Buddha je putovao svijetom kako bi našao one koji su se nazivali njegovim učenicima i govorio im o Istini.
Četiri svećenika koja su doznala da će poučavati u gradu Vaaliju natovarila su stvari na mule i krenula na put.
Jedan od njih slabo je poznavao put i slijedio je druge.
Nakon tri dana iznenadila ih je velika oluja pa su ubrzali korak i stigavši u selo potražili su utočište dok oluja ne prođe. Ali, posljednji nije stigao do sela i ostao je u kući nekog pastira koji mu je dao ogrtač, hranu i prenoćište.
Idućeg jutra, na polasku, svećenik je otišao pozdraviti se s pastirom. Približivši se toru vidio je da je oluja preplašila ovce koje je pastir pokušavao okupiti. Iako je znao da njegova braća sigurno već izlaze iz sela, nije mogao nastaviti put ostavljajući u nevolji pastira nakon što mu je pružio utočište. Odlučio je ostati i pomogao mu okupiti stado. Tako su prošla tri dana.
Nakon toga ubrzao je korake pokušavajući sustići svoje drugove. Putem je zastao na jednom imanju kako bi se opskrbio vodom. Vlasnica mu je pokazala bunar i ispričala se što mu ne može pomoći jer mora nastaviti s radom na žetvi. Nakon muževe smrti njoj i njezinoj dječici bilo je teško skupiti sav urod prije nego propadne.
Svećenik je shvatio da žena nikako neće moći skupiti urod na vrijeme i odlučio je ostati i pomoći, iako je znao da će izgubiti trag i neće moći biti u Vaaliju kad Buddha stigne u grad.
“Vidjet ću ga nekoliko dana nakon toga”, promislio je, znajući da će Buddha ostati u Vaaliju nekoliko tjedana.
Žetva je potrajala i kad je nastavio put, svećenik je doznao da je Buddha već otišao u drugo selo.
Mogao je stići makar samo da ga vidi, ali putem je morao spasiti dvoje staraca koji su upali u rijeku. Kad su se starci oporavili, vratio se na put znajući da Buddha ide dalje…
Dvadeset godina svećenik je pratio Buddhu… Svaki put kad bi se približio, dogodilo bi se nešto što bi usporilo njegov put. Uvijek je postojao netko tko ga je trebao i tako sprječavao da stigne na vrijeme.
Napokon je doznao da je Buddha odlučio otići umrijeti u svoj rodni grad.
“Ovo je moja posljednja prilika”, rekao je sam sebi, “sada ništa nije važnije od toga da vidim Buddhu prije no što umre. Poslije će biti vremena za pomaganje drugima.”
Krenuo je na put s posljednjim, oskudnim zalihama.
Neposredno prije ulaska u selo spotaknuo se na ranjena jelena nasred puta. Pomogao mu je, dao mu piti, prekrio rane blatom i nježno naslonio uz stijenu kako bi nastavio put.
Napravio je samo nekoliko koraka i shvatio da ne može doći pred Buddhu znajući u dubini svoga srca da je ostavio bespomoćno biće na umoru…
Tako je istovario mulu i ostao njegovati životinjicu.
Negdje pred zoru jelen se oporavio.
Svećenik je sjeo na osamljeno mjesto i zaplakao. Izgubio je i svoju posljednju priliku.
“Više Te nikad neću moći naći”, rekao je glasno.
“Ne traži me više”, rekao je glas iza njega, “jer našao si me.”
Okrenuvši se, vidio je kako se jelen ispunja svjetlošću i poprima okrugao Buddhin lik.
“Izgubio bi me da si me ostavio umrijeti ovdje, kako bi me vidio u mom selu… I ne uznemiruj se u vezi s mojom smrću: Buddha ne može umrijeti dok ima ljudi poput tebe koji su spremni slijediti moj put godinama, žrtvujući svoje potrebe potrebama drugih. To je Buddha. Buddha je u tebi.”
Iz knjige: Jorge Bucay, Ispričat ću ti priču
Odabrala: Vesna Perhat[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
