Liječenje pomoću svjetlosti i njenog spektra poznavale su sve velike kulture prošlosti. Zahvaljujući egipatskim papirusima iz II. tisućljeća prije Krista znamo da su unutar hramskih kompleksa liječili oboljele izlažući ih zrakama određenih boja, te da su imali obojane prostorije. Sunčeva svjetlost se razbijala u spektralne komponente (boje), a svaka od njih koristila se za specifičan medicinski problem. Kinezi su plavom bojom liječili jetru, crvenom srce, žutom slezenu, bijelom pluća i crnom bubrege. I dijagnoza bolesti iskazivala se preko boje, tipa energije koji u organizmu nedostaje. Slično propisuje i ayurvedska medicina među čijim se liječnicima ističe Charaka iz VI. st. pr.Kr. Rimski liječnici Hipokrat i Celzo preporučivali su terapeutsko izlaganje Suncu, dok je Plinije Stariji poznat po svojoj uzrečici: Sunce je najbolji lijek. Vrlo važan dio etruščanske, a kasnije i rimske kuće, bila je ravna terasa ili krov ukrašen biljem koji se nazivao solarium. Avicena je u X. stoljeću sunčanjem liječio astmu, išijas, otekline i vodenu bolest. Pritom je smatrao da crvena boja pokreće krv, plava i bijela je hlade, a žuta smanjuje mišićnu bol i upalne procese. Stara znanost “kupanja u Suncu” i bojama njegovog spektra tijekom srednjeg vijeka je zaboravljena, da bi bila ponovo otkrivena tek krajem XIX. stoljeća, kad Edwin Babbitt u opsežnom djelu Načela svjetlosti i boje 1878. godine obnavlja temelje kromoterapije, a Niels R. Finsen dobiva Nobelovu nagradu za “otkriće” helioterapije. Tako se drevna znanost dijeli na dva ogranka od kojih liječenje svjetlom ili helioterapija postaje predmetom brojnih istraživanja i općenito je danas prihvaćena znanstvena disciplina, dok se liječenje bojama ili kromoterapija još uvijek smatra pseudoznanošću, a njeni pozitivni učinci placebo efektom. U XX. stoljeću istaknuo se indijski znanstvenik, liječnik i inženjer Dinshah P. Ghadiali koji je u Spektro-kromometrijskoj enciklopediji (1927.) postavio temelje znanstvenih objašnjenja načela kromoterapije. On objašnjava da svaka boja u organu kroz kojeg prolazi svojim elektromagnetskim valovima, dakle energijom određene valne duljine i frekvencije, stimulira pojavu odgovarajuće biokemijske reakcije. Kromoterapija primjenjuje ove inače prirodne reakcije na tjelesne sustave u kojima se izgubila biokemijska, odnosno energetska ravnoteža zbog koje se razvija bolest. Ghadiali smatra da u ljudskom organizmu postoje područja gusto koncentrirane energije određenih boja za koja kaže da su slična onima koje Indijci nazivaju “čakrama”. U svom je radu koristio spektrofotometriju zbog čega su njegove metode postale egzaktne. No, možda upravo zbog toga, tijekom narednih dvadeset godina sudski ga progone Američko udruženje liječnika i farmaceutska agencija APPA i Ghadiali se povlači iz javnosti, a na nekoliko desetljeća njegova istraživanja padaju u zaborav. Tek u posljednjih tridesetak godina istraživanja kromoterapije postaju intenzivnija. Danas je znanstveno prihvaćeno da pojedine valne duljine Sunčevog svjetla zaista utječu na ponašanje enzima u biokemijskim reakcijama organizma. Svjetlost ima antibakterijski učinak, ona stimulira žlijezde, živčani sustav i organe za izlučivanje. Ljudi kojima je ona uskraćena postaju blijedi, apatični i gube energiju. Terapija svjetlom se posljednjih godina počinje primjenjivati za liječenje autoimunih bolesti, uključujući psorijazu i ekceme, rane, žuticu kod novorođenčadi, poremećaja ritma spavanja i depresije. Kratkotrajna izloženost ultraljubičastom dijelu Sunčevog spektra djeluje baktericidno i sprečava infekcije, a najnovija istraživanja pokazuju i dobre rezultate u liječenju staničnog kožnog limfoma pomoću svjetlosti, iako se izlaganje Suncu ne preporučuje zbog bojazni od razvoja karcinoma kože.
Živimo u Sunčevom sustavu; Sunce je izvor života i oduvijek se smatralo velikim iscjeliteljem. Vizije drevnih mudraca možda se ne razlikuju mnogo od današnjih znanstvenih otkrića. Jer, naši životi, zdravlje i dobrobit zaista ovise o Suncu.
Autor: Nada Krivokuća[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]