Dugi otok od davnina je prostor na kojem su ljudi mogli, morali, ali i željeli ostati jer je krajolik pružao obilje mogućnosti do kojih su ljudi uglavnom dolazili mukotrpnim radom. Još od kamenog doba, preko antike, srednjeg vijeka pa do novijih dana čuvaju se tragovi ljudskog života na Dugom otoku. Svojim prirodnim posebnostima i ljepotom, raznolikošću brojnih biljnih i životinjskih vrsta, od kojih su više njih endemi, posebno se ističe njegov jugoistočni dio.

Ča reći o moru: moru Zemaljskomu, ča o moru Jadranskomu, a posebice o moru našemu – Saljskomu – ča opkoljava našu intradu, ča se uvuklo, najdumblje ča je moglo u uvalu najlipšu na svitu: Telašćicu. O te lipote zatreperi srce.

Tim su riječima preneseni osjećaji osobe čiji su korijeni i život vezani uz taj kraj. Riječi su to zanesenjakinje za “domaću rič” – Ankice Piasevoli iz Sali koja je napisala Rječnik govora mjesta Sali i niz literarnih djela vezanih uz taj kraj. Pretjeruje li? Ne, jer to je područje zbog mnogih posebnosti i ljepote vapilo za zaštitom te je 1988. godine proglašeno Parkom prirode.

Od mnoštva posebnosti koje u sebi čuva, istaknut ćemo tri temeljne:

Uvala Telašćica najveća je i najsigurnija prirodna luka na Jadranu, a po njoj je Park prirode i dobio ime. U srednjem vijeku ime joj je bilo Tilagus, a pretpostavlja se da naziv potječe od latinskih riječi tres lacus, što znači “tri jezera” jer je ona prirodnim suženjima podijeljena na tri dijela koja su nekad bila jezera.

Razvedena je brojnim zaljevima, rtovima, dragama, čak i jednim minijaturnim fjordom (Ćuška dumboka). Unutar nje pet je otočića.

Park prirode TelašćicaStene su južna obala Parka prirode koja gotovo cijelim svojim dijelom završava gotovo okomitim stijenama, obalnim strmcima tektonskog porijekla, koje su na svom najvišem dijelu Grpašćaku 161 m nadmorske visine, a na pojedinim mjestima spuštaju se u more i do 85 m.

Popnete li se na vrh jedne od stena, kako domaći ljudi zovu te strmce, nemoguće je da cijelo vaše biće ne prožme osjećaj strahopoštovanja. Čvrste su to, nepomične, gotovo okomite, iz dubina valova uzdignute stijene. Osjećate njihovo suprotstavljanje bijesu ili prepuštanje šumu i milovanju golemog mora kojeg tek horizont spaja s nečim većim, tišim, isto tako promjenjivim plavim prostranstvom – nebom. Možda je taj osjećaj još veći kada s mora pratimo stijene koje se uzdižu k nebu dočekujući njegove mijene. Pri susretu s tim prostranstvima postajemo svjesni koliko smo maleni. Ako smo dovoljno smireni i pustimo ih sebi, one kao da polako ulaze u nas i čine nas većima i snažnijima. Kao da rastemo i naše granice nestaju i stapaju se sa svime oko nas, postajući ono što jesmo, dio njih – jedno s njima. Pustimo da nas to prožme, uđe duboko u nas i bit će to doživljaj koji će nas pratiti cijeloga života i kad god nam bude trebalo, dat će nam snagu i pružiti mir.

Mir je slano jezero i još jedna posebnost kojima Telašćica obiluje. Pukotine na sjevernoj strani propuštaju more tako da je voda u njemu slana i stalno se obnavlja. Budući da je dosta plitko, visokog je saliniteta pa ne obiluje živim svijetom. Zbog plitkoće jezera, temperatura vode ljeti je i do 33 ºC, a posjeduje i ljekoviti mulj. U njemu uspijeva preživjeti tek jedna vrsta jegulje (koju domaće stanovništvo naziva kajman), glavoč, neke vrste algi i planktoni. Dođete li na jezero rano ujutro, bit će vam jasno zašto je jezero dobilo ime Mir. Spokoj je to tišine nakon rođenja koje se dogodilo neposredno prije vašeg dolaska. Prve sunčeve zrake i maglica potrudili su se sakriti Afroditu od vaših očiju. Za njom je ostala samo pjena razasuta po cijeloj obali jezera…

“Prolazi sve”, davno je rečeno, ali da parafraziramo indijanskog poglavicu Qwatsinasa (Edwarda Moodyja) iz plemena Nuxalk: Moramo sačuvati prirodu za svoju djecu, unuke i one koji se tek trebaju roditi, za one koji ne mogu govoriti u svoje ime, poput ptica, životinja, riba i drveća.

Potrebno je ponekad naći vremena i pustiti da nam “od te lipote zatitra duša, zatrepti srce”. Zato i postoje takva mjesta na kojima se svi oblici života osjećaju kao u svojoj kući u kojoj nikome nije tijesno.

Autori: Nives Frka-Petešić i Boris Čelar