Danas sam vidjela kapljicu vode. Zanimljivo je kako treba puno toga vidjeti, i to tijekom dugog vremena, da bismo uistinu mogli uočiti kapljicu vode.
Kada su zahtjevi preveliki, rado sanjamo o velikim stvarima, spoznajama, velikim misterijima i velikim riječima… Tako ono što je malo i jednostavno promakne našem pogledu. Jer, što je tako zanimljivo u kapljici vode?
No, s vremenom, kako se puni naša čaša života, u najjednostavnijim stvarima vidimo potpunu sintezu onoga složenoga. Tako ono najmanje postane nešto beskonačno veliko. Kapljica vode sja kao sam univerzum. U malenoj kapljici vode vidjela sam kako se njezin oblik približava kugli i time savršenstvu kojem teže sva bića.
Njezine zaobljene linije govorile su mi o dugotrajnom naporu da zagladi oštre rubove, da ispravi nedostatke. Govorile su mi o udaljenoj, a istovremeno prisutnoj harmoniji koja vlada u kozmosu i njegovoj vječnoj zaokruženosti.
Vidjela sam njezinu prozirnost – dok su tijela kamenja, životinja i ljudi nepropusna, kapljica vode kroz sebe u potpunosti propušta svjetlost i time na svom putu izlijeva mnoštvo čudesnih boja. Dok mi ne vidimo i ne dopuštamo da kroz nas vide drugi, kapljica vode se otvara svijetu, kristalna i čista, da bi ga cijelog primila i predala mu se. U njezinoj se prozirnosti ništa ne zaustavlja i sve kruži s istom snagom s kakvom svijet putuje prema svojoj sudbini.
Vidjela sam – očima iskustva i mašte – mnoštvo malenih životinjskih oblika koji žive i hrane se u kapljici vode. Ona je prozirna, a ipak puna života i brojnih malih tijela koja nisu veća od atoma te je nastanjuju kao da je najveći planet.
Vidjela sam njezinu malenkost. Daleko od toga da je ona mala u svim pogledima – upravo suprotno, ustanovila sam da za to što izražava nije potrebna prevelika količina materije. Kapljica vode unatoč svom sažetom obliku izražava sve što je potrebno.
Kada se veliko i malo združe na tako čudesan način, kada vidimo da su kozmos i kapljica vode slični, kada u jednostavnoj čistoći onoga što nikad prije nismo opazili iznenada ugledamo tisuće tajni, otkrije nam se misterij novog oblika izražavanja. Tada lakše možemo razumjeti i drugi nas razumiju na drugačiji način, slušamo i govorimo na drugačiji način.
Danas rječitost i teška teoretiziranja kao debeli sloj blata prekrivaju naše neznanje i strah pred beskrajnim. Što više govorimo i što više definicija imamo, što su nejasnija naša objašnjenja, sve se više očituje naše nepoznavanje onoga što pokušavamo objasniti. Suprotno tome, jednostavnost kapljice zahtijeva jednostavnost duše, osjećaja, misli i jezika.
Beskrajnog se bojimo onda kad dopustimo da nas preuzme strah od nečega što nema kraja, i stvarno jest beskrajno, ali ima mjernu jedinicu ili kriterij prema kojem ga možemo percipirati. Naš razum ne može pojmiti beskrajno veliko; naša mašta ne može pojmiti beskrajno malo i nedjeljivo; kapljica vode je primjer kako ono što je malo skriva još manje oblike života – i tada malo postaje veliko – i kao malo može uroniti u ocean – i tada je malo.
Danas sam vidjela kapljicu vode… i ta je slika upotpunila sve druge slike koje sam imala. Danas sam vidjela koliko je i kako malo to što sam trebala vidjeti.
Autor: Delia Steinberg Guzmán
Izvadak iz djela : Hoy vi, Delia Steinberg Guzmán
Sa slovenskog prevela: Maja Kovač
