenuti putem istinskijeg i smislenijeg života, moramo učiniti prvi korak na tom putu, odbaciti metež vanjskog svijeta, smiriti psihu i okrenuti se vlastitoj nutrini.
Kad prestane slušati mnoge, moći će razabrati Jedan – nutarnji zvuk koji ubija vanjske.
Tek tada, i jedino tada, moći će napustiti područje Asata, područje lažnog, da bi ušao u kraljevstvo Sata, kraljevstvo istinitog.
I jedino će tada duša čuti i sjećati se.
I jedino će tada nutarnjem uhu progovoriti
GLAS TIŠINE.
U svakom od nas prebiva Tihi Govornik, glas istine i savjesti, uvijek prisutan, mada rijetko čujan. Nadglasan je zvukovima svakodnevice, inercije, prepuštanja, strahova.
Kada ti duša u pupoljku obraća uho na metež svijeta, kad tvoja duša odgovara na riku Velike iluzije, kad se prestrašena vrućim suzama bola, zaglušena kricima jada tvoja duša poput stidljive kornjače povlači u svoj oklop od egoizma, znaj, učeniče, duša ti je svetište nedostojno Tihog boga koji u njemu stanuje.
Glas tišine pisan je za one koji su odabrali drukčiji put.
Helena Petrovna Blavatsky
Karakteristike zemaljskog života
Ova zemlja, o neuki učeniče, samo je zlosretan ulaz što vodi u sumrak koji prethodi dolini istinskog svjetla – svjetla koje ništa ne može ugasiti, koje gori bez goriva i stijenja.
Pojam patnje ne treba tumačiti prema našim svakodnevnim kriterijima boli i radosti. Ovo je patnja duše udaljene od svog Izvora i zarobljene u svijetu iluzija i materijalnih vrijednosti.
Sve što obuhvaća zemaljski život jest patnja jednostavno zato jer je sve prolazno, a u prolaznosti se ne mogu naći vječne vrijednosti.
Bit materije i bit duha nikada se ne mogu sresti. Jedno od njih mora nestati, za oboje nema mjesta. Čiste vode vječnoga života, jasne i kristalne, ne mogu se miješati s blatnjavim bujicama monsunske oluje.
Mi smo oni koji biramo kojim ćemo putem krenuti. Ovo putovanje i nije ništa drugo nego naš svakodnevni život u kojem smo stalno u situaciji izbora kako reagirati, što učiniti, a životne okolnosti samo su kulise velike pozornice na kojoj smo glavni glumci.
Danas možeš stvoriti svoju sutrašnju sreću. Ono što svakog sata posiješ na “Velikom Putovanju” rađa žetvom posljedica, jer svijetom vlada neumoljiva Pravda. Svojim moćnim i nepogrešivim zamahom donosi smrtnicima dobro ili zlo.
Tri dvorane
Oni koji su odabrali put prema “Dolini istinskog svjetla” moraju proći kroz tri dvorane, tri razine svijesti.
Ime prve dvorane je Neznanje – Avidya.
To je dvorana u kojoj si ugledao svjetlo dana, u kojoj živiš i u kojoj ćeš umrijeti.
Svi smo rođeni na ovom stupnju svijesti čija je osnovna značajka neznanje. Paradoksalno je spominjati neznanje u vremenu koje, po uvriježenom mišljenju današnjih ljudi, obiluje znanjima o kojima prošle civilizacije nisu mogle ni sanjati. No, koliko ljudi danas zna odgovoriti na sasvim jednostavno pitanje: koji je smisao i cilj mog postojanja kao ljudskog bića? Smisao, svrhovitost je glavni pokretač ljudske aktivnosti, znati zašto nešto radimo je ono što nas motivira i čini istrajnima, kreativnima, poduzetnima, nešto što jača samopouzdanje i osjećaj vlastite vrijednosti. Kako onda prihvatiti da najvažniji smisao, smisao života, ne znamo?
Pogledaj mnoštvo duša. Gledaj kako lebde nad uzburkanim morem ljudskog života i kako iscrpljene, krvareći, polomljenih krila jedna za drugom padaju na nemirne valove. Divlji ih vjetrovi bacaju, oluje progone, vrtlozi ih nose dok ih prvi veći ne proguta.
Naša civilizacija pruža bezbroj informacija o pojavnom svijetu, onome koji se može vidjeti i opipati, no velike smo neznalice u stvarima koje se tiču naše vlastite duše. U dvorani Neznanja počinje potraga za odgovorima. Onaj koji želi iz nje izaći, mora ustrajati u njihovom traženju.
Ime druge dvorane je Učenje1. U njoj će ti duša naći cvjetove života, ali je pod svakim cvijetom sklupčana zmija.
U ovoj dvorani počinjemo naslućivati odgovore, otkrivamo “cvjetove života”, no opasnost stalno vreba. Nemamo dovoljno iskustva da bismo mogli pravilno procijeniti vrijednost onoga što saznajemo, podložni smo oduševljavanju, intelektualiziranju. Čitamo mnoštvo knjiga, prakticiramo svakojake tehnike koje nam obećavaju brzo napredovanje na duhovnom putu, ali…
Čestitanje samom sebi, učeniče, nalik je visokom tornju na koji se popela umišljena budala. Sjedi tamo u svojoj nadutoj samoći i ne vidi je nitko do ona samu sebe.
Sva znanja koja steknemo u ovoj dvorani samo su štapovi na koje se oslanjamo pri uspinjanju na planinu istinske spoznaje. Ukoliko cilj svog putovanja ne osjećamo u vlastitom srcu i u njemu ne nalazimo putokaze, nikakvo znanje rođeno iz ovoga svijeta neće nas dovesti do kraja puta.
I zato…
Ako želiš bez opasnosti proći drugu, ne zaustavljaj se da udahneš omamljujući miris njezinog cvijeća…
Čim spoznaš vlastitu Ajnanu (21), napusti dvoranu Učenja. Ova je dvorana opasna u svojoj podmukloj ljepoti i korisna je samo kao iskušenje. Pripazi, lanu, da ti duša zaslijepljena nestvarnim zračenjem ne bi zastala i bila zarobljena njenim varljivim svjetlom…on zavodi osjetila, osljepljuje um i neopreznog napušta kao olupinu.
Omamljujuće svjetlo ove dvorane zrači iz dragulja čarobnjaka Mare, simbola ljudskih slabosti, koji je prema legendi na svojoj kruni nosio sjajni dragulj koji bi oslijepio onoga tko bi ga pogledao.
Nesmotrena duša koja se ne uhvati u koštac s podrugljivim demonom iluzije, vratit će se na zemlju kao rob Mare.
Prave odgovore koji će nas dovesti do kraja našeg puta naći ćemo u trećoj dvorani, dvorani Mudrosti. …dvorani koja leži tamo gdje se ne zna za sjene, gdje svjetlo istine blista vječnim sjajem.
Kako proći kroz ovu dvoranu i steći mudrost, kako napredovati putem istinske spoznaje?
Sjeme mudrosti ne može niknuti i rasti u prostoru bez zraka. Da bi živio i požnjeo iskustvo, umu su potrebne širina i dubina i znaci koji će ga dovesti do Dijamantne Duše. Ne traži ove znakove u kraljevstvu Maye, već se uzdigni iznad iluzija…
Traži puteve. Ali, o lanu, očisti svoje srce prije nego što započneš putovanje. Prije no što učiniš prvi korak, nauči razlikovati istinito od lažnog, prolazno od vječnog. A iznad svega nauči razlikovati Učenje glave od Mudrosti Duše, “Doktrinu Oka” od “Doktrine Srca”…
Ali, bolje je i neznanje nego učenje glave koje uza se nema Mudrost Duše da ga prosvjetljuje i vodi.
Dvorana Mudrosti nije kraj našeg putovanja. Iza nje se pruža Staza oslobođenja koja vodi na “drugu obalu”, prema Dolini radosti i istinskog svjetla.
Ako kroz dvoranu Mudrosti želiš stići u Dolinu Blaženstva, ogradi čvrsto svoja osjetila, učeniče, od strašne hereze odvojenosti koja te odvlači od drugih.
Osjećaj samoće, osjećaj da smo jedinka odvojena od ostalih jednako tako zasebnih jedinki, nesposobnost čovjeka da osjeti povezanost s ostalim ljudima i cijelom prirodom naziva se Velika hereza, velika zabluda koja nas odvaja od ispravnog puta. U našoj civilizaciji ova zabluda je općeprihvaćeno ponašanje i za to bismo mogli navesti bezbroj primjera. Naš samodovoljni stav gospodara i korisnika prirode izazvao je njeno zagađenje koje će osjećati i naši potomci. Emocionalno smo sve otporniji na nesreće, ratove, prirodne katastrofe koje se događaju nekom drugom, u nama udaljenim krajevima, sretni što se ne događaju nama. Dobro djelo koje ne očekuje ništa zauzvrat izaziva sumnjičavost jer uobičajeno je da se ništa ne dobiva besplatno, pa ni tuđa dobrota. Čovjek se sve više zatvara u oklop vlastitog egoizma, nepovjerenja, straha od drugih, jednako tako usamljenih ljudi.
Velika je zabluda misliti da oslobođenje vlastite duše nije povezano s oslobođenjem svih ostalih. Mi smo tek djelići jedne velike cjeline i ono što se događa svakom pojedinom dijelu, odražava se na cjelinu. Ne smijemo biti ravnodušni prema onome što se događa oko nas, ne smijemo se zadovoljiti praznim suosjećanjem i misliti da smo time ispunili svoju ljudsku dužnost. Potrebno je živo i aktivno djelovanje na otklanjanju uzroka.
Neka ti do duše dopre svaki krik bola, kao što lotos otvara svoje srce da bi upio jutarnje sunce.
Ne dopusti da goruće sunce osuši i jednu suzu bola prije nego što je ti sâm ne obrišeš iz oka onoga koji pati.
Pusti da ti svaka ljudska suza padne goruća na srce i neka tamo ostane, i nemoj je brisati sve dok ne nestane bol koja ju je izazvala.
Kako se otklanjaju uzroci patnje? Djelovanjem. Svakodnevnim, ustrajnim djelovanjem vođenim nesebičnošću, požrtvovnošću, vrlinom. Tako se iskazuje mudrost duše i napreduje na Putu.
Ne vjeruj da sjedeći u mračnoj šumi, u ponosnoj osami daleko od ljudi, ne vjeruj da živeći od bilja i korijenja i gaseći žeđ snijegom s visokog gorja, ne vjeruj da će te sve to, o posvećeni, dovesti do konačnog oslobođenja…
Jesi li ugodio svoje srce i um s velikim umom i srcem cijelog čovječanstva? Jer, kao što u grmljavini Svete Rijeke odjekuju svi zvuci Prirode, tako i srce onoga “koji u rijeku želi ući” mora zadrhtati na svaki uzdah i misao svega što živi i diše…
Sij ljubazna djela i ubirat ćeš njihove plodove. Ne učiniti jedno djelo milosrđa, znači počiniti smrtni grijeh…
Zar ćeš prestati djelovati? Neće tako tvoja duša steći slobodu. Da bi dosegao nirvanu, čovjek mora doći do samospoznaje, a samospoznaja je plod djela učinjenih s ljubavlju…
Želiš li požnjeti slatki mir i odmor, učeniče, sjemenom zasluga zasij polja buduće žetve.
Sedam vrata
Na kraju putovanja još je jedna prepreka, posljednji ispit prije konačne pobjede. Ulaz u Dolinu istinskog svjetla zatvara sedam vrata. Svaka vrata otvara jedan zlatni ključ koji simbolizira jednu vrlinu i može ih otvoriti samo onaj koji posjeduje tu vrlinu, onaj koji je sam postao vrlina. Ti ključevi su:
1. DANA, ključ milosrđa i vječne ljubavi;
2. ŠILA, ključ sklada između riječi i djela, ključ koji uspostavlja ravnotežu između uzroka i posljedice i ne ostavlja mjesta karmičkom djelovanju;
3. KŠANTI, nježna strpljivost koju ništa ne može uznemiriti;
4. VIRAGA, ravnodušnost prema užitku i boli, pobjeda nad iluzijom, opažanje jedino istine;
5. VIRYA, neukrotiva energija koja se iz blata zemaljskih laži probija do uzvišene Istine;
6. DHYANA, čija zlatna vrata jednom otvorena vode Narjola2 prema kraljevstvu vječnog Sata i njegovoj neprekidnoj kontemplaciji;
7. PRAJNA, čiji ključ čini čovjeka bogom, stvarajući od njega Bodhisattvu, sina Dhyanija.
Onoga koji je došao do kraja svog putovanja, do oslobođenja vlastite duše, slavi cijela priroda.
Znaj, pobjedniče grijeha, jednom kada Sovani prijeđe sedmi Put, sva priroda uzdrhti u radosnom strahopoštovanju i osjeti se pokorenom. Srebrna zvijezda odsvjetluca novost noćnom cvijeću, potočić odžubori priču kamenčićima, tamni će je oceanski valovi prenijeti stijenama o koje se lome, mirisavi povjetarci otpjevati dolinama, a ponosni će borovi tajnovito šaputati: “Gospodar je rođen…”.
Današnjeg čovjeka od tog dalekog cilja dijeli još puno napora i nastojanja, još puno stranputica i lutanja jer ne postaje se arhan, o lanu, u onom životu u kojem duša po prvi put osjeti čežnju za konačnim oslobođenjem. No, nikome se ne uskraćuje mogućnost da krene putem vrline. Zar svakodnevno nemamo brojne prilike u kojima možemo biti plemenitiji, nesebičniji, humaniji, bolji ljudi?
Ali ako pokušaš i ne uspiješ, o neustrašivi ratniče, ne gubi hrabrost, i dalje se bori i uzvrati na svaki udarac…
Zapamti, ti što se boriš za oslobođenje čovjeka, svaki je poraz uspjeh, i svako će iskreno nastojanje jednom uroditi plodom. Stabljike svetog sjemena što niknu i neopažene izrastu u duši učenika, jačaju pri svakoj novoj kušnji, svijaju se kao šaš, ali se nikad ne lome, niti ikad mogu nestati. A kad dođe njihov čas, one procvjetaju.
Put od tisuću milja počinje prvim korakom, kaže izreka. Već danas možemo učiniti prvi korak i izvojevati prvu pobjedu. Krenimo, dakle, na veliko putovanje oslobođenja čovjeka.
Autor: Marijana Starčević Vukajlović
