Sveprisutna problematika klimatskih promjena aktualizirala je jedan zanimljiv nalaz iz 1933. godine.
Naime, te je godine tragom ranijih istraživanja mađarski istraživač Laszlo Almasy, inspiriran pričama o “izgubljenoj oazi Zerzuri”, u srcu istočne Sahare duž zidova jedne pećine otkrio za pustinjski kraj krajnje neobičan prizor: crteže ljudi koji plivaju i rone. Elegantni prikazi u crvenoj boji dugački su desetak centimetara, a njihova je starost procijenjena na približno deset tisuća godina.
Ideja o “plivačima” usred pustinje u to se vrijeme pripisala njegovoj bujnoj mašti, no kasnija geološka i arheološka istraživanja omogućila su uvid u povijesno razdoblje od kraja posljednjeg ledenog doba, od oko 12000. g. pr.Kr., do 5000. g. pr.Kr. U tada povoljnim klimatskim uvjetima na ovom je području nastao organiziran život. Krajem te vlažne klimatološke faze, nakon 5000. g. pr.Kr., život se, prilagođavajući se novonastalim klimatskim prilikama s postupnim smanjenjem količine oborina, počeo povlačiti prema perifernim područjima Sahare.
Sama lokacija, kasnije nazvana “Pećina plivača”, smještena je na krajnjem jugozapadu Egipta, na pustinjskom ravnjaku poznatom kao Gilf Kebir. Ovaj ravnjak nadmorske visine oko 1075 metara ispresijecan je nizom wadija, isušenih riječnih korita i dolina, među kojima su najpoznatiji Wadi Hamra, Wadi Talh i Wadi Abd al-Malik. Kako su njihovu oskudnu vegetaciju nomadi koristili za ispašu svojih stada, Almasy, ali i neki drugi istraživači, u ovom su području prepoznali “izgubljenu oazu Zerzuru”.
Inače, Gilf Kebir se nalazi oko 150 kilometara sjeveroistočno od golemog granitnog masiva Jebel Ouenata koji se nalazi na tromeđi Libije, Egipta i Sudana. Jebel Ouenat (arap. Planina izvora) djeluje kao otok u moru pijeska. Njegov najviši vrh doseže 1930 metara nadmorske visine, a njegovi sada rijetki izvori omogućuju kontinuitet života čak i danas.
Da je život jednom doista bujao i u ovom danas pustom kraju dokaz su brojni crteži na stijenama Jebel Ouenata koji vrlo nalikuju onima iz Gilf Kebira. Inače, Jebel Ouenat se zbog svojih osobitih prirodnih i kulturnih značajki nalazi na UNESCO-ovom popisu svjetske baštine.
Zanimljivo je da se vrlo slični crteži nalaze i na drugom kraju Afrike, uz samu Namibijsku pustinju, na Bušmanima svetoj planini Brandberg. Crteži prikazuju ljude u svakodnevnim aktivnostima, lončariju i oružje koje su koristili, životinje kojima su bili okruženi, lov, ceremonijalne prikaze, mitološke i apstraktne simbole. Složenost crteža varira, što ukazuje na razvoj zajednica od nomadskih plemena u počecima naseljavanja pa do razvijenih organiziranih pastoralnih zajednica. Ovi motivi nisu originalni, pojavljuju se na brojnim prethistorijskim svjetskim nalazištima. Zajedničko im je da nemaju adekvatno objašnjenje, ali pričaju priče iz davne prošlosti ljudskog roda.
Sama “Pećina plivača” govori u prilog postojanja jezera ili rijeke koji danas više ne postoje. Govori i o tome da se klima Zemlje neprestano mijenja, da su se kroz prošlost prirodno izmjenjivala suha i vlažna razdoblja, i da se čovjek neprestano prilagođavao izmijenjenim uvjetima života.
Autor: Suzana Mateša[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
