Kada u svakodnevnom govoru kažemo “svjestan sam toga”, obično mislimo na svjesnost doživljavanja određene situacije, osjećaja, misli ili postupaka. Otprilike u tim okvirima tumačenja svijesti kreću se definicije suvremene psihologije. No, u drevnim tradicijama svijest je shvaćana puno kompleksnije: istovremeno kao ishodište, proces i cilj evolucije svakog živog bića. U tom kontekstu, snaga svijesti je stupanj dostignutog razvoja u procesu evolucije živih bića. Svijest čovjeka čine sva iskustva osviještena tijekom evolucije čovječanstva i njegovog individualnog razvoja koja mu omogućavaju da živi i djeluje upravo kao čovjek, a ne kao neko drugo biće. Isto je tako i kod ostalih živih bića. Ono što ih razlikuje je stupanj dostignutog razvoja, tj. razina svijesti.

Svijest kao ishodište

Prema tradicionalnim konceptima, svijest je definirana i određena simbolizmom središta, žarišne točke iz koje proizlaze, formiraju se i čijom snagom ostaju na okupu svi elementi jedne cjeline.

U ovom slučaju govorimo o čovjeku kao cjelini. Središte ove cjeline ujedno je i središte svijesti koje sadrži sve potencijale Bića.

Iz središta svijesti oživljavaju i pokreću se svi procesi u čovjeku: od unutrašnjih, neočitovanih i nevidljivih k vanjskim, očitovanim i vidljivim. Ovo središte je polazište buđenja svijesti, procesa osviještenja. Ono čovjeku prenosi impuls života koji čini živim i čitav univerzum. Središte svijesti je dodirna točka čovjeka i univerzuma.

Drugim riječima, razvoj čovjeka vezan je uz proces koji se naziva buđenje svijesti: osnaživanje procesa koji kreću iz središta njegove svijesti i aktiviraju sve duhovne, psihičke i fizičke potencijale.

svijest-nous-psyche-soma-harmonijaSvijest kao cilj

Spoznaja koja je zajednička suvremenom i tradicionalnom proučavanju čovjeka jest da je razvoj svijesti dugotrajan i još nezavršen proces.

U starim predajama čovjek je prikazan kao biće koje prolazi kroz etape razvoja, vezan uz egzistenciju u pojavnom svijetu sve dok ne uspije razviti karakteristike svoje više prirode, odnosno sve dok ne uspije u potpunosti probuditi vlastitu svijest.

Mitovi i obredni tekstovi opisuju put čovjeka kroz poteškoće i kušnje svakodnevnog života, a stari simbolički prikazi čovjeka pokazuju što se pritom dešava u njegovoj nutrini.

Život svakog mitskog heroja podvrgnut je težnji za ispravnim životom koji se mora manifestirati kroz ispravna djela, kroz vrlinu i mudrost. Zbog toga svaki heroj prolazi kroz teške situacije u kojima pobjedu ostvaruje borbom i pravilnim izborom: dobro ili zlo, duh ili materija, animalno ili božansko, nebo ili zemlja u njemu samom. Svaka pobjeda nad kušnjom znači unutarnju transformaciju, aktiviranje potencijala, buđenje svijesti, buđenje istinske prirode čovjeka. To je ujedno cilj njegovog razvoja.

Simbolički prikazi svijesti često su imali značenje plamena, kao središnjeg elementa unutar određene simboličke kompozicije koja je predstavljala čovjeka. Stoga se prikazi potpuno probuđene svijesti ili potpuno ostvarenog čovjeka odnose na plamen koji obuhvaća čitavu njegovu strukturu.

Mitski, svijest se definira kao “posjedovanje samog sebe”, a sam čin posjedovanja ostvaruje se u trenutku kada čovjek uspije iz svog “središta” vladati čitavim svojim bićem. Kao što to čini Tezej u grčkom mitu, čovjek mora u labirintu svoje nutrine pobijediti Minotaura – vlastitu nižu prirodu, da bi tako došao do središta labirinta i postao njegov gospodar.

Nous – duhovna dimenzija Psyche – psihička dimenzija Soma – tjelesna dimenzija

Nous – duhovna dimenzija
Psyche – psihička dimenzija
Soma – tjelesna dimenzija

Današnji čovjek

Možemo zaključiti da se današnji čovjek nalazi u jednoj od etapa razvoja vlastite svijesti.

Iako čovjek od svih živih bića na Zemlji ima najrazvijeniju svijest (on jedini posjeduje svijest o sebi), time on ne završava proces razvoja. Činjenica je da mi još uvijek ne koristimo sve svoje potencijale, a osim toga, očito je da nismo ovladali svojom animalnom prirodom.

Kako djeluje naša nepotpuno probuđena svijest?

Podsjetit ćemo se sheme osobnosti čovjeka koju su ostavili stari Grci, a odnosi se na njegove vidljive i nevidljive dimenzije.

Čovjek se tradicionalno prikazivao i kao sfera unutar koje postoje tri razine, odnosno ono što čini njegovu fizičku, psihičku i duhovnu razinu djelovanja. Psihička razina ima zadatak ostvarivanja veze između fizičke i duhovne.

Kod potpuno ostvarenog čovjeka (slika gore), vertikalna os sfere predstavlja prohodni kanal, energetski vodič koji povezuje nebo i zemlju, duhovni i materijalni svijet kod čovjeka, omogućavajući tako nesmetano cirkuliranje duhovne energije i njezinu manifestaciju u pojavnom svijetu. Tada se i središta svih razina nalaze na središnjoj osi, “centrirana su”, a svi elementi gravitiraju ili se nalaze pod utjecajem središta sfere. Mogli bismo reći da “plamen središta” tada obuhvaća čitavu strukturu.

Međutim, zbog nestabilnosti psihe (koju uvjetuje nerazvijena svijest), unutarnja konstitucija današnjeg čovjeka mogla bi se prikazati kao na prethodnoj slici.

Što se dešava sa središtem naše svijesti?

svijest-razmisljanjeTradicije govore da je središte svijesti kod neharmoniziranog čovjeka smješteno u nižim razinama njegove strukture i pomiče se ovisno o vrsti impulsa koji do njega dolaze. Impulsi koji dolaze iz niže prirode čovjeka zadržavaju središte svijesti u nižim razinama osobnosti, a impulsi više prirode daju mu uzlazni smjer.

Savjet koji je na simboličan način izrečen u mnogim starim tekstovima, a odnosi se na potpun razvoj svijesti i harmonizaciju čovjeka, govori o naporu koji treba poduzeti svaki pojedinac da bi uzdigao svoje središte svijesti prema duhovnoj dimenziji. Tada njegovo djelovanje postaje ispravno, odnosno u djelovanju se kroz življenje vrlina manifestira njegova viša priroda.

Osnovni problem današnjeg čovjeka je to što je on uvjetovan impulsima koji u središte njegove svijesti dolaze iz materijalnog, a ne duhovnog svijeta, te središte njegove svijesti “šeta” poput dizala. Da bismo ovo objasnili, poslužit ćemo se jednostavnim primjerom: zamislimo da je čovjek zgrada od nekoliko katova, a središte svijesti dizalo u toj zgradi. Neki stanovnik zgrade na katu fizičkog, npr. glad, pritisne tipku i pozove dizalo na svoj kat. Dizalo je poslušno i odmah stiže, vrata se otvaraju i u središte svijesti ulazi glad. Naša svijest je potpuno zaokupljena ovim neugodnim stanovnikom i želi ga se što prije osloboditi. To može učiniti jedino tako da ga zadovolji i čovjekovo ponašanje usmjereno je na to da utaži glad. No, odmah stiže poziv s kata osjećaja. Zaljubljenost traži dizalo i ulazi u središte svijesti, a naše ponašanje usmjereno je na to da zadovolji zaljubljenost. Nastojimo biti u blizini voljene osobe, pišemo pjesme, uzdišemo… sve dok ne stigne novi poziv dizalu s kata uma. U dizalo i našu svijest ulazi upravo pristigli račun za struju, a mi računamo, razmišljamo kako ga platiti. I tako dok ne stigne novi poziv. Tako naša svijest šeta od kata do kata ovisno o impulsima koji dolaze iz vanjskog ­svijeta. U zgradi ima još katova koji su odraz čovjekove veze s duhovnim svijetom, no oni su “smješteni” vrlo visoko, često previsoko da bi dozvali i privukli našu svijest. Kada se impulsi duhovnog svijeta ipak probiju do našeg dizala, tada u našu svijest ulaze plemeniti osjećaji, idealizam, najdublji religijski osjećaji, časnost i sve ono što definira Čovjeka s velikim početnim slovom i utire put daljem razvoju njegove svijesti.

svijest-zaljubljenost1U tradicionalnim koncepcijama razvoja svijesti veliku ulogu ima volja pojedinca. On pomoću nje može uzdići razinu vlastite svijesti i postići ispravan smjer djelovanja. Problem nerazvijene svijesti sastoji se upravo u nepostojanju volje koja bi usmjeravala svijest na one sadržaje koji pogoduju razvitku čovjeka kao bića. Govoreći jezikom primjera koji smo naveli: mi nemamo vlast nad našim dizalom, vanjske okolnosti određuju gdje će se ono zaustaviti, a naša volja ne pronalazi racionalne razloge da djeluje i dozove ga na više katove. Jer, zašto biti velikodušan kada je s pozicije naše ograničene svijesti puno isplativije biti sebičan?

Glavni uzrok ovakvog ponašanja čovjeka je njegova prevrtljiva i nestalna psiha. Dok su fizički i duhovni svijet stabilni i prirodno obavljaju svoju funkciju, psiha je nestabilna i ne vrši svoju ulogu.

Drevna “znanost o duši” vezuje svijest uz pojam “višeg i nižeg ja” ili više i niže prirode čovjeka. Središte svijesti smješteno u nižoj prirodi osigurava aktivnost tek jednog malog dijela osobnosti čovjeka, dok središte svijesti uzdignuto prema višoj prirodi svojim utjecajem obuhvaća sve njegove dimenzije i harmonizira ih.

S obzirom na ovakvo viđenje procesa koji se dešavaju u čovjeku, promatrat ćemo procese kod neharmoniziranog čovjeka, odnosno čovjeka danas.

svijest-hranaStabilnost fizičkog svijeta

Tijekom evolucije procesi fizičkog tijela osviješteni su u tolikoj mjeri da ne moramo biti svjesni npr. kucanja našeg srca, a da ono ipak kuca, ili disanja, a da ipak dišemo. Ovi automatizirani procesi fizičkog tijela čine našu nižu podsvijest. Povremeno nas tijelo upozori da trebamo zadovoljiti određene tjelesne potrebe i u tom trenutku središte naše svijesti djeluje s pozicija niže razine naše osobnosti ili s pozicija tzv. “nižeg ja”.

No središte svijesti u nižem ja boravi mnogo duže i češće nego što je potrebno za zadovoljavanje prirodnih potreba našeg tijela. Kad god su glavni motivi našeg djelovanja osobna dobit i korist, djelujemo s pozicije svijesti u nižem ja.

Niže ja je egocentrično i sebično, usmjereno isključivo na zadovoljavanje vlastitih želja i materijalnu korist. Kada je svijest u nižem ja, procjenjujemo crno-bijelom logikom, bez nijansi i dubljeg uvida pa zaključujemo da je netko pošten samo zato što o tome govori, ili da je nešto lijepo samo zato što je moderno. Niže ja je ograničeno i prevrtljivo jer stavove i ponašanje mijenja prema trenutno važećem mišljenju okoline. Trebamo znati da središte naše svijesti u nižem ja provodi tri četvrtine našeg života. To znači da većinu života provodimo usmjereni na same sebe, ulažući životnu energiju u ono što je nestalno, promjenjivo i prolazno.

svijest-spavanjeStabilnost duhovnog svijeta

Duhovni svijet je sam po sebi stabilan i čini našu višu podsvijest. Naši zemaljski prolazni problemi, osjećaji i stavovi nemaju utjecaja na ovaj svijet, ali zbog nestabilne psihe, ni duhovni impulsi ne prodiru do našeg fizičkog postojanja. Povremeno i vrlo rijetko oni ipak probiju prag svijesti brinući se za naše duhovno egzistiranje i rađajući one motive našeg djelovanja čiji su rezultati istinsko čovjekoljublje, istinoljubivost, umjetničko stvaralaštvo.

Kako uzdići i zadržati središte svijesti pod utjecajem više prirode u nama ili našeg višeg ja?

Kada je središte svijesti u višem ja, motivi koji nas pokreću na djelovanje su osjećaji časti, dužnosti i odgovornosti prema nekome ili nečemu izvan nas i naših uskih, egocentričnih interesa. Požrtvovnost i ljubav kojom majka podiže svoje dijete najbolji je primjer ovakvog djelovanja. U svakodnevnom životu stalno se nalazimo u naoko banalnim situacijama, ali u kojima je potrebno izabrati: djelovati iz višeg ili nižeg ja. Ustupiti sjedalo u tramvaju starijoj osobi iako smo umorni znači podići središte svijesti u više ja. Ovakvo djelovanje ne znači negirati sebe i svoje potrebe nego nadići vlastiti egocentrizam. Usmjerenost na sebe i uvjetovanost vlastitim željama i potrebama primjereno je životinjama. Čovjek je otišao korak dalje, on može savladati glad i dati hranu gladnijem od sebe, on može pobijediti strah i dovesti u opasnost svoj život kako bi spasio tuđi, on može žrtvovati vlastitu udobnost i sigurnost kako bi živio za ostvarenje nekog svog sna. Mi smo ti koji biramo i odlučujemo u svakom trenutku svog života hoćemo li se prepustiti impulsima svog nižeg ja i prolaznosti, ili vlastitom voljom buditi više ja i težiti trajnim vrijednostima.

svijest-sunce1

Nestabilna psiha

Umjesto da bude veza i spoj fizičkog i duhovnog i odražava duhovne impulse u pojavnom svijetu, psiha prekida kontakt i postaje ogledalo materijalnog i prolaznog svijeta. Tako su naše misli i emocije najčešće proizvod okoline u kojoj se krećemo i živimo, naše depresije, neuroze, dobra i loša raspoloženja, stavovi i mišljenja odraz su okolnosti prostora i vremena, promjenjivi, nestalni i prolazni.

Buđenje svijesti

Što učiniti? Možemo se pomiriti s ovakvim stanjem i prepustiti stihiji vremena u kojem živimo. Vrlo lako ćemo pronaći tisuću opravdanja za vlastitu sebičnost, povodljivost, slabost jer nikoga ne uspijevamo tako uvjerljivo lagati kao sami sebe. No, ispraznost ovakvog življenja bit će crv koji će uvijek nagrizati naše zadovoljstvo gurajući u prvi plan pitanje: ispunjava li se smisao mog postojanja ovakvim življenjem?

Druga mogućnost je vlastitom voljom podizati središte svijesti u više ja i osvještavati dužnost i odgovornost Čovjeka. Ovaj put je teži, ali primjereniji čovjeku.

svijest-edukacija

Niže ja je staro, kruto i snažno se opire buđenju svijesti i dominaciji višeg ja. Ono nas čini pospanim kada trebamo učiti ili gladnim kada smo odlučili držati dijetu. Ono smišlja bezbrojne isprike zašto nismo ispunili svoju dužnost ili opravdali preuzetu odgovornost. Da bismo ga pobijedili, moramo prepoznavati ona svoja ponašanja koja nisu autentično naša nego su izazvana vanjskim okolnostima. To su, prije svega, automatizmi – navike toliko učvršćene da ih obavljamo ili izvršavamo nesvjesno. Neki automatizmi, npr. hodanje, pisanje, su korisni jer nam omogućavaju brzinu djelovanja i veću djelotvornost. Štetni su mentalni i emocionalni automatizmi kada bez vlastitog uvida i slobodnog izbora usvajamo neke stavove ili osjećaje samo zato što smo tako odgojeni ili naučeni. Takvi automatizmi su npr. predrasude, prihvaćanje svakog novog modnog trenda, stereotipi dnevnog ritma i sl. Posljedica automatizma je “rasuta” ličnost koja je raspršena na sitna ogledala vanjskog svijeta zaboravljajući što ona uistinu jest.

Bilo bi pogrešno zaključiti da je za buđenje svijesti potrebno uništiti niže ja. Ono se brine za naše fizičko preživljavanje i njegovim uništenjem izazvali bismo tjelesnu smrt. Niže ja je potrebno kontrolirati, a ne uništavati. Potrebno ga je odgojiti da vrši onu ulogu koju mu je priroda namijenila, a ne da preuzima tuđu. To zahtijeva trud, stalni napor usmjeren na konstatiranje vlastitog stanja i ponašanja i nadilaženje osobnih ograničenja. Nisu potrebne mistične tehnike koje nam površno nude različite zapadne imitacije istočnjačke filozofije. Potrebno je znati da svijest ne možemo buditi bez jake volje da činimo ono što treba, a ne ono što nam se sviđa. Priliku za djelovanje svakodnevno nam pruža život.

Autori: Ana Jončić i Marijana Starčević-Vukajlović