Znanost napreduje toliko silovito da čovjeku nalaže da si postavlja pitanja i izazove koji će mu poslužiti kao referentne točke uz pomoć kojih će lakše shvatiti i prihvatiti moć koju znanost pruža čovječanstvu. U suprotnom, njezina mu dostignuća mogu ostati “neprobavljiva”.
Potraga za napretkom koji omogućuje oslobođenje čovjeka od patnje, bolesti i gladi u potpunosti je legitimna. Uvijek je poželjan iskorak koji nam daje sredstva za mirnu izgradnju pravednog društva, koji omogućava potpuno ostvarenje građana, njihovih kreativnih sposobnosti, vrlina, inteligencije, i koji podržava plodonosan suživot. Međutim, taj napredak nije zajamčen samim razvojem resursa kojima društvo raspolaže ili bi željelo raspolagati, kao što su ekonomski, znanstveni ili tehnološki, nego zahtijeva jasnoću ciljeva koji ih harmoniziraju i usmjeravaju. Ključni faktor razvoja upravo je čovjek, s obzirom na to da čitavo društvo ne ovisi toliko o resursima kojima može raspolagati, koliko o etičkim načelima onih koji tim resursima upravljaju. Ne smijemo zaboraviti da su u konačnici upravo ekonomija, znanost i tehnologija u službi čovjeka, a ne obrnuto.
Znanost silovito napreduje; međutim, bilo bi opasno kada bi se taj napredak odvijao bez upliva savjesti. “Znanost bez savjesti, čovjekova je propast”, kazuje stari aforizam. I u ovome, kao i u svemu, stvari nisu same po sebi ni dobre ni loše, već to ovisi o namjeri s kojom se koriste, a upravo su pojedinci oni koji tu namjeru određuju.
Znači li to da znanost ne bi trebala napredovati, kao što napreduje na području medicine, energetike ili tehnologije? Naravno da ne. Znanje je neizostavan oslonac ljudskog napretka i mora nastaviti rasti, čak i u više smjerova i područja nego što to određuju ekonomski interesi pojedinih sektora. Istraživanje bi ljudskom biću moglo donijeti ključne odgovore, kao i vrijedne instrumente za održivost razvoja na planetu, ali ono se mora moći slobodno usmjeravati prema zajedničkom i univerzalnom dobru, a ne k pojedinačnim prikrivenim interesima.
Panorama naše stvarnosti je kontroverzna. S jedne strane imamo dostignuća u vidu najsofisticiranijeg oružja, telekomunikacijskih i obavještajnih tehnologija, a s druge strane pojavljuju se otkrića koja povećavaju nadu koja se polaže u medicinu, otkrića kao što su npr. novi modeli bioenergetike, koja čovjeka promatra holistički, kao biće kojemu je zdravstveno stanje uvjetovano psiho-neuro-imunološkom ravnotežom. Genetika nam je s procesima staničnog rasta i razvoja živih bića otvorila čitavo jedno polje djelovanja, kao i pregršt pitanja. Taj oslonac koji čine znanstvene spoznaje i napredak metodologije važan je, ali ako je jedini, i ako se oslonimo samo na taj jedan stup da bismo išli dalje, narušit će se ravnoteža u svijetu.
Možda će zvučati beznadno, ali suočeni npr. s razvojem genetskog inženjeringa, možemo se zapitati kako običan građanin može imati povjerenja da će laboratoriji i velike multinacionalne kompanije – koje nisu u stanju učiniti dostupnima patente koji mogu iskorijeniti tolike bolesti u zemljama trećeg svijeta – ispravno koristiti otkrića do kojih dolaze naši znanstvenici koji uglavnom rade za privatne interese, a financirani su javnim novcem.
Panorama stvarnosti je uistinu zastrašujuća. Možda nas čeka mračna budućnost ako ne budemo u mogućnosti društvu doprinijeti ne samo pukim sredstvima, već i etikom, ali ne prolaznom etikom koja izvire iz morala običaja, već istinskom životnom etikom.
Nastojimo čovjeku produžiti život za koju godinu, ali nas ne brine što je taj život ispunjen usamljenošću, mržnjom, neznanjem, tjeskobom i shizofrenijom.
Znanost neumoljivo napreduje; neophodno je učiniti jednake napore da društvo oboružamo univerzalnim vrijednostima, kulturom i humanošću, ali ne samo pojedince koji upravljaju, već i one koji moraju znati odabrati ljude koji će upravljati tim procesom.
Zato se ne radi o tome treba li ili ne treba usporavati njezin napredak. Možda se umjesto toga trebamo pitati u kojem smjeru usmjeriti taj napredak i je li cilj tog usmjerenja zadovoljenje općih potreba ljudskog bića. Nadajmo se samo da se nećemo pokajati što smo zanemarili taj drugi napredak koji se tiče humanih vrijednosti, koji bi se trebao razvijati ravnopravno sa znanošću i tehnologijom.
Ulažimo u znanost, ali i u obrazovanje čovjeka. Ulažimo u fizičko, ali i u psihičko zdravlje. Sve bi nas trebala brinuti ona pandemija koja u konzumerističkom društvu, u eri komunikacije, razbolijeva ljude zbog nedostatka stvarne formacije čovjeka. Možda me baš to čini filozofom, što mislim da napredak mora biti sveobuhvatan, jer u suprotnom nije napredak.
Autor: Miguel Ángel Padilla
Sa španjolskog prevela: Maša Jovanović
