S obzirom na trenutna događanja u svijetu, znanost bi mogla zauzeti manje značajno mjesto u kulturi sutrašnjice. Zašto? Jer kada se od nje traži da izrazi svoj stav o određenim temama, često nailazimo na pretjerano autoritativan ton. Ovakav beskompromisan pristup diskreditirao je znanost u očima javnosti i s vremenom stvorio odbojnost prema njoj. Došli smo do točke u kojoj taj štetan utjecaj hrani sve snažniju struju mišljenja: antiznanstveni pokret.
Svoje mjesto i legitimitet znanost je pronašla u prošlom stoljeću s procvatom moderne. Ako u našem dobu, takozvanoj postmodernoj eri, i dalje želi sačuvati mjesto koje joj pripada, znanost se mora reformirati. Ukoliko to ne učini, riskira prepustiti središnju pozornicu opskurantizmu i prestane doprinositi procvatu ideja. Da bi se to izbjeglo, nužna je promjena modela, ne samo kako bi joj se vratile vrline, već i kako bi stekla odobravanje dva značajna aktera: opće javnosti, uz obnovu povjerenja, i vlada, uz financijsku podršku dostojnu tog imena.
Kako bi ostvarila tu promjenu prema novoj percepciji u javnosti, znanost mora postati skromnija. Mora biti svjesna svojih granica. Mora prihvatiti veliki izazov za koji vjerujem da je izazov sutrašnjice: usuditi se pokazati ne samo lice razuma, već i duhovnu dimenziju kao potragu za istinom, potragu za znanjem, potragu za smislom, daleko od svih oblika dogmatizma.
Nadam se da se može razviti takva znanost koja bi, epistemološki, bila nešto sasvim drugačije od one koju imamo sada. To bi umanjilo praznovjerje, a da se znanost ne postavi kao autoritet.
Danas se ta inovativna znanost razvija, njeni se obrisi počinju nazirati na horizontu budućnosti. Radovi Bernarda d’Espagnata, Wolfganga Paulia, Michaela Johna Dentona, Kurta Gödela, Rogera Penrosea, Trinha Xuan Thuana i mnogih drugih, njeni su prethodnici. Ta nova znanstvena paradigma ima potencijal da postane paradigma sutrašnjice i zauzme istaknuto mjesto u kulturi 21. stoljeća. Tako bi čovječanstvo bilo oslobođeno dva oblika neznanja koja predstavljaju prijetnju nadolazećoj civilizaciji: vjerskog praznovjerja i znanstvene dogme.
Albert Einstein, vizionar, veliki znanstvenik i filozof, koji je radikalno doveo u pitanje pretpostavke jedne ere, usudio se toj novoj paradigmi dati ime: kozmička religija.
“Držim da je kozmički religiozni osjećaj najjači i najplemenitiji motiv za znanstveno istraživanje.”
On kaže: “Znanost bez religije je hroma, religija bez znanosti je slijepa.”
Autor: Jean Staune
S engleskog prevela: Biljana Jovanović Albijanić
