Intervju s Delijom Steinberg Guzmán, Delia Steinberg Guzmanpredsjednicom međunarodne Nove Akropole

Kakva je veza između filozofije i Prirode?

Ako filozofiju shvaćamo u najširem mogućem smislu kao ljubav prema mudrosti, moramo u tu mudrost uključiti i sve zakone Prirode. Ne možemo se ne obazirati na te zakone; ono što trebamo učiniti je da ih upoznamo i pokušamo suštinski razumjeti. Ta želja da ih suštinski razumijemo uključuje ljubav – ne ljubav kao emocionalnu reakciju, već ljubav kao razumijevanje, kao prihvaćanje tih zakona i, iznad svega, kao način suradnje s njima.

Mislite li da se filozofija ne bavi samo apstrakcijama?

Apsolutno. Zato smo i preuzeli koncept ljubavi prema mudrosti koji je postojao u klasičnom svijetu. Po tom konceptu, ljubav prema mudrosti nije samo proučavanje, već proučavanje i aktivan odnos prema svim stvarima koje proučavamo. Apstraktne koncepcije nas udaljavaju od svijeta, od naše okoline, od ljudi, čak i od nas samih; zato filozofija treba također biti i aktivna.

Čime se bavi filozofija? Svime: od trenutka kad se fokusiramo na čovjeka, na njegovu stvarnost i njegove mogućnosti, kako možemo ograničiti polje filozofije? Ona, dakle, mora biti šira od svih znanosti i svih umjetnosti.

Koje bi bilo čovjekovo mjesto unutar ovog živog svijeta, unutar Prirode?

Da je onako kako čovjek hoće, tražili bismo povlašteno mjesto, najbolje i najistaknutije, jer smo se navikli misliti da je čovjek vrhunac svekolike moguće evolucije.

Ne poričem da u usporedbi sa životinjama, biljkama ili mineralima čovjek pokazuje razvijenije osobine.

No mi ne bismo smjeli zauzeti mjesto u Prirodi iz oholosti – zato što smatramo da smo najbolji, jedini na najvišoj točki evolucije – već upravo zato što osjećamo da smo drugačiji od minerala, biljaka i životinja, trebamo osjećati i veću odgovornost.

Koje je naše mjesto u Prirodi? Ono s najvećom odgovornosti: ono što ne mogu učiniti mineral, drvo, životinja, možemo učiniti mi. I to je čovjekovo mjesto: sposobnost mišljenja, sposobnost da se uskladi s Prirodom i da djeluje zajedno s njom, umjesto da krši njezine zakone.

S filozofskog stanovišta ja bih čovjeku dodijelila ulogu potpore i odgovornosti, nikad ulogu uništavanja i iskorištavanja Prirode.

Kako se mogu razumjeti prirodni zakoni i kako djelovati u skladu s njima? Koji su to zakoni?

Svaki dan vidimo da se Sunce pojavljuje na horizontu i da navečer nestaje na zapadu. Navikli smo se na godišnja doba, na njihove mijene; navikli smo se na oluje, posljedice oluja, na iznenadne erupcije vulkana, podizanje mora i pustošenje obala. Zar mislimo da se sve to događa bez razloga? Mislimo li da bez razloga radi naša probava, da nam se bez razloga puls ubrzava, ili da nam se bez razloga ponekad čini da će nam srce iskočiti iz grudi?

Razumijevanje zakona za mene znači razotkrivanje načina kako Priroda djeluje i zašto tako djeluje. To se mora zasnivati na filozofskom promatranju. Drugim riječima, umjesto da samo želim znati „što“, želim također znati i „zašto“.

Zbog toga moramo biti strpljivi i pažljivo promatrati i odnositi se s poštovanjem prema svemu što vidimo; to jednostavno nije samo opažanje niza iskustava i bilježenje koliko često se ona ponavljaju, već shvaćanje da se stvari ne događaju slučajno. To znači razumjeti Prirodu. To znači otkriti određene zakonitosti, sustavan način djelovanja, kao što to prihvaćamo i za druga živa bića.

Tako nas to vodi ne samo do razumijevanja, već također i do djelovanja.

Da, do djelovanja. Samo razumijevanje bi značilo zauzimanje stava pasivnog primatelja, promatrača Prirode; no, kao što sam prije rekla, čovjeku je dana odgovornost i netko tko osjeća odgovornost, ne može samo stajati sa strane i gledati. Ako samo gledamo, ništa ne činimo. Međutim, ako smo mi dio Prirode i ako je Priroda živa, u pokretu i evoluira, i mi trebamo biti živi, moramo se kretati i trebamo evoluirati. Na taj način djelujemo i kao ljudska bića i kao dio Prirode.

Vi dakle mislite da život evoluira sa svrhom i da nije proizvod slučajnosti?

Nemoguće je da ta divota koju vidimo oko sebe svaki dan, na zemlji i na nebu, bude proizvod slučajnosti.

Bilo bi to rasipanje da je puka slučajnost. Isto tako bi mogli reći da smo danas proučavajući univerzum i Prirodu koja nas okružuje sve „slučajno“ otkrili i stvorili slične pojave.

Solarni sustav

Nešto što pred našim vlastitim očima jasno i precizno pokazuje da postoje ciklusi, i da se ti ciklusi ponavljaju, ali nikad sasvim isti, dokazuje nam da oni vode prema cilju. Činjenica da mi cilj ne razumijemo u potpunosti ne znači da je to slučajnost. Trebamo odbaciti ideju slučajnosti i umjesto nje potražiti uzroke.

Ako postoji cilj, zašto ga ne razumijem? Ako ga sad ne razumijem, da li je za mene uopće moguće da ga razumijem? Ako u svemu što postoji oko mene otkrivam harmoniju i stalan smjer, odakle mi pravo da razmišljam o slučajnosti? Zar ne bi bilo bolje da pokušam naći uzroke koji leže iza tih pojava?

To zaista nije stvar vjerovanja, to je stvar logike. Ono što vidimo ima smjer, a sve što ima smjer ima i svrhu. Slučajnost je, s druge strane, mnoštvo stvari razbacanih bez reda, i samo ljudska bića stvaraju slučajne događaje, ali ni tada ne uvijek…

Činjenica je da je u današnjem čovjeku duboko usađen pojam kulture koji je, kao i njegova vlastita kultura, jako odvojen od poimanja Prirode kao cjeline. Kakav bi, s filozofskog stanovišta, bio odnos između čovjeka, Prirode i kulture, i između kulture i Prirode?

Kultura se pretvorila u pojam koji je gotovo isto tako prazan kao i filozofija, koja je dovoljno apstraktna da ne proučava ništa, osim ostataka koji su joj preostali od drugih znanosti.

Ono što nije pokriveno nekom znanosti, što ni jedna znanost ne može objasniti, to je ostavljeno filozofiji da razmotri kako riješiti s nekoliko ispraznih definicija. Mislim da s kulturom činimo isto.

Što je drugo kultura nego proizvod nutarnjeg čovjeka, onoga što on misli i osjeća? Može li čovjek osjećati i misliti udaljavajući se potpuno od Prirode? Nemoguće, mi smo uronjeni u Prirodu. Možemo li mi stvoriti kulturu koja sebe odvaja od Prirode, možemo li stvoriti apstraktnu kulturu? Mislim da bi to bilo teško.

Meni se to čini tako teško kao misliti da svijet postoji slučajno. Postoji li znanost koja može sebe odvojiti od Prirode? Postoji li umjetnost koja sebe može odvojiti od Prirode? Postoji li nutarnji koncept ljudske evolucije, ljudskog razvoja koji može biti odvojen od Prirode? Ne postoji.

Dakle, ako je kultura izraz svog našeg iskustva koje možemo prenijeti drugim generacijama, bilo kao znanost ili umjetnost, ili filozofiju, kao različite oblike mišljenja ili vjerovanja, ta kultura je nužno povezana sa svijetom oko nas, s okruženjem u kojem živimo. Odvojiti je od toga znači izgubiti njen smisao, ona prestaje biti kultura.

Mnogi ljudi misle da će čovjek iz silne želje da postane dio Prirode izgubiti svoje tipično ljudske karakteristike. Kako možemo postati dio nje, a da ne prestanemo biti ljudi, ljudska bića?

Postati dio nje dok nastavljamo misliti, inteligentno postati dio Prirode, znači združivanje integracije i identiteta. Čovjek može biti, i ustvari jest dio Prirode, no on također može o njoj razmišljati, razumjeti je, može inteligentno u njoj sudjelovati. Kako onda može izgubiti svoj identitet?

Dječak spašava laneAko bih se ja sada sagnula i podignula list ili puža, koji je prije nekoliko trenutaka puzao po zemlji, a sada se prikrio u grmu, da li je taj puž izgubio svoj identitet zbog činjenice da je sakriven iza lišća? Da li list poput ovih listova gubi identitet, da li ga ja mogu zamijeniti s konjem ili sa psom? Ipak, on se tako harmonično slaže s Prirodom da ja vjerujem da je njegov način postojanja baš takav da čini dio Prirode i da prirodno bude ono što jest.

Čovjek misli da mora biti različit kako ne bi izgubio svoj identitet, a ja mislim da čovjek treba radije ‘biti’ nego biti različit. Kada čovjek bude sposoban sam sebe razumjeti, i biti ono što zaista jest, on će pronaći svoje pravo mjesto u Prirodi i nitko ga neće moći zamijeniti za kamen, list ili konja.

S engleskog prevela: Stela Kurpes