Obilazeći drevne hramove u dolini Nila, nemoguće je ne primijetiti i osjetiti važnost koju su Egipćani pridavali vratima. Danas su to samo rupe u zidovima, oronuli otvori, ali svaki od tih otvora i dalje predstavlja jedna vrata. Iznad njih, krilato Sunce čuva prolaz. Svaka vrata otvaraju prolaz u drugačiju dimenziju, a prizori se izmjenjuju dopuštajući našem pogledu da dopre samo do sljedećih vrata, skrivajući od pogleda ono što se iza njih nalazi. Paralela s ljudskim životom više je nego očigledna: možemo li znati išta suštinski važno u životu prije nego što se usudimo proći kroz neka vrata?
Stari su Rimljani imali Janusa, boga početaka, materijalnih i nematerijalnih, simbolički predstavljenog vratima i ključem. Ovo božanstvo štitilo je početke dana, mjeseca, godine. Po njemu se i danas prvi mjesec u godini zove januar. Smatrali su ga najstarijim od bogova jer je na početku svih stvari morala postojati ova sila da otvori put za ostale bogove. Janus je štitio inteligenciju i njen izraz – govor. Podučio je ljude gradnji gradova i putova, plovidbi, stvaranju saveza i dogovora među ljudima. Vladao je vratima rođenja i smrti. Svaki početak bio je posvećen ovom božanstvu s dva lica od kojih je jedno gledalo u početak, a drugo u kraj.
Jedna od zamki vremena u kojem živimo je mišljenje da nam je svako znanje dostupno i da lako možemo saznati sve o svemu. Čak i kada bi to bilo moguće, zaboravljamo jednu bitnu činjenicu, a to je da nam život neće otkriti svoje tajne dok se ne usudimo otvoriti neka vrata. Da bismo naučili živjeti, potrebno je mnogo više od mišljenja, potrebni su koraci, potreban je smisao naših koraka. Koliko smo puta u svom životu kročili kroz neka vrata, koliko puta otvorili, koliko puta zatvorili neka vrata? Koliko smo puta strepili pred nekim vratima, skupljali hrabrost pa odlučno zakoračili? Koliko smo puta s težinom i suzama u očima zatvorili za sobom neka vrata?
Ne govorimo o fizičkim vratima, već o psihološkoj, moralnoj i duhovnoj stvarnosti koja nužno stoji iza svakog našeg čina.
Drevni tekst Glas tišine govori o vratima ili portalima koji povezuju “tri dvorane” kroz koje svi prolazimo u životu. Njihova imena su neznanje, učenje i mudrost. Uvijek polazimo od neznanja, potom učimo, a nakon toga stječemo znanje i iskustvo, drugim riječima mudrost. Taj model bio je očigledan i Sokratu koji nas je podučio da je važna upravo svijest o neznanju. Onaj tko misli da zna, zapravo nije sposoban učiti. S druge strane, onaj tko je svjestan da ne zna, otvara vrata koja su pred njim i samim tim napušta svoje prethodno stanje.
Prolazeći kroz vrata dolazimo u život, prolazeći kroz vrata napuštamo život; uvijek je nešto pred nama, uvijek je nešto iza nas. Za svaku vrijednost u životu treba otvoriti vrata. Za svaku slabost u životu treba zatvoriti vrata.
Možda problem koji se pojavljuje pred nama predstavlja vrata. Ili bol koju osjećamo.
Imamo li hrabrosti savladati prepreke ili ćemo dopustiti da nam strah veže noge? Hoćemo li ostati tamo gdje jesmo, dok pred nama stoji čitav jedan nov i nepoznat svijet koji ne vidimo jer radije gledamo u zid pred sobom? Ipak, zid ima svrhu samo ako na njemu postoje i neka vrata. Ako ih otvorimo, ući će svjetlost i zrak, prostrujat će život i nazrijet će se smisao u onome što radimo.
Čekanje samo produžava agoniju. Zato je potrebno djelovati i otvoriti vrata.
Autor: Daliborka Kiković
