Vrijeme koje smo zajedno proživjeli u posljednjih nekoliko mjeseci bilo je jedinstveno. Ono je bez sumnje za mnoge bilo izazovno, ali moja je namjera da ovim člankom istaknem posebne mogućnosti koje sam otkrila čak i u takvim trenucima.
Zbog posebnih mjera uvedenih širom svijeta mnogi su dulje vrijeme bili fizički izolirani jedni od drugih. Iako je ova nužnost prisilila mnoge od nas da se fizički povučemo iz mnoštva, bila je to i rijetka prilika da to isto učinimo sa svojim mislima, da otkrijemo vlastite autentične ideje. U samoći možda postoji mogućnost susreta sa samim sobom i mogućnost da se zapitamo: Jesam li zadovoljan načinom na koji sam do sada živio? Što je od različitih aspekata moga života važno za mene? Koji smisao želim dati svom životu?
Kada smo okruženi vijestima iz medija i uvjetovani mišljenjem većine, lako je zaboraviti slušati vlastiti unutarnji glas. Lako je pasti pod utjecaj, svesti se na mentalitet stada i ne prepoznati da ponekad razmišljamo automatski i ponašamo se kao svi drugi, iako nas to ne čini sretnima. Usred raznih uloga i odgovornosti koje imamo, može nam se učiniti da nikad nemamo dovoljno vremena za razmišljanje o istinitosti vlastitih uvjerenja. Ali s uvođenjem posebnih mjera širom svijeta, gospodin Vrijeme se iznenada pojavio na našem pragu i više nismo mogli kriviti nedostatak vremena. Imali smo dovoljno vremena i samoće da sebi počnemo postavljati ova bitna pitanja. Koristeći ih pametno, mogli su nam biti posebna prilika da dođemo do korijena vlastitih autentičnih ideja i misli, bez straha da ćemo biti drugačiji, da će netko negodovati ili da ćemo se osjećati nesigurno zbog mogućnosti da nas vršnjaci ili kolege odbiju. To je moglo biti vrijeme da preispitamo odražavaju li naši prošli postupci naše unutarnje ideje i trenutak za preusmjeravanje svoje budućnosti.
Neki su možda otkrili da žele nastaviti živjeti na isti način, dok su drugi možda otkrili da postoji potreba za unutarnjim i vanjskim promjenama. U svakom slučaju, stanka i samoća pružili su nam priliku za ponovnu procjenu i usklađivanje života sa svježom perspektivom. Gandhijevim riječima: “Istinska sreća je kad je ono što mislimo, osjećamo i radimo u harmoniji.”
Osobno sam shvatila da je u prošlosti na mnoge moje odluke utjecala želja za osobnom udobnošću, na svim razinama, po cijenu da prestanem slijediti ono što sam u srcu znala da je ispravno. To je rezultiralo nezadovoljstvom i prosječnošću. Došla sam do zaključka da je život prekratak da bih gubila vrijeme i da je sada pravi trenutak da se maknem iz svoje udobnosti, obnovim potragu za onim što ne znam i promijenim smjer na određenim područjima.
Iskusila sam, možda prvi put, da unutar mene ne postoji ništa čega bih se trebala bojati. Jedinstvene okolnosti olakšale su mi postizanje mentalne jasnoće kako bih odredila pravi smjer svog života, onaj koji bi bio smislen.
S druge strane, kao i ja, mnogi su sretnici bili zatvoreni s užom obitelji i bez puno vanjskih utjecaja. Prirodno je da su mogli prolaziti kroz razne emocije: frustraciju, iritaciju, promjene raspoloženja itd. Ali zajedno smo imali divnu mogućnost otkriti da razvojem unutarnjih vrlina možemo uskladiti razlike prevladavajući vlastite slabosti i podržavajući jedni druge kako bismo iskusili jedinstvo. Kao što su možda i mnogi sami shvatili, nije harmonija u tome da svi slušaju mene kao obiteljskog diktatora. Naprotiv, riječ je o tome da se nauče prihvaćati razlike i da se, šireći razumijevanje, pronalaze kreativni načini kako biti sretni zajedno. Ne dobiva se harmonija kad svi pjevaju istu notu, ona nastaje kad se različite note ujedine kako bi se međusobno nadopunile.
Želim napomenuti da je to praktički značilo da je svaki pojedinac, da bi u obitelj unio sklad, morao malo proširiti kut gledanja i time unijeti više razumijevanja i strpljenja; trebao je misliti na ono što je ispravno za sve, a ne samo za njega; osobnu udobnost ostaviti po strani i pomoći kada je potrebno, više slušati i govoriti kada je to ispravno. Ukratko, bilo je potrebno suosjećati i ponekad žrtvovati svoj ego kako bismo pomagali jedni drugima.
Ti su nam trenuci također omogućili da realno sagledamo vlastitu patnju u odnosu na tuđu. Napokon, svi smo se suočavali sa sličnim okolnostima; naši susjedi, ljudi koji rade za nas, ljudi za koje radimo itd. Usred nemoći, straha i tjeskobe koju smo svi kolektivno proživljavali, postojala je prilika za suosjećanje i osjetljivost na činjenicu da postoje i drugi koji se muče, možda i više od nas. Svima su bili potrebni ljubav, poticaj i podrška. Ponekad je i najmanja gesta bila dovoljna da nekome dotaknemo srce i pozitivno utječemo na njihov život. Mali postupci dobrote, osmijeh, poruka ili uho koje sluša bili su dovoljni u mnogim slučajevima, nisu bili potrebni divovski napori da bi se osjetila razlika.
Tako su nam ovi trenuci možda otkrili tračak sjaja i mogućnosti našeg altruizma, našeg suosjećanja. Možda je ovo naše prirodno stanje. A možda smo upravo u takvom stanju najzadovoljniji i najsretniji. Iako postoje mnoge stvari koje su izvan naše kontrole, posebne mjere pomogle su mi da otkrijem vlastitu slobodu u odabiranju harmonije umjesto nesloge, u davanju prednosti činu davanja umjesto uzimanja, da vježbam altruizam umjesto egoizma; da tražim jedinstvo nad razdvajanjem i otkrijem da se u tome krije istinska sreća.
Usudimo se svi živjeti u harmoniji dopuštajući da naš autentični unutarnji glas usmjerava svaki naš budući postupak. Svojim jasnim i sigurnim nutarnjim usmjerenjem olakšavajmo si koračanje u nesigurnu budućnost, s pouzdanjem u sebe. Naše vrline poslužit će kao alat za manevriranje kroz vedra i kroz olujna vremena. Budimo složni i preuzmimo odgovornost, kako pojedinačno tako i kolektivno, za obnovu društva utemeljenog na dobroti i istini.
Autor: Shraddha Shetty
S engleskog prevela: Daniela Devčić
