Susreli smo na Kordunu hrastovog moljca (lat. Antheraea pernyi). Naziva se još i tussah moljac ili, točnije, prelac. U Hrvatsku je najvjerojatnije prešao iz Slovenije, u koju je uvezen polovicom XIX. stoljeća s Dalekog istoka u okviru pokretanja projekta proizvodnje tussah svile. Projekt je napušten, no leptira koji inače obitava u suptropskim i tropskim krajevima Indije, Kine, Japana i Sjeverne Afrike i danas možemo vidjeti na području Učke, Turopolja i okolice Hrastov moljac2Zagreba, a sudeći po kordunskom nalazu širi se i dalje. Radi se o najvećem noćnom leptiru koji živi u našim krajevima s rasponom krila od dvadesetak centimetara. Krila su mu žućkasto-svijetlosmeđe boje s dva, odnosno kod ženki četiri velika žuto-crvena oka na krilima. Za razliku od dudovog svilca, njegov životni ciklus ne ovisi o čovjeku. Hrastov moljac prezimljava u obliku kukuljice, a u proljeće se javlja kao zelena gusjenica dugačka do pet centimetara. Hrani se uglavnom listom hrasta pa tanin iz lišća djeluje na kvalitetu svile i njenu boju koja varira od prljavo bijele i žućkaste do boje meda. Pojedinačna nit tussah svile dugačka je do 1800 metara, grublja je i deblja, i svrstava se među najčvršća prirodna vla­kna. Kao i kod drugih vrsta prelaca, i svila tussah moljca također ima prirodne proteinske strukture koje sadrže brojne aminokiseline i prirodni je antialergen. Kukuljice samljevene u prah na Istoku su tradicionalni lijek protiv dijabetesa, a suvremena istraživanja otkrivaju i njegovo svojstvo suzbijanja razvoja kancerogenih bolesti.

Od svih prelaca ovog roda koji mogu samostalno preživjeti u prirodi najdragocjenija je endemska vrsta nazvana asamsko zlato (lat. Antheraea assa­mensis) koja živi na području Indije i Myanmara. Njegova ličinka hrani se lišćem cimetovca, lovora, magnolije, hrasta i drugih vrsta, a najpoznatija je po bogatom zlatnom odsjaju svilenih niti koje s godinama ne blijede. U svilu proizvedenu od ove vrste vijekovima su se odijevale kraljevske obitelji Assama, a i danas je Indija po korištenju svile prva na svijetu.

Čovjekovo uplitanje u bioraznolikost određenog područja najčešće završava ko­bno, no čini se da se ovaj koristan leptir prelac udomaćio na našem području bez većeg narušavanja prirodne ekološke ravnoteže autohtonih zajednica. Stoga, ne preostaje ništa drugo nego diviti se njegovoj ljepoti! q

Autori: Nada Krivokuća i Ivančica Krivdić