Kada se danas govori o velikanima starog Rima, uglavnom se spominju Julije Cezar, Oktavijan August ili Ciceron kao najpoznatiji od njih. Međutim, tijekom razdoblja Rimske Republike bilo je velikana o kojima se puno ne govori. Jedan od njih je konzul Fabije Maksim1 , koji je bio poznat po blagosti i pravednosti. Starogrčki povjesničar Plutarh prenosi nam da je po prirodi bio miran, šutljiv, dobroćudan i popustljiv prema prijateljima. Prenosi i to da je sporo učio, zbog čega su ga oni koji su ga površno poznavali smatrali pomalo ograničenim. No, oni koji su ga bolje poznavali, znali su da posjeduje čvrst karakter koji proizlazi iz njegove nutarnje snage i srčanosti. Kasnije, kada je odrastao u zrelog čovjeka, njegova se opreznost stopila s razboritošću, a njegova postojanost i stabilnost su mu omogućavale da ne gubi samokontrolu i da bude nepotkupljiv. Navodi se i to da su mu govori bili umjereni i duboki. Kroz njih nije isticao sebe niti je podilazio svjetini, već je uvijek imao na umu da se zalaže za dobro Republike. Srećom, za to je imao prilike jer je u pet navrata služio kao konzul2 i u dva navrata kao diktator3. Pojam diktatora danas ima izrazito negativan predznak jer označava častoljubivog i oholog čovjeka koji ugnjetava narod. No u vrijeme Rimske Republike to je bio čovjek koji je posjedovao samopouzdanje, razboritost, pravednost i druge vrline kako bi se mogao dostojanstveno nositi s kriznim situacijama.
Upravo takvim pokazao se Fabije Maksim u presudnim trenucima Drugog punskog rata, kada se kartaški vojskovođa Hanibal nakon nezaustavljivog pustošenja po središnjoj Italiji našao pred vratima Rima. Njegovo je napredovanje pokušao zaustaviti tadašnji konzul Flaminije 217. g. pr. Kr., no rimska vojska doživjela je žestok poraz, a uz goleme žrtve poginuo je i Flaminije. Vijest o tome izazvala je paniku u Rimu pa je senat, zbog izvanredne situacije u kojoj se Republika našla, izglasao izvanrednu upravu, a Fabije Maksim izabran je za diktatora po drugi put. Fabije je održao govor pred okupljenim narodom i vojskom ističući da treba slaviti bogove i da se ne treba plašiti neprijatelja. Time ih je ohrabrio te probudio optimizam i nadu u pobjedu.
Svjestan snaga svog protivnika, koristio je strategiju izbjegavanja odlučne bitke, neprestanog iscrpljivanja neprijateljske vojske kroz manje borbe i zaustavljanja lanca opskrbe taktikom “spaljene zemlje”. Istodobno je nastojao spriječiti Hanibalov strateški cilj odvajanja Rima od njegovih talijanskih saveznika. No dio rimske vojske, senata i naroda u Rimu smatrao je Fabija Maksima kukavicom i oklijevalom. Govorili su protiv njega s prezirom, tvrdeći da je nesposoban. Čak se i zapovjednik rimske konjice Minucije, koji je bio puno mlađi od njega, izrugivao njegovoj taktici. Nekolicina prijatelja savjetovala ga je da se upusti u bitku ne bi li se oslobodio lošeg glasa, a on je na to odgovorio: U tom bih slučaju doista bio veća kukavica nego što se sada čini da jesam, ako bih se iz straha od poruga i uvredljivih šala dao odvratiti od svojih zrelih planova. Jedino ga Hanibal nije smatrao nesposobnim jer je dobro shvaćao Fabijevu taktiku.
Nezadovoljan razvojem događaja, dio vojnika uz senat i narod priklonio se Minuciju, a dio ostao vjeran Fabiju. Minucije je odlučio napasti Hanibala, koji je znao da postoji razdor u rimskoj vojsci i to je iskoristio te ga natjerao u klopku. Minucije je pretrpio gubitke u ljudstvu, a Fabije je, uočivši to iz daljine, rekao: Sada, vojnici, neka svatko žuri imajući na pameti Marka Minucija; jer on je čovjek sjajan i rodoljubiv. A ako ga je njegova žarka želja da istjera neprijatelja zavela na grešku, drugom ćemo ga prilikom okrivljavati. Nakon bitke Fabije nije pokazao oholost niti se teškim riječima okomio na Minucija.
Minucije je sakupio sebi sklonu vojsku i rekao im: Suborci moji, ne počiniti nikakve pogreške u vođenju velikih pothvata prelazi ljudske snage, ali upotrijebiti svoje neuspjehe poslije počinjene pogreške kao pouke za budućnost obilježje je ispravna i razumna čovjeka. Ja stoga priznajem, premda imam malo razloga da se tužim na sudbinu, da imam veće razloge da je hvalim. Jer ono što nisam ranije mogao razumjeti naučio sam u malenu dijelu dana spoznavši da nisam sposoban zapovijedati drugima, nego trebam biti pod zapovjedništvom drugoga i nisam smio iz častoljublja nastojati biti pobjednikom nad onima od kojih je dičnije biti pobijeđen.
Nakon toga poveo je vojsku do Fabijevog šatora i obratio mu se riječima: Dvije si pobjede danas, diktatore, izvojevao: srčanošću nad Hanibalom, a razboritošću i plemenitošću nad svojim drugom u službi; prvom si nam spasio živote, drugom si dao veliku pouku nama koji smo bili pobijeđeni od neprijatelja na svoju sramotu, a od tebe na svoju čast i spas. Oslovljavam te plemenitim imenom oca zato što ne znam časnijega kojim bih ti se obratio, jer od dobročinstva moga roditelja veće je ovo tvoje dobročinstvo. On me, naime, samo rodio, dok tebi dugujem ne samo svoje spasenje nego i spasenje svih ovih mojih ljudi.
Fabije je svojom pronicavom strategijom, kasnije nazvanom fabijevskom, natjerao kartašku vojsku na povlačenje, a tijekom sljedećih godina, u pedesetim godinama života, izvojevao je još nekoliko pobjeda nad Hanibalom i ostao zapamćen u Rimu kao jedan od najboljih vojskovođa. No kasnijim pokoljenjima nije ostavio samo primjer dobrog vojskovođe, već i primjer života ispunjenog izražavanjem vrlina. To nije činio zbog sebe, već zbog nečega o čemu govori značenje kratice SPQR (Senatus Popolisque Romanus) – Za senat i narod Rima. Dakle, ljubav prema senatu, kao vijeću najiskusnijih, ljubav prema domovini i prema narodu. Svijest o tome bila je nit vodilja njegovog životnog puta.
1 Kvint Fabije Maksim Verukos Kunktator (280. g. pr. Kr. – 203. g. pr. Kr.) rodio se, živio i umro u Rimu.
2 Konzul je u doba Rimske Republike bio naziv za dvojicu najviših službenika koji su od 509. g. pr. Kr. bili birani na godinu dana. Oni su imali najvišu sudsku, vojnu i upravnu vlast.
3 Diktator se birao u kriznim vremenima, obično na šest mjeseci, kada bi sva vlast bila u njegovim rukama, s pravom odlučivanja o ratu i miru.
Autor: Erik Škara