Mislim da bismo svi željeli biti autentičniji – vjerni sebi u svakom aspektu života. Međutim, to nije uvijek tako lako ostvariti, pogotovo kada nismo u okruženju u kojem se osjećamo ugodno. Usred zbrke koju izaziva život u ovom složenom svijetu, vratimo se jednostavnom pitanju: “Što je ljudsko biće?” Naravno, mnogo je mogućih odgovora na ovo pitanje, no ako kao polaznu točku prihvatimo gledište većine filozofskih pravaca iz predmodernog doba da je ljudsko biće “duša” (duhovni entitet) utjelovljena u fizičkom tijelu s psihičkim karakteristikama (osobnost), to nam može pomoći u pristupu autentičnosti.

Riječ osobnost dolazi od latinske riječi persona (ljudsko biće, osoba, lik; uloga u drami, pretpostavljeni lik; izvorno: maska, lažno lice). Dakle, naša osobnost je maska, vozilo, sredstvo izražavanja, kao što je to bila u starogrčkom i kasnije rimskom kazalištu. Ona nije naše pravo “ja”; pravo “ja” je biće iza maske. Ovo nije uobičajen način na koji danas tumačimo osobnost. Danas je osobnost sve – naš identitet.

Prema suvremenoj, materijalističkoj perspektivi, biti autentičan znači u svakom trenutku izražavati sve ono što osjećamo ili mislimo. No, to bi bilo pogubno, kako za osjećaje drugih ljudi, tako i za vlastitu psihičku stabilnost. Da, ponekad može biti zanimljivo i osvježavajuće čuti nekoga kako govori točno ono što misli – u svijetu u kojem je istina jedva čujna, u kojem se liju krokodilske suze i u kojem institucije govore jezikom koji apsolutno ništa ne prenosi. No, nije li takav oblik autentičnosti samo druga strana iste medalje, druga krajnost koja nije ništa bolja od svoje suprotnosti? Je li autentičnost biti naivno iskren u izražavanju svojih emocija, plakati, proklinjati, voljeti, mrziti, ovisno o raspoloženju? Ili poput djeteta otvoreno govoriti o sebi i svojim trenutnim osjećajima? Naravno da moramo uzeti u obzir osjećaje drugih ljudi, društveno okruženje u kojem se nalazimo i što ono od nas zahtijeva. Postoje prikladni trenuci za plakanje, zagrljaj i izražavanje ljutnje. Život u društvu od nas zahtijeva da raz­vijemo razboritost kako bismo na najprikladniji način djelovali u svim tim različitim situacijama.

Vraćajući se na koncept duše koja je utjelovljena u osobnost, najautentičniji izrazi našeg istinskog ja sigurno su viši aspekti našeg bića, ono što bismo mogli nazvati najljepšim i najplemenitijim dijelovima naše prirode, naprimjer, ljubaznost, hrabrost i smirenost u suočavanju s nedaćama, prevladavanje osobnih sklonosti i nesklonosti kako bismo se prema svima ponašali pravedno, volontiranje za javno dobro. Istovremeno, trebali bismo biti “prirodni”, što znači prihvatiti sebe kakvi smo sada, bez ikakvog pretvaranja ili umišljanja, skromno priznajući svoje brojne nedostatke, ali ih neprestano nastojeći prevladati. Kao što je napisao osnivač Nove Akropole, Jorge Angel Livraga: “Duhovno stanje filozofa ili ljubitelja Istine nije sinonim ni za kakav oblik savršenstva, već je sinonim za potragu, naporan rad na sebi, pročišćenje i ozdravljenje duše vlastitom voljom.” Mislim da je ovo daleko plodonosniji način shvaćanja autentičnosti od doslovnog “samo budi svoj”. Jer, koje “ja” želimo biti: niže “ja” ili više “ja”? Ako svoje srce u potpunosti usredotočimo na izražavanje svog nižeg “ja”, tonut ćemo sve niže i potpuno izgubiti kontakt s višim “ja”. No, ako se stalno trudimo izraziti više “ja”, nastavit ćemo (neizbježno) biti u svakodnevnom kontaktu s nižim “ja”, ali i razvijati nešto dodatno, nešto novo, nešto nepoznato, nešto što tek treba otkriti!

Koje su prepreke izražavanju našeg istinskog “ja”? Vjerojatno je glavna prepreka strah od onoga što će drugi misliti o nama jer ćemo izaći iz uobičajenog načina ponašanja i biti drugačiji. Takve mi situacije prizivaju Paracelzusa, alkemičara i liječnika iz 16. stoljeća, koji je govorio: “Drugačiji sam, neka te to ne uznemiruje.” On i drugi mudri ljudi prije i poslije njega, poput Sokrata, bili su istinski autentični. Obični ljudi su im često zamjerali njihovu različitost pa su takvi mudri imali mnogo neprijatelja koji su ih pokušavali uništiti, ali i mnogo odanih prijatelja i sljedbenika.

Nikaragvanski pjesnik Rubén Darío jednom je napisao nešto slično: “Ser sincero es ser potente”, što se prevodi kao “Biti iskren znači biti moćan”. Iskrena, autentična, istinska osoba posjeduje unutarnju snagu koja se na određeni način izražava i prema van, ali ne dominantnim isticanjem sebe, nego prirodno ispoljavajući ono što je u nutrini.

Pitanje koje sebi trebamo postaviti jest: “Koliko sam autentičan?” Vjerojatno ćemo uvidjeti da smo u nekim stvarima autentični, a u nekima nismo. Naprimjer, možda u životu slijedimo svoj pravi (autentični) put, ali ne znamo uvijek kako u svakoj situaciji izraziti svoju višu prirodu. Ili, obrnuto, možda smo dobri u izražavanju sebe, ali se nismo povezali sa svojim životnim pozivom (pozivom duše). Možda imamo mnogo nedoumica o tome koji put slijediti i što nas sprječava da otkrijemo sebe i tako ostanemo vjerni sebi. Drugi primjeri neautentičnosti su lažna skromnost, igranje uloge i pretjerano identificiranje s njom, pretvaranje da smo jaki, neranjivi i samodostatni (kada to nismo) ili, s druge strane, pretvaranje da smo ranjivi, slabi i da nas je potrebno spašavati. Također, lažna vedrina (umjesto da u sebi pronađemo pravi razlog za tu vedrinu ili za održavanje dobrog raspoloženja kako ne bismo oneraspoložili druge ljude) ili neiskreno osmjehivanje dok mislimo nimalo prijateljski o osobi kojoj se smiješimo. Sve su to maske lažne osobnosti, koje stavljamo kako bismo se zaštitili, ali koje nas na kraju zarobljavaju.

Duhovno stanje filozofa ili ljubitelja Istine nije sinonim ni za kakav oblik savršenstva, već je sinonim za potragu, naporan rad na sebi, pročišćenje i ozdravljenje Duše vlastitom voljom.

Ranije sam rekao da je osobnost maska. Da, ali postoje maske koje izražavaju tko smo uistinu i druge koje skrivaju naš pravi identitet. Nije nimalo lako upoznati sebe, ali bez toga ne možemo biti istinski autentični, a put do samospoznaje ne vodi samo kroz samoanalizu već i kroz iskustvo, isprobavanjem stvari i preuzimanjem rizika kako bi se otkrilo nepoznato. To je umijeće življenja koje je oduvijek bilo u srži filozofije. Znati djelovati u svakoj mogućoj situaciji jer smo povezani sa svojim autentičnim ja.

Odavno se bitak prikazuje tako da ga se smješta u središte kruga naše svijesti. Iz tog središta možemo imati pogled na cjelinu i sve njezine dijelove i djelovati iz njega bez gubitka sebe. Kako pronaći svoje središte i ostati u njemu? To je jedan od ciljeva cjeloživotnog bavljenja filozofijom.

Završit ću s još jednim primjerom: slikom dijamanta. U budističkoj se tradiciji govori o “dijamantnoj duši”. Ovo nije samo poetska fraza jer, zapitamo li se što je dijamant, otkrit ćemo da je to, kemijski gledano, jednostavno ugljik. U drugim oblicima, ugljik je taman i neproziran, kao u slučaju grafita. Koja je razlika između ove dvije manifestacije ugljika? Jednostavno, u rasporedu njegovih atoma. U slučaju dijamanta, oni su raspoređeni na način da svjetlost prolazeći kroz njega stvara prekrasne odraze. Ako je svjetlost naše više “ja”, tada će dobro uređena osobnost dopustiti svjetlosti duha da je obasja. Na taj način možemo postati autentični u izražavanju svog istinskog ja.

Autor: Julian Scott
S engleskog prevela: Melanija Rogar