U dugoj povijesti ljudskog traganja za odgovorima svim je filozofijama, razdobljima u povijesti i različitim geografskim područjima zajedničko traganje za odgovorom na pitanje, ima li život smisao i kako ga ostvariti. Pitanje je dakle, univerzalno, a odgovora ima onoliko koliko ima filozofija i mje­sta na svijetu gdje se čovjek ­pitao o sebi.

No, svaki odgovor na pitanja o životu neodvojiv je od životnih potreba u određenom vremenu, području i povijesnim okolnostima koje oblikuju neki filozofski jezik. Tako je pojavu budizma u Indiji krajem VI. st. pr.Kr. pratilo raspadanje dotadašnjih sustava vrijednosti. Slabljenje vedske tradicije izazvalo je čitavu poplavu pokušaja da se ­uspostave nove vrijednosti, odnosno, da se ponude novi “ključevi života”, novi putovi izražavanja i postizanja duhovnosti. Povijesni izvori tog vremena svjedoče o misao­nom kaosu, besplodnim teološkim raspravama, poistovjećivanju mo­rala i propisanih običaja, zbrci učenja i praznovjerja. Spominju se najrazličitiji oblici pokajanja i metode koje su trebale uzdići ljudski duh iznad svega osjetilnog. Jedan zapis razgovora između osnivača budizma, Siddharthe Gautame Buddhe, i nekog askete, spominje dvadeset dvije metode samosa­vladavanja u ishrani i trideset u ­odijevanju…
Budistički tekst Lalitavistara o tom vremenu kaže: … neki jure za raznim izvorima, neki obožavaju krave, jelene, konje, veprove, maj­mune ili slonove. Neki pokušavaju postići veličinu sjedeći na jednom mjestu u šutnji, s nogama savijenim ispod sebe. Neki pokušavaju pokazati kajanje udišući dim ili vatru, gledajući u Sunce, stojeći na jednoj nozi ili držeći stalno uvis jednu ruku, ili puzeći na kolje­nima… neki se hvale da pozdra­vljaju Brahmu, Indru, Rudru, Višnu, Devi, Kumaru…

pruzanje pomociU takvom vremenu, budizam se javlja kao drugačiji pristup životu. Nasuprot beskrajnim tehnikama i obrednim pravilima za oslobađanje od nesavršenosti, Siddhartha Gau­tama Buddha govori o znanju i nesebičnosti, o važnosti unutarnje čistoće koja oplemenjuje djelovanje čovjeka. Uzdizanje svijesti ne ovisi o suptilnim razlikama u metafizičkim shvaćanjima, nego o usavršavanju vlastite prirode i o posvećenosti dobru. Moralni zakon za njega nije dogma, nego izraz istinske stvarnosti: Ako neki čovjek vidi stvari kakve one zaista jesu, prestat će ići za sjenkama i prihvatit će se velike stvarnosti dobrote.

Put središta – često se naziva i plemeniti srednji put – simbolički je naziv za odgovor koji je dala budistička filozofija. To je put dolaska do velike stvarnosti.

No, kao i kod svakog simbola, njegovo značenje je slojevito i obuhvaća više aspekata: u tadašnjim povijesnim okolnostima u Indiji, bio je to poziv na izbjegavanje krajnosti o kojima govore povijesni zapisi. To je značilo ne prihvaćati slijepo asketizam, besmisleno mučenje sebe, kao jedini način postizanja nekog duhovnog cilja, ali isto tako ne ići ni u drugu krajnost – prepuštati se zadovoljavanju svake strasti, hira i materijalne pohlepe; kloniti se krajnosti u osjećajima: ne prepuštati se stanjima bijesa niti razuzdanom veselju; ne dopustiti krajnosti u razmišljanju: nešto prihvaćati ili odbijati bez razumijevanja. To je značilo i ne prihvaćati slijepo tadašnje obredne običaje. Zapravo, “ne prepustiti se, kloniti se krajnosti” bio je poziv čovjeku da iza­bere vlastito ponašanje, djelovanje, jednom riječju, život.

Međutim, odabrati plemeniti srednji put kao način života, znači i znati što treba odabrati, a ne samo čega se treba kloniti. Da bi čovjek “vidio stvari onakvima kakve za­ista jesu i prestao ići za sjenkama”, potrebno mu je znanje.

Znanje – napor usavršavanja

Budistička filozofija objašnjava: uzrok sve bijede jest neznanje o istini ili o istinskoj stvarnosti. U neznanju, čovjek neispravno misli, neispravno želi i neispravno postupa. Tako na­staje uzročno-posljedični lanac okova koji vezuje ljudsko biće za vlastite iluzije i nanosi mu bol. Zarobljen neznanjem, čovjek se ponaša poput slijepca, a svaki novi korak može biti novi udarac kojim će raniti sebe ili one s kojima dolazi u doticaj. Zato je potrebno raskinuti onu ka­riku koja stvara lanac patnje, a to je neznanje.

Znanje koje savjetuje ova filozofija vezano je prvenstveno uz stanje svijesti u čovjeku, ali i uz sve načine ljudskog izražavanja: djelovanje, osjećanje, razmišljanje. Kroz sve aspekte života čovjek dolazi u doticaj i sa stvarnošću i s iluzijama. Svaki aspekt života zahtijeva učenje i potvrđivanje naučenog, a način da se to postigne je: pokrenuti vlastitu svijest na napor usavršavanja.

Napor spoznaje i usavršavanja je “put” zato što podrazumijeva “kretanje” koje ima cilj: čovjek treba svjesno prolaziti kroz promjene koje će mu omogućiti iskustvo stvarnosti, vlastiti uvid u stvarnost. Promjene pomoću kojih se čovjek približava stvarnosti odvijaju se prvo u svijesti, a zatim i u svim načinima izražavanja svijesti u životnoj svakodnevici. Ove promjene su znanje koje vodi do mudrosti. Budistički ka­nonski tekstovi govore o području mudrosti (panna), u koju čovjek treba proniknuti, no ona predstavlja tek jednu od tri razine plemenitog srednjeg puta.

Moralnost

Odabrati srednji put znači i oplemeniti svaki aspekt života, nutarnje kvalitete čovjeka i njegovo vanjsko djelovanje. Oplemenjivati život je znati činiti nešto na ispravan način i znati ostvariti ono što je ispravno. Prema ovom učenju, ispravno je ono što je usklađeno s velikim Zakonom ili Dharmom, a čovjek se usklađuje s ovim zakonom preko moralnog života. Razvijanje moralnih osobina, milosrdan odnos prema svakom biću i časna sredstva u svakoj situaciji su čovjeku neophodan oslonac, ali i način poticanja promjena u vlastitoj svijesti. Sve ovo pripada području etike (sila), drugoj razini ovog puta, koju treba upoznati i usavršavati kroz život.

Duhovna disciplina – usredotočenost

No, da bi čovjek mogao realizirati plemeniti srednji put, neophodna je duhovna disciplina, ispravan napor u stalnom održavanju budnosti vlastite svijesti. To znači stalno pročišćavati um od utjecaja nagona, egoizma i iluzija pomoću meditativne usredotočenosti. Uklanjanjem zapreka koje se nalaze u ljudskoj svijesti postiže se uvid u stvarnost i spokoj uma. Ova, treća razina istog puta usavršavanja naziva se područje usredotočenja (samadhi).

Kotac DharmeKotač Dharme

Jedan od najvažnijih budističkih simbola, Kotač Zakona ili Kotač Dharme, je slikoviti prikaz ovog istog životnog procesa transformacije: s obodnice Kotača, koja simbolizira nesavršen život u prolaznosti, čovjek treba doći do središta, do velike ­stvarnosti koja je oslobođenje od patnje i nesavršenosti. Od obodnice do središta vodi osam staza, ili prečki na Kotaču, koje označavaju načine nadilaženja iskušenja koja donosi život. Ove simboličke staze budisti nazivaju Plemeniti osmerostruki put. To je i put pročišćenja, jer vodi oslobođenju od neznanja, a time i od patnje. Na njegovim stazama čovjek ostvaruje mudrost, moralnost i duhovnu disciplinu. To su kvalitete koje transformiraju svijest čovjeka i dovode ga do središta, ili do ostvarenja Dharme.

Svaka je staza ili prečka na Kotaču jedan način nadilaženja suprotnosti koje nudi život: ispravno mišljenje (shvaćanje), ispravne namjere (težnje), ispravan govor, ispravno djelovanje, ispravan način života, ispravan napor, ispravna pažnja i ispravna usredotočenost.

No, da bi se moglo stupiti na put promjena i usavršavanja, čovjek se treba pokrenuti vlastitom voljom. Za budističku filozofiju, kao i za indijsku misao općenito, spoznaja i volja su toliko povezane da se među njima ne pravi razlika. Riječ ćetana koristi se kako bi se obilježilo i jedno i drugo. U vremenu kad je sve ovisilo o obredima i tehnikama kojima će se odobrovoljiti bogove i duhove, osnivač budizma tvrdi: upravo sve ovisi o snazi i volji tog bića koje se pokušava spasiti. Čovjek sam mora uložiti napor. On ima dovoljno snage. Ne treba je tražiti od bogova, niti svoje slabosti pripisati demoni­ma, Bodhićaryavatara kaže: Glupa je misao pretpostaviti da netko drugi može stvoriti našu sreću ili bijedu.

BuddhaDakle, prema velikoj stvarnosti čovjek može i mora napredovati vlastitim, samostalnim naporom. Smisao života je ta velika stvarnost, a do nje vodi složen put samoodgajanja u svim aspektima i različitim razinama života. Ipak, budistički tekstovi naglašavaju da na tom putu postoji prva karika u lancu pozitivnih posljedica, uvjet bez kojeg se ništa drugo ne može ostvariti.

Anguttara Nikaya kaže: Nije moguće, o redovnici, bez usavršavanja područja etike usavršiti područje usredotočenja. Nije moguće, bez usavršavanja područja usredotočenja, usavršiti područje mudrosti.

Prvi korak u naporu usavršavanja pripada području etike. Poput klasične pedagogije, budistička filozofija savjetuje krenuti od poznatog, od onog znanja koje, makar intuitivno, već posjedujemo u sebi. To su svako­dnevni, mali izrazi dobrote kojima se počinjemo približavati velikoj stvarnosti, a koje tako dobro prepoznajemo kad ih primimo.

Autor: Ana Jončić