Tko može gorljivije od govornika poticati na vrlinu, tko oštrije odvraćati od opačina, tko žešće koriti zlotvore, tko ljepše hvaliti dobre? Čiji napad može snažnije slomiti pohlepu, čija utjeha nježnije utišati bol?
Što je, naime, tako ludo kao isprazan zvuk riječi, i to vrlo dobro izabranih i kićenih, a bez podloge misli i znanja?

Ovo su riječi najpoznatijeg rimskog govornika Marka Tulija Cicerona iz knjige O govorniku (De oratore), koja spada u red najznačajnijih djela u povijesti retorike. I doista, tko se ne bi složio s rečenim? No, kad smo u situaciji da i sami govorimo, često nam nedostaje pravih i snažnih riječi, bremenitih sadržajem, iza kojih stoji vlastito uvjerenje i autentično življenje istog.

Zašto je tomu tako? Kako govoriti? Što odlikuje vrsnog govornika? Kakva je uloga neverbalnog govora? Kako započeti govor? Kako govorom poticati na promjenu čovjekovog razmišljanja, osjećanja i djelovanja?

O govornikuU knjizi O govorniku Ciceron je dao odgovore na ova i mnoga druga pitanja prije više od dva tisućljeća. Naime, autor govorništvo jednim dijelom prikazuje kao urođeni dar, a dijelom kao znanost i umijeće koje se sveobuhvatnim obrazovanjem, upornim radom te razvojem retoričke tehnike može dotjerati i usavršiti. Veliku važnost pridaje povezivanju retorike i filozofije jer umijeće govorenja, ako je samo tehnička vještina, može biti isprazna forma, dok joj sadržaj daje filozofija, odnosno ljubav prema mudrosti. Potrebu za ovim Ciceronovim zahtjevom nalazimo i danas slušajući mnoge nam dostupne govore. Velike riječi, velika obećanja, izvrsno poznavanje pravogovora i svih govornih vrednota, zvuče isprazno ako se govornik vlastitim primjerom ne zalaže za ono što je istinito, dobro, lijepo i pravedno. U antici se to dobro znalo.

Vrijeme u kojem živimo ne daje veliku važnost ovim pitanjima i upravo su Ciceronove poruke značajne i aktualne za svakog tko želi krenuti putem filozofije i tko želi govoriti onako kako misli i radi.

I zato ću ti sada prikaz govornika započeti tako da, ako budem mogao, prvo uvidim koje su njegove sposobnosti. Želio bih, naime, da bude donekle književno obrazovan, da je ponešto slušao, pročitao, čak i usvojio ta govornička pravila. Ispitat ću što mu priliči, što može postići svojim glasom, tjelesnom snagom, dahom i jezikom. Ako uvidim da može doseći vrhunske govornike, ne samo da ću ga hrabriti da razradi svoju vještinu, nego ću ga i preklinjati, ako mi se bude činilo da je uz to i dobar čovjek – toliko, držim, izvrstan govornik, koji je ujedno i dobar čovjek, služi na čast cijeloj državi.

Pravi govornik, naime, treba proučiti, čuti, pročitati, raspraviti, razložiti, pretresti sve što postoji u ljudskom životu, naročito stoga što se njime bavi i on mu je građa za govore. Jer, umijeće govorenja jedna je od najvećih vrlina; pa iako su sve vrline međusobne jednake i ravno­pravne, ipak je jedna u svojoj vanjskoj pojavi ljepša i sjajnija od druge, kao što je slučaj s ovom sposobnošću koja, kad je ovladala znanjem o činjenicama, riječima izražava osjećaje i misli duha tako da je u stanju natjerati slušatelje na bilo koju stranu, kamo god stavila težište. I što je ta sposobnost veća, to ju više trebamo vezati uz dobrotu i vrhunsku mudrost. Ako bismo dali na raspolaganje bogatstvo govorništva osobama koje te vrline ne posjeduju, ne bismo od njih stvorili govornike, nego bismo, u neku ruku, luđacima predali oružje.

Od govornika se pak traži oštroumlje dijalektičara, misli filozofa, riječi gotovo kao u pjesnika, pamćenje odvjetnika, glas tragičara, gestikulacija gotovo kao u najboljih glumaca. Zato se u ljudskome rodu ne može naći ništa rjeđe od savršena govornika.

A da bismo pravilno govorili, ne treba se samo pobrinuti da upotrebljavamo riječi kojima nitko ne može s pravom prigovoriti i da poštujemo njihov padež, glagolsko vrijeme, rod i broj, kako se ne bi što izgovorilo zbrkano, neskladno i u krivom poretku. Treba još upravljati jezikom, dahom, čak i zvukom glasa. Ne želim da se glasovi izgovaraju s previše prenemaganja, ne želim ni da budu nejasni zbog nemarna izgovora; ne želim da riječi izađu slabašno izdahnute, ne želim ni da ih se napuhuje i suviše revno ispuhuje.

A oči nam je priroda dala, kao konju i lavu grivu, rep, uši, da ukažemo na osjećaje i zato je u našoj izvedbi, o kojoj sada govorimo, po važnosti odmah do glasa izraz lica, a njime upravljaju oči. U svim pak ovim čimbenicima koji se tiču izvedbe, prisutna je neka od prirode dana snaga. Stoga je zahvaljujući njoj moguće u najvećoj mjeri potresti nevježe, prost puk, napokon i barbare.

A tko govorenju pristupa usvojivši naviku pisanja, ima tu sposobnost da ono što govori, makar to izgovorio bez pripreme, čini sličnim pisanom tekstu. Ako nekada za govor i donese kakve bilješke, kad odluta od njihova slijeda, ostatak će govora uslijediti u sličnome stilu. Kao što pri brzoj plovidbi, kada veslači zakoče, brod ipak zadržava svoj pravac kretanja iako se prekinuo pogon i udarci vesala, tako u neprekinutom govoru, kad zakažu bilješke, ostatak govora ipak sačuva tijek potaknut sličnošću sa zapisanim i njegovom snagom.

Valja se suočiti s ljudskim pogledima i iskušati snagu talenta, a onu pažljivu pripremu obavljanu između četiri zida treba iznijeti na svjetlo stvarnosti.

Uvod neka bude tako usko povezan s govorom koji slijedi da se ne stječe dojam kako je to nešto samo prilijep­ljeno, kao što je predigra svirača na kitari, nego kao ud združen s cjelinom tijela: jer, naime, neki, pošto su izložili dobro pripremljen uvod, prelaze na ostatak govora na takav način da se čini kako ne žele da ih se pažljivo sluša. A i ta predigra ne treba biti poput one kod samnićanskih gladijatora koji prije borbe vitlaju kopljima kojima se u borbi uopće ne koriste, već takva da se govornici istim onim mislima koje su koristili u predigri mogu i boriti.

O govorniku

No iako cijeli govor treba biti takoreći poškropljen draguljima riječi i misli, oni ne smiju biti ravnomjerno preliveni cijelom duljinom govora, nego porazmještani tako da budu poput nekog najljepšeg i najblistavijeg biserja u nakitu. Treba, dakle, izabrati stil govora koji će najviše zaokupljati pažnju slušatelja i koji neće samo pružati zadovoljstvo, nego koji će im pružati zadovoljstvo a da ih ne zasiti.

Riječi, naime, ostavljaju dojam samo na onoga tko je s govornikom povezan zajedništvom istog jezika, a oštroumne misli često prolete pokraj razuma ne naročito oštroumnih osoba; izvedba, koja iznosi osjećaje na vidjelo, ostavlja dojam na sve, jer srca svih ljudi pogađaju isti osjećaji i oni ih pod istim oznakama prepoznaju kod drugih i sami kod sebe označavaju.

Treba, naime, usvojiti znanje o mnogim stvarima, bez kojih je okretnost riječi isprazna i smiješna; sam govor valja uobličiti ne samo biranjem, nego i sklapanjem riječi; moraju se duboko proučiti svi osjećaji koje je ljudskom rodu dodijelila priroda jer se sva snaga i smisao govora trebaju iznijeti zato da bi se duše slušatelja smirile ili uzbudile.

Priredile: Vesna Novović i Marta Mihičić
Iz knjige: Marko Tulije Ciceron, O govorniku, Zagreb, Matica hrvatska, 2002.