Danas sam vidjela svjetlo… Kao i uvijek, stvari koje sam vidjela nisu bile nove, nego imaju tu osobitost prikazati se pred mojim očima u novim perspektivama. Kao da prvi put vidim one stvari koje se gledaju, a ne vide…

Svjetlost me snažno pogodila, svjetlost moćnog i čistog Sunca koje je, zasjavši u trenutku zore – odagnalo sve sjene oko sebe. Odjednom, svijet je poprimio oblik i boju. Odjednom, poput djeteta, dopuštam postojanje svega što prethodno nisam primjećivala, jednostavno zato što nisam vidjela.
Odjednom mi je i više puta pročitani i zamišljeni prizor Platonove pećine postao živ: vidjela sam čovjeka zarobljenog u tami zemlje-materije; čovjeka koji napipava stvari oko sebe, jer ne videći ih jasno, jedva ih razaznaje; čovjeka vezanog za taj isti mrak, ali nesvjesnog svog zatvora, čovjeka koji, međutim, osjeća potrebu za slobodom, koji tražeći izlaz želi razbiti lance; čovjeka koji izlazi na Sunčevu svjetlost i zaslijepljen je tim nepoznatim i neslućenim svjetlom. Taj je čovjek odjednom naišao na stvarnost; sada vidi, sada zna.

Sve to – i mnoštvo drugih stvari – strujalo je mojom nutrinom pri samom pogledu na snažnu zraku jutarnje svjetlosti. I odatle su izvirala nova pitanja, ta neugasiva ljudska potreba za svjetlošću.

Kad bismo mogli baciti svjetlo na sve što vidimo, sve što učimo, sve što prosuđujemo… Kad bi se u nama stvorila jasnoća, kao da je Sunce osvanulo u duši, tada bi se raspršile mnoge sjene… Vjerojatno bi se razjasnile mnoge nepoznanice, dok smo prije živjeli u mraku sumnji. Vjerojatno bi život zadobio širu dimenziju, omogućujući nam da vidimo odozgo – jasno, poput Sunca – sve što nam se događa.

Kad se stvari vide odozgo, one gube dramatičnost brutalne borbe za svakodnevni život. Kad se stvari vide odozgo, uz malo svjetla, one ne prestaju postojati, nego im se pristupa na drugačiji način, logičniji. Kad se dva psa bore za istu kost, oni to čine na razini tla, ne shvaćajući da se nekoliko metara dalje nalaze druge kosti, druga mogućnost koja njihovu borbu čini beskorisnom. Ratovi, nesporazumi, sukobi, ubojstva, napetosti, mržnje, taštine, ambicije… kosti su za koje se toliko ljudi bori… Samo malo dalje, samo malo iznad, samo uz zraku svjetlosti, sve dolazi na svoje mjesto. Život ima svoju svijetlu i svoju tamnu stranu, svoje sretne i nesretne trenutke, ali potrebno ga je vidjeti na takav način, pojmiti ga kao neumoljiv zakon i, prema tome, naučiti hodati onom stranom koja je obilježena jasnoćom i radošću.

Što više razglabamo u sjeni, manje su nam mogućnosti da izađemo iz te zamke, jer poput pećinskog čovjeka, trošimo svoje vrijeme i energiju na mračnu borbu koja nam ne ostavlja ni trenutka za uočavanje izlaza. Istina, ponekad se, poput pećinskih ljudi, moramo boriti u mraku da bismo razbili lance neznanja; ali tada to radimo svim svojim snagama usmjerenim na cilj kasnijeg oslobođenja. To više nije borba radi same borbe, jer nam nova svijest pokazuje nove putove.

Što više uranjamo u svijet riječi i lažnih obećanja, neistina i kukavičluka, manje ćemo znati o svjetlu koje rasvjetljava. Varljiva svjetlucanja nagnat će nas da vjerujemo u zabludu kako ne postoji druga moguća svjetlost.

Međutim, osim riječi postoje i djela; osim praznog znanja, postoji aktivna mudrost koja nam omogućuje svakodnevno živjeti ono što smo uspjeli razumjeti. Osim lažnih obećanja, postoji autentična nada. Osim kukavičluka, postoji i vjera u budućnost i u ljudske snage da je osvoje.

Umorni smo od baklji koje malo i slabo gore; slabašnih svjetiljki koje pokušavaju osvjetljavati naše korake; umorni smo od ispraznih vatri, iskri koje ne traju niti jedan dan, varljivih svjetala koja se pretvaraju da oponašaju Sunčevu svjetlost. Znamo da pred našim prozorima svaki dan sviće; znamo da je Sunce stvarnost iznad oblaka i oluja. Trebamo samo otvoriti svoje prozore, izaći iz vlastite pećine, otvoriti oči zaslijepljene prirodnom svjetlošću i početi vidjeti naš svijet, svijet u kojem trebamo živjeti. Vezani, da, ali za nadu tog novog i boljeg svijeta koji nas čeka malo dalje, na istom horizontu na kojem počinje svitanje.

Autor: Delia Steinberg Guzmán
Sa španjolskog preveo: Krešimir Andjel