Christian Sommer, njemački student morske biologije, provodeći ljeto 1988. godine na talijanskoj rivijeri, ronio je svakodnevno podno hridina Portofina i snimao morsko dno, tražeći hidrozoe koje je hvatao mrežama za planktone. Među mnogim organizmima koje je skupio bila je i jedna sićušna, slabo istražena vrsta, biolozima poznata kao Turritopsis dohrnii.

besmrtna-meduza4Veličine je jedva 5 mm i s ticalima ne debljima od vlasi, toliko finih kontura da pod mikroskopom izgleda poput crteža. U toplijoj vodi njeno prozirno-bijelo tijelo postaje jarke crveno-ljubičaste boje. Sommer je svoje primjerke držao u kamenim posudama promatrajući ih svakodnevno i nakon nekoliko dana primijetio njihov vrlo neobičan način reprodukcije. Kada dosegnu vrhunac zrelosti, odrasle jedinke ne ugibaju, nego se vraćaju u svoju najraniju fazu razvitka da bi iznova započele životni ciklus.

Sommer je bio zbunjen svojim otkrićem i nije odmah shvatio njegovo značenje.

Međutim, nekoliko biologa iz Genove, fasciniranih Sommerovim otkrićem, nastavilo je s proučavanjem te vrste i 1996. godine objavili su tekst pod naslovom Reversing the Life Cycle (Obrnuti životni ciklus). U njemu su opisali kako se ta vrsta meduze – čak i na bilo kojem stupnju svoga razvoja – može transformirati natrag u polip, što je inače prvi stadij života toga organizma, izbjegavši na taj način ugibanje.

Moglo se očekivati da će ovo neobično otkriće izazvati veliku buru među biolozima, no to se nije dogodilo. Publikacija Reversing the Life Cycle jedva da je zabilježena izvan akademskih krugova. U međuvremenu, učinjen je daljnji napredak u istraživanju.

besmrtna meduzaDanas se zna da su kod Turritopsisa okidač za pomlađivanje fizička opasnost, ranjavanje ili slično, no isto se događa i kada meduza ostari ili se razboli. Znamo, također, da se tijekom pomlađivanja odvija stanična transdiferencijacija – neobičan proces u kojemu se jedan tip stanica pretvara u drugi: stanica kože u nervnu stanicu, na primjer, kao kod ljudskih matičnih stanica.

Nadalje, opaženo je da se i stanište vrste znatno proširilo. Osim Mediterana, evidentirane su i nove kolonije uz obale Paname, Floride, Japana i Španjolske, a prenose se balastnim vodama teretnih brodova. Međutim, još uvijek se ne zna kako ta meduza može “stariti u obrnutom smjeru”. Jedini je racionalni zaključak da je to zbog toga što joj je tijelo sastavljeno gotovo isključivo od matičnih stanica.

Istraživanja toga fenomena sporo napreduju jer na svijetu postoji mali broj stručnjaka koji se posvećuju proučavanju vrlo malih organizama, a specijalisti za hidroide izuzetno su rijetki. Drugi je razlog što je taj red izvanredno teško laboratorijski uzgajati, pa prema tome i izučavati. Zahtijevaju brižljiv nadzor i mnogo ponavljajućeg, zamornog rada. Čak i tada će se razmnožavati samo pod određenim povoljnim okolnostima, od kojih je većina biolozima još uvijek nepoznata.

meduza

To je do sada uspjelo samo jednom znanstveniku, japanskom profesoru Shinu Kuboti, koji je nakon punih petnaest godina pomnog proučavanja dao najpotpuniji opis Turritopsisa.

besmrtna meduzaPoput većine hidrozoa, Turritopsis dohrnii prolazi kroz dva glavna životna stadija: stadij polipa i stadij meduze. Polip sliči grančici kopra s vretenastom stabljikom koja se račva i grana, završavajući pupoljcima. Kada ti pupoljci nabubre, iz njih ne niču cvjetovi nego meduze. Zvonastog klobuka iz kojega izviru ticala, slična je ostalim takozvanim pravim meduzama (skifomeduzama), morskim klobucima koji pripadaju različitoj taksonomskoj skupini Scyphozoa koja gotovo cijeli život provede u tom obliku. Hidrozoe, naprotiv, dok su u životnoj fazi meduze, žive dosta kratko. Odrasle prave meduze stvaraju jaja i spermu, od kojih nastaju larve koje potom formiraju nove polipe. Nakon mriještenja meduze ugibaju. Turritopsis meduza potone na morsko dno gdje se njeno tijelo uvlači u sebe, što odgovara meduzinu fetalnom stadiju. Klobuk joj resorbira ticala i zatim dalje degenerira sve dok ne postane želatinozna grudica, nalik amebi. Tijekom nekoliko dana ta grudica formira vanjsku ljušturu. Tada iz tih gomolja izlazi nešto kao korijenje, čime se učvršćuje za podlogu. Gomolji se produžuju i postaju polip. Novi polip rađa nove meduze i proces iznova započinje. Ako meduza ne strada od nekog predatora, njena obnova, čini se, može ići u nedogled.

Ako pod besmrtnošću smatramo prijenos gena, onda Turritopsis meduzu možemo nazvati besmrtnom. Međutim, novonastale stanice više nisu iste, one su promijenjene. I premda same stanice možemo smatrati „vječnima“, to se ne odnosi i na organizam.

Nakon toga otkrića možemo se samo zapitati koliko još zagonetki krije naš planet.

Autor: Zvonko Jadrešin