Brojni filozofski, humanistički i znanstveni koncepti koji čine suvremenu sliku svijeta temelje se na filozofskim i humanističkim idejama iz razdoblja renesanse i kasnog srednjeg vijeka. U takve se ubrajaju i filozofske ideje danas relativno nepoznatog srednjovjekovnog filozofa, teologa i humanista Nikole Kuzanskog, kojeg suvremeni proučavatelji određuju kao filozofa prijelaza iz srednjeg vijeka u renesansu. Obilježje tog razdoblja jest duboka moralna, intelektualna i duhovna kriza srednjovjekovne slike svijeta, a njegova je filozofija izraz nastojanja tog vremena da se ta slika svijeta redefinira i izgradi nov odnos čovjeka prema stvarnosti.
Nikola Kopernik (1473. – 1543.)
Giordano Bruno (1548. – 1600.)
Galileo Galilei (1564. – 1642.)
Nikola Kuzanski rođen je 1401. godine kao Nikolaus Chryfftz u Kuesu u Njemačkoj, u bogatoj trgovačkoj obitelji. Na sveučilištima u Heidelbergu, Padovi i Kölnu dobiva svestrano obrazovanje iz teologije, filozofije, matematike, fizike, medicine i prava. Nakon kratke pravničke karijere, 1430. godine zaređuje se pod imenom Nicolaus de Cusa.
U crkvenoj hijerarhiji ostvario je iznimnu karijeru. Kao visoki crkveni velikodostojnik i teolog sudjeluje u radu nekoliko koncila koji su bili posvećeni okončanju dugo-trajnog raskola u Katoličkoj crkvi. Kao sudionik papinskog izaslanstva, u Carigradu je nastojao privoljeti najznačajnije intelektualce i crkvene predstavnike Bizanta da sudjeluju na koncilu ujedinjenja Istočne i Zapadne crkve.
Međutim, njegovi filozofski i znanstveni interesi, te utjecaj koji je ostvario na neke od najzna-čajnijih filozofa renesanse, daleko nadmašuju rezultate njegova djelovanja unutar crkve. U njegovim djelima uočava se otvorenost prema drugim oblicima filozofije i renesansna širina duha. Bavio se astronomijom, topografijom, a poseban je interes pokazivao za matematičke probleme kojima se bavio cijelog života. Središnja je tema njegove filozofije pitanje: može li čovjek spoznati Boga, može li dosegnuti krajnju istinu postojanja?
Tijekom života uspostavio je prisnu komunikaciju i prijateljstvo s brojnim humanističkim misliocima diljem Europe i uspostavio veze sa značajnim bizantskim intelektualcima poput Bessariona i Pletona, važnim sudionicima širenja neoplatonizma na Zapadu.
Zasnivajući svoju filozofiju na povezivanju hermetičkih, platoničkih i neoplatoničkih učenja, Kuzanski je izgradio novu i revolucionarnu sliku svijeta. Učenje o beskonačnosti univerzuma i mnoštvu svjetova, te Zemlji kao samo jednoj od mnogih “zvijezda” dalo je potpuno novo određenje čovjekova položaja u svijetu.
Srednjovjekovna slika svijeta
O beskonačnosti univerzuma
Srednjovjekovna slika svijeta temeljila se na učenju o zatvore-nom i ograničenom svijetu sasta-vljenom od devet sfera u čijem se središtu nalazila Zemlja. Gornje, supralunarne sfere, sfere iznad Mjesečeve, bile su svijet kojim vlada savršena uređenost. Niže, sublunarne sfere, sačinjene od četiriju elemenata, bile su svijet stalne promjene i nesavršenosti. Zemlja, iako stvorena od Boga i u središtu njegova interesa, bila je tako najnesavršenija i najudaljenija od Božjeg savršenstva, a čovjek, koji je prebivao na najnižoj razini postojanja, bio je ovisan o Božjoj svemoći. Kao ograničenom, nesavršenom biću izmicala mu je mogućnost spoznaje Božjeg nauma te nepromjenjivih i savršenih zakona svijeta.
Svijet kao jedinstvo svega postojećeg, kako tumači Kuzanski, jest odraz, slika Boga koji je apsolutna stvarnost, beskonačno jedinstvo svega mogućeg. Drugim riječima, univerzum je otisak Božjeg bića u vidljivom, vidljivi Bog. No, između Boga i svijeta nema potpune jednakosti. Kao Božje savršenstvo, svijet se uvijek izražava na ograničen način i nikad ne dostiže puninu Božjeg bića. Iz apsolutnog jedinstva on se “odmotava” u mnoštvo, pojedinačno, ograničeno ili kako Kuzanski kaže, svijet manjeg ili većeg.
I premda svijet nije besko-načan, ipak se ne može pojmiti kao konačan, jer nema granica unutar kojih bi bio zatvoren.
Ako je svijet bez granica, tada ne može imati središte, a svi oblici u njemu su u relativnom odnosu jedni prema drugima. Zemlja tako više nije u središtu, ali nije niti “najprostija i najniža” među zvijezdama. Ona je stella nobilis, plemenita zvijezda izjednačena s ostalim nebeskim tijelima. Kako u univerzumu nema ničeg apsolutnog, pa ni mirovanja, kao prirodno zaključuje da se Zemlja kreće kao i sve zvijezde. I na kraju, ako Zemlja kao jedna od mnogih zvijezda posjeduje život, jednako ga tako mogu posjedovati i druge zvijezde.
“Otvaranjem” zatvorenog srednjovjekovnog svijeta, univerzum kroz učenje Nikole Kuzanskog postaje svijet beskonačnih mo-gućnosti. Ne postoje bolja ili gora mjesta; u odnosu na vječnost sva bića i zbivanja su ravnopravna, a čovjek u poretku svijeta nije nužno najnesavršenije biće.
Johannes van Loon: Scenografija Ptelomejeve kozmografije (1660.); prikazuje Sunčev sustav i zodijakalni krug sa Zemljom u središtu.
Andreas Cellarius: Scenografija Kopernikanskog sustava (1661.); – prikazuje Sunčev sustav i zodijakalni krug, sa Suncem u središtu.
Učenje o čovjeku
Možda je najvažniji doprinos njegove filozofije novo, humanističko određenje čovjekova položaja u svijetu. U skladu s učenjem o svijetu kao vidljivom savršenstvu Božje prirode, on oživljava i antičku ideju čovjeka kao mikrokozmosa, svijeta u malom.
Ljudska je narav uistinu ona koja je uzdignuta ponad svih djela Božjih i koja je malčice ispod na-ravi anđela, obuhvaćajući umnu i osjetilnu narav i u sebi sažimljući sve, tako da su je stari s razlogom nazivali “mikrokozmos” ili “mali svijet”.
Da bi mogao spoznati i dosegnuti puninu svog bića, čovjeku je kao dar od Boga dana prirodna moć rasuđivanja. Tako Kuzanski, za razliku od srednjovjekovnog nazora, dokazuje da čovjek ne samo da ima mogućnost spoznaje i dostizanja istine, već i da je težnja ka savršenstvu njegovo prirodno pravo. Ova ideja o mogućnosti dostizanja savršenstva ljudske prirode, kasnije izražena pojmom “homo universalis”, postaje jedna od temeljnih ideja renesansnog humanizma.
Put spoznaje
Njegovo najvažnije djelo, De docta ignorantia, bavi se upravo pitanjem može li čovjek spoznati Boga, apsolutnu istinu. U traganju za tim odgovorom on polazi od srednjovjekovnog svjetonazora da čovjek kao biće koje pripada svijetu pojedinačnih i relativnih stvari razumom ne može dokučiti apsolutnu istinu.
Sve, naime, stvari koje se shvaćaju u osjetilom, razumom ili umom, unutar sebe i međusobno se toliko razlikuju da nema točne jednakosti među njima. Najveća jednakost (Bog) stoga premašuje svaki um, a ona ni od čega nije ni drugačija ni različita.
Um, dakle, koji nije istina, nikada ne shvaća istinu tako točno, a da ona ne bi mogla biti shvaćena beskonačno točnije. On se prema istini odnosi onako kako se višekutnici odnose prema krugu: što više kutova bude upisano u višekutniku, to je on sličniji krugu, no nikad mu ne bi postao jednak, pa i ako bi umnažao kutove u beskonačnost, osim ako se ne bi sveo na istovjetnost s krugom. Jasno je, dakle, da o istinitom ne znamo ništa drugo do to da je ono samo (istinito), točno onakvo kakvo jest, neshvatljivo.
Stranica iz djela De docta ignorantia (O učenom neznanju); napisano 1440. g.+
Dokučiti i prihvatiti to, znači biti podučen o učenom neznanju.
Ništa savršenije u naukovanju neće se ni najučenijem čovjeku dogoditi nego da otkrije da je vrlo učen u neznanju, koje mu je navlastito, i toliko će netko biti učeniji koliko više bude sebe znao onim koji ne zna.
No učeno neznanje nije apsolutno neznanje, već duboki uvid da je ljudski razum ograničen i stoga ne može zahvatiti apsolutnu istinu. Kad ovo prihvati kao nužnost, čovjeku se otvara put spoznaje.
Tako u djelu Apologia doctae ignorantiae ukazuje na vrijednost učenog neznanja:
Nakon ovih riječi upozorio me učitelj da obratim pozornost na to da je učeno neznanje slično visokom tornju, koji onoga tko gleda uzdiže za gledanje. Onaj tko stoji (gore) vidi ono što onaj koji luta ravnicom traži na različite načine; on također uviđa koliko se onaj koji traži približava ili udaljava od onoga što traži. Tako učeno neznanje smješteno na uzvišenom položaju uma prosuđuje o istraživanju razuma.
Premda je čovjek ograničen u mogućnosti razumskog dostizanja istine, ipak u svijetu prolaznog može pronaći Božje lice. Bog sudjeluje u svijetu jer je on tvorac svijeta. Sve je zbiljski postojeće u Bogu jer je on sam zbilja svega. Kuzanski njegovu prisutnost tumači slijedeći Platonovo i neoplatoničko učenje o duši svijeta koja prožima svijet.
Nikola Kuzanski, O učenom neznanju
Središte se svijeta, dakle podudara sa obodom. Nema, dakle, svijet oboda. Da ima središte, imao bi i obod i tako bi unutar sebe imao svoj početak i svršetak i bio bi sam svijet ograničen prema nečem drugom i izvan svijeta bilo bi nešto drugo i bilo bi mjesto
Zbog toga, ako se promotre različita kretanja krugova, nije moguće da svjetski stroj ima za čvrsto i nepomično središte bilo ovu osjetilno zamjetljivu zemlju, bilo zrak, bilo vatru ili išta drugo.
Zemlja, dakle, koja ne može biti središte, ne može biti bez svakog kretanja.
Već nam je očito da se ova Zemlja doista kreće, premda nam se to ne pokazuje jer kretanje shvaćamo samo usporedbom sa nečim čvrstim. Ako netko ne bi znao da voda teče i ako ne bi vidio obala dok se nalazi usred vode, kako bi shvatio da se lađa kreće? I zbog toga što bi se uvijek činilo bilo kome, bio on na Zemlji ili na drugoj zvijezdi, da je on sam u nepomičnom središtu i da se sve drugo kreće, zasigurno bi taj sebi uvijek uspostavljao sve druge i druge polove, jedne dok je na Suncu, druge dok je na Zemlji, a druge opet dok je na Mjesecu, Marsu i tako dalje. Iz toga (slijedi da) stroj svijeta kao da ima središte posvuda, a obod nigdje, jer je njegov obod i središte Bog, koji je posvuda i nigdje.
Budući da na svijetu nema najvećeg ili najmanjeg u savršenstvima, kretanjima i oblicima, (kako je jasno iz netom rečenoga), tada nije istina da je ova zemlja najprostija i najniža.
Zemlja je, dakle, plemenita zvijezda koja ima svjetlost, toplinu i utjecaj drugačiji i različit od svih zvijezda, baš kao što se i bilo koja zvijezda razlikuje od bilo koje druge zvijezde po svjetlosti, naravi i utjecaju.
Govorili su neki da je na Zemlji toliko vrsta koliko je zvijezda. Ako, dakle, zemlja tako sažima utjecaj svih zvijezda u pojedine vrste, zašto slično ne biva u područjima drugih zvijezda, koje primaju utjecaje drugih (zvijezda).
Ovu su uzvišenu narav jedni nazivali duhom, drugi opet dušom svijeta, neki usudom u supstanciji, a neki, poput platoničara, nužnošću spajanja… Ovaj je duh, dakle, raspršen i sažet po čitavoj sveukupnosti i pojedinim njenim dijelovima, a zove se priroda.
Tako priroda kao izraz Božjeg savršenstva postaje prostor čovjekove potrage za istinom. Božje biće prosijava u svijetu kao duh koji povezuje sve i po kome sve sudjeluje u njemu.
Vidiš čudesno jedinstvo stvari, jednakost kojoj se treba diviti i prečudesnu povezanost da je sve u svemu. Poimaš da iz toga nastaje različitost i povezanost stvari.
To jedinstvo i povezanost čovjek ne može zamijetiti osjetilima i razumom jer su vidljive stvari i pojave nesavršene, posjeduju samo relativnu vrijednost. U svijetu prolaznog ne postoji ništa toliko točno da se ne bi moglo izreći još točnije. Zato razum vođen učenim neznanjem treba tražiti istinu izvan osjetilnog putem simbola.
Usuglasili su se svi naši premudri i Bogom nadahnuti učitelji da su vidljive stvari zaista slike nevidljivih i da stvorenja mogu stvoritelja tako na spoznatljiv način vidjeti kao u ogledalu i zagonetci. Pošavši tim putem starih, s njima se natječući, kažemo da se možemo prikladnije služiti matematičkim znakovima zbog njihove neprolazne izvjesnosti, jer nam je pristup božanskim stvarima otvoren jedino posredstvom simbola.
Pozivajući se na Pitagoru i druge znamenite prethodnike, Kuzanski uvodi matematiku kao put koji omogućuje uzdizanje ljudskog duha iz svijeta relativnog u svijet apsolutnih istina. Iako se matematika bavi onim što je mjerljivo i konačno, ona je najsigurniji oblik ljudskog znanja.
Budući da je sve matematičko konačno i drugačije se ne može niti zamisliti: ako se za uspinjanje do onog najvećeg naprosto budemo htjeli poslužiti onim konačnim kao primjerom, prvo je potrebno razmotriti konačne matematičke likove, zajedno s njihovim svojstvima i bitnim određenjima, a zatim ta bitna određenja na odgovarajući način prenijeti na takve beskonačne likove i poslije toga, na trećem mjestu još dalje prenijeti ta bitna određenja na jednostavno beskonačno, koje je lišeno svakog lika.
Tako čovjek istražujući prirodu i tragajući za onim povezujućim jedinstvom, uzdiže svoj duh do mogućnosti uvida apsolutne duhovne stvarnosti koja nadilazi ljudski razum. U djelu De visione Dei, tu sposobnost duha da ponad razumskog raspozna “svjetlo u tmini” označava pojmovima vizije ili intuicije. Na kraju, učeno neznanje se pokazuje ne kao prepreka, već način dostizanja duhovne intuicije kao najuzvišenijeg oblika spoznaje.
Filozofske ideje o beskonačnosti univerzuma i o neograničenim mogućnostima čovjeka da istražuje sebe i svijet imale su dalekosežne posljedice za razvoj renesansne filozofije i suvremene znanosti. Ideja da je spoznaja ne samo moguća već je ona i ljudsko pravo, otvorila je čovjeku put stalnog preispitivanja i redefiniranja vlastite egzistencije.
Autor: Branislav Vukajlović
