Članovi Nove Akropole Indije razgovarali su s profesorom Thakurom S. Powdyelijem, prvim demokratski izabranim ministrom obrazovanja Kraljevine Butan. Odgajatelj po izboru, uvjerenju i žaru, Powdyel je u Butanu cijenjen zbog poticanja ostvarenja ustavom zajamčenog prava na obrazovanje. Vršeći svoju dužnost ministra rijetko viđenom požrtvovnošću, integritetom i nesebičnošću, zaslužio je brojne međunarodne nagrade kao što su Gusi Peace Prize i Global Education Award. Često su ga opisivali kao ministra obrazovanja koji je više od svih ministara na svijetu proputovao pješke.
Powdyelova vizija holističkog obrazovanja opisana je u knjizi My Green School. Knjiga je postala temelj reformske strategije koju je 2009. godine usvojilo Ministarstvo obrazovanja Butana te je prevedena na više svjetskih jezika. Napisana je s namjerom obogaćenja obrazovnog iskustva obuhvaćanjem višestrukih dimenzija života, ne zaustavljajući se na intelektualnom elementu. Osam kardinalnih elemenata Zelene škole, kako je predstavljeno u Sherig Mandali, prepoznaje važnost prirodnog okoliša, društva, kulture, intelekta, akademskih disciplina, estetike, duhovnosti i etike za holističko obrazovno iskustvo kojem je cilj potaknuti razvoj dobro integriranih, skladnih pojedinaca i društava te, u konačnici, pomoći u izgradnji boljeg svijeta.
S filozofskog aspekta, otkrivanje ljudskog potencijala bitan je atribut obrazovanja i od nezamjenjive je vrijednosti. Što zapravo znači biti ljudsko biće? Što nas čini posebnima?
TSP: Imamo posebnu privilegiju biti rođeni kao ljudska bića. U Butanu koristimo izraz milu rinpoche, što znači “dragocjeno ljudsko biće”. Ljudska bića, kao najrazvijenija vrsta među svim koje poznajemo, stoje na pijedestalu u odnosu na druga bića. Arhitektura ljudskog tijela razlikuje se od arhitekture drugih vrsta. No, ono po čemu se više ističemo su drugi darovi, sposobnosti i mogućnosti ljudske vrste. Možemo misliti… Možemo stvarati… Možemo se čuditi… Možemo se pitati… Ali istovremeno, možemo uništiti… možemo nanijeti štetu… stvoriti pustoš. Nismo ovdje da zagovaramo ovo drugo. Imamo sposobnost razmišljanja, zamišljanja viših vrijednosti i ideala. Možemo težiti višoj razini ostvarenja.
Sa svojim jedinstvenim darovima, svojom jedinstvenom prisutnošću, možemo nastojati uzdići svoju svijest na razinu Buddhe, Krista, Proroka i drugih velikih ljudskih bića. Ali u isto vrijeme, možemo se svojim mislima i djelima degradirati na vrlo nisku razinu.
Jedan od najvažnijih aspekata koji nas razlikuje od drugih vrsta je naša “božanstvenost” – sposobnost da budemo veći, uzvišeniji, produhovljeniji. Tome smo svjedočili kroz povijest čovječanstva. Iz naše vrste potječu avatari i superiorna ljudska bića kao što su Mahatma Gandhi, Martin Luther King, Abraham Lincoln i veliki znanstvenici, pisci i filozofi. Vrlo često zaboravljamo na svoju svetost, svoju uzvišenu prirodu i djelujemo vođeni navikama uma koje ne priliče pripadnicima ljudske vrste. Kao ljudska bića, možemo učiniti svijet humanijim, mirnijim i ljepšim mjestom. Nijedna druga vrsta nema ovu sposobnost i dar. Stoga, ovaj dar božanstva, ljudskosti, dobrote i dobre volje dugujemo našim društvima, našim institucijama, našim nacijama. Moramo primijeniti inteligenciju ljudskog uma, dar ljudskog srca i dobrotu djela za boljitak ovoga svijeta.
Možemo razlučivati između ispravnog i pogrešnog, između istine i laži, između dobrog i lošeg. Vjerujem da je važno poštovati, čuvati i slaviti ovaj potencijal, ovu dimenziju “božanskog” u nama koju posjedujemo… koja jesmo.
To su radili stari Grci, Rimljani, velika civilizacija Harappa i Mohenjo Daro te drevna kineska civilizacija. Te velike civilizacije bile su plod onih velikih ideja, ideala i snova koje su ljudska bića mogla vidjeti i do kojih su se uzdigli. Njihove civilizacije, njihove kulture, njihova otkrića, izumi, umjetnost, kiparstvo, glazba, filozofija, književnost, jezik, povijest, humanističke znanosti, označavaju posebne sposobnosti i kvalitete ljudske vrste.
Možete li nam pojasniti koncept bruto nacionalne sreće u kontekstu istinskog značenja napretka i razvoja?
TSP: Butan i svijet trebaju prepoznati i zahvaliti se četvrtom kralju, Njegovom Veličanstvu Jigmeu Singyeu Wangchucku, što je osmislio i objavio svijetu ovu jedinstvenu viziju holističkog i održivog modela razvoja što je nazvao bruto nacionalna sreća (BNS).
Taj model predstavlja značajan odmak od konvencionalnog poimanja razvoja mjerenog bruto domaćim proizvodom (BDP) za koji je Njegovo Veličanstvo smatralo da je jednodimenzionalna, izrazito redukcionistička i utilitaristička metoda. Takva mjera razvoja uzima u obzir samo jedan čimbenik – materijalni ili gospodarski čimbenik – koji je previše neadekvatan i nepouzdan da bi mogao dati osjećaj cjelovitog razvoja društva jer život je raznolik, suptilan, lijep, višeslojan, višedimenzionalan, s toliko puno aspekata.
Najdublja čežnja ljudskih bića – kroz vrijeme i prostor, od kontinenta do kontinenta, hemisfere do hemisfere, od obale do obale, od zemlje do zemlje – jest postizanje sreće.
Model Njegova Veličanstva cjelovitiji je i održiviji, koristi više varijabli koje uzimaju u obzir ne samo materijalne potrebe nego i najdublje potrebe ljudskog bića povezane s njegovom dobrobiti. Najdublja čežnja ljudskih bića – kroz vrijeme i prostor, od kontinenta do kontinenta, od hemisfere do hemisfere, od obale do obale, od zemlje do zemlje – jest postizanje sreće.
Stoga se ne bismo smjeli smatrati pukim ekonomskim potrošačima i proizvođačima materijalnih dobara. Razvoj mora uključivati i nematerijalne, neekonomske dimenzije koje život čine vrijednim, smislenim i ispunjenim te ih mora njegovati i poticati.
Kao društvena bića, imamo sposobnost raditi s drugima, uvažavati jedni druge, naše društvene vrijednosti, osjećaj pripadnosti i jedinstvenosti, sposobnost da radimo zajedno, stvaramo prijateljstva, sposobnost da vjerujemo jedni drugima, da budemo iskreni i otvoreni jedni prema drugima, sposobnost da volimo, sposobnost solidarnosti, sposobnost volontiranja, sposobnost da slavimo svoje trenutke radosti, kao i sposobnost da tugujemo i poštujemo trenutke tišine u vrijeme tuge. Budući da ograničeno i usko mjerilo BDP-a ne može obuhvatiti tu ljepotu i složenost cjelokupnog opsega našeg razvoja, vjerujemo da će BNS pružiti cjelovitiju razvojnu paradigmu.
Postoje četiri čimbenika nazvana “stupovi” koji podržavaju arhitekturu BNS-a. Prvi stup je omogućavanje uravnoteženog i pravičnog, održivog društveno-gospodarskog rasta. BDP se ne bavi jednakošću ili socijalnom ravnotežom sve dok postoji proizvodnja i potrošnja te povećanje prihoda i nacionalnog dohotka. Ali za BNS, rast mora biti uravnotežen i pravičan.
Sljedeći stup odnosi se na integritet naše Majke Prirode. Za definiranje odnosa između ljudske vrste i planeta Zemlje, potrebno je poštovanje prema njegovoj svetosti. Ovaj planet nije dom samo nama nego i beskonačnoj raznolikosti drugih vrsta poput životinja, ptica i drugih oblika života. Dakle, tvrditi da svi njegovi resursi pripadaju nama da ih po volji koristimo, iskorištavamo i zlorabimo, krajnje je neodgovoran i nepromišljen stav. Zato BNS poštuje svetost Zemlje, tla po kojem hodamo, vode koju pijemo, zraka koji udišemo, kisika koji primamo i trebamo, mirisa, zvukova, prizora koje opažamo.
Moramo slaviti tu obilnu raznolikost koju ne samo da naša osjetila mogu percipirati, nego nam je nužna za prehranu. Međuvladin panel Ujedinjenih naroda za klimatske promjene proglasio je crveni alarm za naš planet. Stručnjaci za klimu pokušavaju zauzdati emisije ugljika kako bi ograničili globalno zagrijavanje na 1,5 ºC. Ali, hoće li to biti moguće bez promjene ljudskog ponašanja, bez osjećaja odgovornosti?
Ako izgubimo iz vida tko smo, moglo bi doći vrijeme kada ćemo postati monokulturni svijet bez raznolikosti, ljepote ili nijansi.
Treći stup: naša kultura, naša tradicija, naše naslijeđe! Sve zemlje i zajednice imaju svoju kulturu, izražavanje onoga tko smo kao narod, kao društvo, kao nacija. Kultura nam daje osjećaj jedinstvenosti, osjećaj identiteta, osjećaj pripadnosti i osjećaj osobnog integriteta i poštovanja. Zajednica ili narod bez kulture bili bi dolina suhih kostiju. Način na koji se odijevamo, na koji pjevamo, plešemo, sviramo, pripremamo jela i pića, izvodimo sportove i igre, umjetnost i arhitektura, naše vrijednosti, pogled na svijet, ideali, nade, snovi, strahovi, praznovjerja, stvarni osjećaj tko smo; opipljivo i nematerijalno, očitovano i suptilno, objektivno i subjektivno – sve to i još više spada u domenu kulture.
Ako izgubimo iz vida tko smo, moglo bi doći vrijeme kada ćemo postati monokulturni svijet bez raznolikosti, ljepote ili nijansi. U Butanu poštujemo svoju kulturu – bez obzira radi li se o velikim tvrđavama, hramovima, molitvenim zastavicama, domovima, našim pjesmama i plesovima… Kultura je iznimno važan dio naše vizije BNS-a. U mjerenju BDP-a kultura je vrijedna samo onoliko koliko donosi prihoda.
Posljednji važan stup je kvaliteta upravljanja, stup koji dotiče sve ostale stupove. Mnoge nesreće u svijetu proizlaze iz lošeg ili pogrešnog upravljanja. Još davne 1627. godine veliki lama Zhabdrung Rinpoche, koji je ujedinio Butan kao nacionalnu državu, rekao je da ako vlada ne brine o dobrobiti ljudi, ona nema pravo na postojanje. Zato je Njegovo Veličanstvo bilo vrlo jasno oko toga da uprava treba biti instrument javne službe i da svojim djelovanjem treba zadobiti povjerenje ljudi. BDP ne utječe na kvalitetu upravljanja i njegove posljedice po okoliš, kvalitetu svakodnevnog života, holistički rast ljudi i drugih bića ili buduću održivost ljudske vrste. Vizija BNS-a ne uključuje samo dobrobit sadašnje generacije, već i dobrobit budućih generacija.
Zašto obrazovanje smatrate plemenitim sektorom?
TSP: Kada sam počeo raditi u ministarstvu obrazovanja, Butan se tek otvarao i mogao sam se pridružiti bilo kojem ministarstvu ili odjelu u vladi. No, odlučio sam raditi u sektoru obrazovanja. Sve ideje i snovi koje su iznjedrile velike civilizacije prošlosti mogli su poslužiti kao sjajni temelji naše vlastite civilizacije; vjerski temelji, duhovni, filozofski, humanistički i umjetnički temelji, mogli su zapravo biti naša snaga, vodilja. Ali u našem svijetu koji se ubrzano tehnologizira, materijalizira, industrijalizira, postoji mahniti pritisak da se stigne prije svih ostalih, da se prijeđe ona posljednja milja što je brže moguće, prije bilo koga drugog, i da se brzo zaradi kako bismo uspjeli u materijalnom svijetu, zbog čega treba postati što je moguće lukaviji i pametniji!
Moramo ulagati u obrazovanje s mudrošću; obrazovanje je puno više od znanja i informacija koje su danas dostupne. Podsjeća me na dramu Doktor Faust Christophera Marlowea. Danas imamo faustovsku znanost, faustovsko znanje i faustovsku tehnologiju, ali nemamo faustovsku glazbu. Faust je predaleko posegnuo. Ali njegova iskupljujuća kvaliteta bila je ljubav prema glazbi!
Danas je obrazovanje daleko od onoga što je bilo kada se nazivalo “plemeniti sektor”. Citiram T. S. Eliota: “Svo naše znanje vodi nas bliže našem neznanju… svo naše neznanje dovodi nas bliže smrti… bliže smrti, ali ne bliže Bogu.” Ali, još uvijek vjerujem da obrazovanje jest i treba biti plemeniti sektor javnog dobra – obdaren svrhom da vida rane, liječi slomljeni svijet, donosi svjetlost i uzdiže. Obrazovanju pripisujem odgovornost da nas približi istini. Trebali bismo moći očekivati da obrazovanje ima viši cilj: učiniti nas uzvišenijima, uzdići umove i misli naše djece.
Danas je obrazovanje izgubilo sposobnost pružanja nade u ljepši svijet. Institucije odgovaraju na zahtjeve tržišta, tvornica i korporacija. Obrazovanje se predalo, služi tim svjetovnim funkcijama. Međutim, komercijalne tvrtke ne djeluju nužno u skladu s poboljšanjem ili procvatom ljudskih bića ili ljudskim samoostvarenjem. Nama je, naravno, potreban i financijski rast. No, može li samo financijski rast učiniti život uistinu lijepim i radosnim? Hoće li to učiniti društvo mirnijim? Postaje li svijet ujedinjeniji?
Obrazovni sustav mora odgovoriti na dublje porive, impulse i čežnje čovječanstva. Mora se baviti nematerijalnim dok odgovara na nešto tako opipljivo kao što su tržište i zapošljavanje.
Koncept “Zelene škole” je strategija za obnavljanje temeljne funkcije obrazovanja i njegovo angažiranje kao instrumenta za procvat plemenitih vrijednosti u društvu i čovječanstvu.
Obrazovanje bez vrijednosti i morala je opasno; danas su neki od najkvalificiranijih ljudi uključeni u neke od najrazornijih aktivnosti na svijetu. Dok učenike pokušavamo navesti da postanu razboriti i pametni, rijetko će im tko reći: “Morate biti dobro ljudsko biće… Morate poštovati vlastitu božanstvenost i ljudskost… Morate biti odgovorni za viši cilj, za društvo, narod i Majku Zemlju.” Danas obrazovne institucije obavljaju samo minimalnu funkciju ispunjenja nastavnog plana i programa, dodjeljuju potvrde, svjedodžbe i diplome… Ali, što se s tim ljudima na kraju događa? Kakav doprinos mogu dati svojim društvima? Ako ih obrazovanje ne može navesti da budu mudriji, onda to ne može učiniti niti jedan drugi sektor. Zato obrazovanje mora biti uzdignuto u plemeniti sektor kakav bi trebao biti.
Stoga je moj koncept “Zelene škole” strategija za obnavljanje ove temeljne funkcije obrazovanja i njegovo angažiranje kao instrumenta za procvat plemenitih vrijednosti u društvu i čovječanstvu.
Obrazovanje odgovara intelektu ili mislećem umu! Ali studenti su mnogo više od samo njihova uma. Moja najveća briga kao pedagoga je očuvanje cjelovitosti učenika. Moram educirati cijelu osobu. Ne mogu na dijete gledati samo kao na potencijalnog budućeg zaposlenika ili kao potencijalnog budućeg zarađivača prihoda. To bi bio redukcionistički i minimalistički, nepravedan pristup. Današnji proces poučavanja i učenja trebao bi se pozabaviti višestrukim dimenzijama koje čine živote naše djece.
Naš planet postao je objekt eksploatacije i potrošnje; zato imamo ove izvansezonske kiše i poplave, tsunamije, šumske požare koji spaljuju milijune hektara, ubijajući i uništavajući život u svojim višestrukim oblicima… to je krajnje tužno.
Ipak, još uvijek je moguće gledati u budućnost, angažirati djecu, mladiće i djevojke prema načelu plemenitosti. Ustani… Ustani… Ustani… Probudi se i napreduj na ovom drugačijem putu!
U okviru modela “Zelene škole” zeleno je boja, ali mnogo važnije, ono je metafora za sve i svakoga tko podržava i održava život u njegovim bezbrojnim oblicima, u njegovim mnogobrojnim formama. Zbog toga je očuvanje i slavljenje života prvi princip obrazovanja. I kada gradimo naše škole, institucije, kada izrađujemo nastavne planove i programe, moramo osigurati provođenje tog istinskog cilja obrazovanja i učenja.
Na taj način možemo imati zelenu školu, zeleni dom, zeleni parlament, zeleno sudstvo, zelenu vladu, zelenu zakonodavnu vlast, zelenu diplomaciju, zeleni biznis, zelenu industriju, zeleno planiranje, zeleno rudarstvo, zelenu orijentaciju, zelene mentalne navike, zelene misli… sve što podržava život.
Za mene obrazovanje predstavlja dvostruki blagoslov – blagoslov onog koji ga pruža i onog koji prima. Obrazovanje je važan čuvar naših snova, vjerovanja i naših ideala. Njegovo ponovno postavljanje i potvrđivanje kao plemenitog sektora trebalo bi nas odvesti na sunčaniju stranu ulice i povratiti ljudskost.
S engleskog prevela: Marina Miletić
