Šeik Gunayd imao je jednog učenika kojeg je volio više od svih drugih, što je u drugih učenika pobudilo ljubomoru; šeik je – poznavajući njihova srca – to shvaćao.
“Bolji je od vas i ponašanjem i pameću, reče im. Prepustimo ga iskušenju, tako da i vi to shvatite.”
I tada Gunayd naredi da mu donesu dvadeset ptica i reče učenicima: “Neka svaki od vas uzme jednu pticu, neka je odnese negdje gdje ga nitko ne vidi, neka je ubije, a zatim ponovo donese.”
Svi učenici tada odoše, ubiše ptice i donesoše ih mrtve, svi – osim omiljenog učenika; on je vratio živu pticu.
“Zašto je nisi ubio?” upita Gunayd.
“Zato što je učitelj rekao da se to treba učiniti negdje gdje nas nitko ne može vidjeti”, odgovori učenik. “Ali, kuda god sam išao, Bog vidi.”
“Vidite li sada stupanj njegova shvaćanja?” uzviknu Gunayd. “Usporedite ga sa shvaćanjem ostalih.”
Učenici zamoliše Boga za oprost.
Odabrala: Snježana Škrobonja
Izvor: Antologija sufijskih tekstova, Eva de Vitray Meyerovitch, Naprijed, Zagreb
