Renesansa, doba preporoda svih vrijednosti dostojnih čovjeka, ponovno buđenje usnulih ideja o kozmosu i čovjeku, o ljepoti i smislu znanosti, umjetnosti, politike i religije.

Je li Zemlja okrugla? Kako se kreću planeti? Kako postići dubinu na slikarskom platnu? Kako napraviti idealan grad? Što je čovjek? Što je Bog? To su neka od pitanja s kojima se hvataju u koštac velikani renesanse. Leonardo da Vinci, također.

FILOZOF?

O Leonardu su pisali mnogi, promatrajući ga kao slikara, umjetnika, inženjera, arhitekta, matematičara… Manje je poznato da se bavio i botanikom, anatomijom, optikom, geologijom, astronomijom… Da, sve je to bilo Leonardovo vanjsko lice, međutim vrlo je malo pisano o njegovu nutarnjem biću. Jedan od Leonardovih suvremenika pet godina nakon njegove smrti piše: “Leonardo da Vinci nije samo izvanredan slikar, već i istinski Arhimed; isto tako i velik filozof.” Filozofom ga smatra i veliki umjetnik i biograf Giorgio Vasari. Sam francuski kralj Franjo I., za kojega je Leonardo radio zadnjih godina života, rekao je da je bio mnogo više od kipara, slikara i arhitekta – bio je i filozof. Mišljenja novijih pisaca podijeljena su, čini se, najviše zbog nepotpunog poznavanja njegova života i djela. Možemo se i mi, poput Paula Valeryja, upitati: “Je li on, dakle, filozof ili nije?”

Leonardo-Da-Vinci---RukaPotražimo odgovor u Pitagorinu tumačenju filozofa kao onog koji ljubi mudrost. Kako onda Leonarda – koji je čitav svoj život istraživao umjetnost, znanost, etiku i moral – ne nazvati ljubiteljem mudrosti o kojoj često govori u svojim pisanim djelima: Stvari koje se u mladosti postignu, zaustavljaju propadanje u starosti i, ako si razumio da se starost zapravo hrani mudrošću, ponašaj se na takav način da ti u starosti hrane ne ponestane.

Filozofa, uostalom, ne čine mišljenja drugih, već on to čini svojom mišlju, riječju i praktičnim djelovanjem. Povjesničar umjetnosti, Corrado Ricci, kaže: “Sve tajne prirode i sva djela eminentnog duha ljudskoga privlačila su Leonarda; on je htio u sve proniknuti, sve proučiti, sve saznati”, i sve to što je saznao, primijeniti u svakodnevnom životu.

Poznavanje klasične filozofije vidljivo je iz njegovih rukopisa gdje spominje Sokrata, Aristotela, Epikura, Ksenofonta, Anaksagoru… Leonardo izučava anatomiju ljudskog tijela, surađujući s filozofom Marcantoniom della Torreom koji je tada predavao u Paviji. Velikom prijatelju, matematičaru Luci Pacioliju, pomaže u pisanju De divina proportione. Prijateljuje s Niccolom Machiavellijem, Amerigom Vespuccijem kao i s Paolom dal Pozzom Toscanellijem, astronomom i geografom, prema čijim je proračunima Kolumbo pronašao Ameriku.

Čim se vrlina rodi, porađa ona i zavist sebi nasuprot, i prije bi tijelo bez sjenke bilo, negoli vrlina bez zavisti.

O Leonardu najviše možemo doznati iz njegovih pisanih djela i djela njegovih suvremenika. Nažalost, dio tih materijala je izgubljen. U svojim skicama Leonardo spominje Knjigu otpora, Knjigu o strojarskim elementima, Knjigu o udaru, Knjigu o teži i Knjigu o kretanju. One su vjerojatno za nas izgubljene. No ostalo je još oko 5000 bilježaka sa skicama (manuskripti B; E; F; H i dr.) i “kodeksa“, među kojima se posebno izdvajaju Atlantski kodeks, Knjiga o letu ptica i Traktat o slikarstvu, koji se nalazi u Vatikanskoj knjižnici poznat kao Codice Urbino 1270. Dva dijela Leonardovih kodeksa otkrivena su tek 1965. god. u španjolskoj Nacionalnoj knjižnici i sada su poznati kao Madridski kodeksi u kojima piše o mehanici, statici, geometriji i izgradnji utvrda. Zanimljivo je spomenuti da je veliki dio bilježaka pisan s desna na lijevo, obrnutim slovima, tako da je čitljiv tek pomoću zrcala…

Leonardo-Da-Vinci---KrilaISKUSTVO KAO UČITELJ

Leonardo prvenstveno uči iz prirode, jer čovjek je za njega evolutivno biće čiji napredak ovisi o neposrednom učenju od prirode i daljnjem istraživanju na temelju toga, dok dekadencija nastupa kad se samo oponašaju određeni autori, a okreću leđa prirodi. U Atlantskom kodeksu on kaže: “…oni koji studiraju samo prema autorima, a ne prema djelima prirode, samo su nećaci, a ne sinovi same prirode, učiteljice dobrih autora.”

…oni koji studiraju samo po autorima,
a ne po djelima prirode, samo su nećaci,
a ne sinovi same prirode,
učiteljice dobrih autora.

Neposredni učitelj, onaj koji čovjeku objašnjava prirodu i njezine zakone, jest iskustvo, o kojem piše: “Iskustvo, tumač između stvaralačke prirode i ljudskog roda, uči nas što ta priroda čini od smrtnih, primorana nužnošću. Ona ne može drugačije postupiti nego onako kako joj uzrok – njezin voditelj, nalaže”.

Često su mu prigovarali da se ne zna izraziti pisanom riječju. Reći će oni da, zato što nisam postao “književan”, ne mogu dobro reći ono što hoću izraziti. Ne znaju oni da moja djela potječu prije iz iskustva negoli iz tuđih riječi, a iskustvo je bilo učitelj onima koji su dobro pisali pa i ja uzimam iskustvo za učitelja i u svim slučajevima ću se na njega osloniti i na njega ukazati… Ako, kao oni, ne navodim autore, mnogo viši i dostojanstveniji je moj svjedok: iskustvo – učitelj ­njihovih učitelja.

Leonardo-Da-Vinci---BiljkaO ČOVJEKU I VRLINI

Upoznat s antičkom filozofijom, Leonardo piše: “Stari su čovjeka zvali mikrokozmosom, i riječ potpuno odgovara, jer se čovjek sastoji od zemlje, zraka, vode i vatre.”

Njegova proučavanja anatomije dovela su ga do zaključka da je čovjekovo tijelo samo divna arhitektura, dok je duša, stanar te građevine, ona kojoj treba odati poštovanje.

O vrlini kaže: “Ne zovi bogatstvima ono što se može izgubiti. Vrlina je naše istinsko bogatstvo i istinska nagrada onome tko je ima. Ona se ne može izgubiti, i napušta nas tek sa samim životom. Što se tiče vlasni­štva i materijalnih dobara, njih se treba uvijek bojati, jer svog vlasnika često ostavljaju u sramoti, a izgubi li ih, izvrgnut je porugama.”

Za Leonarda je upravo njegovanje vrline put ka istinskom čovjeku, kako on to, poput Ezopa, slikovito opisuje u svojim pričama.

Evo nekoliko primjera koji govore o Leonardovim filozofskim, moralno-etičkim stajalištima:

Ljubav prema vrlini
Ljubav prema vrlini nikad ne gleda stvar ružnu i nisku, već se uvijek vezuje za ono što je pošteno i vrlo, i prebiva u srcu plemenitu kao ptice po rascvalim granama gora zelenih. Ova ljubav se bolje vidi u nevolji nego u blagostanju, kao što i svjetlost bolje blista tamo gdje je mračnije.

U svojim razmatranjima Leonardo uvijek upozorava i na opasnosti puta vrline: Čim se vrlina rodi, rađa ona i zavist sebi nasuprot, i prije bi tijelo bez sjenke bilo, negoli vrlina bez zavisti.

Za savjet pitaj onoga
tko sebe dobro ispravlja.

Taština
Za ovaj porok čitamo da mu paun naginje više negoli bilo koja druga životinja, jer se on neprekidno ponosi svojim repom, širi ga u lepezu i svojim kricima na njega privlači pažnju okolnih ptica. Taj porok je najteže pobijediti.

Laž
Krtica ima malene oči i stalno živi pod zemljom. Dok je skrivena – živi, a čim se nađe na svjetlosti dana – umire jer je prepoznaju. Isto se događa i s laži.

Leonardo-Da-Vinci---IzlozbaJedan od učenika u Leonardovoj akademiji u kojoj, čini se, nisu učili samo slikarstvo, zabilježio je na poleđini jednog učiteljevog crteža ovo:

Što se tiče onoga tko dopušta da mu vrijeme prolazi, a da on u vrlini ne raste, što više na njega mislimo to se više žalostimo. Nijedan čovjek koji čast žrtvuje dobiti, nije sposoban za vrlinu. Sreća je nemoćna pomoći onome tko se sam mnogo ne trudi. Nema savršena dara bez velike patnje. Naši trijumfi i naše pompe prolaze: pohlepa, lijenost i suludi luksuz iz svega su prognali vrlinu – tako da se naša priroda izopačava i pokorava navici. Sad i ubuduće treba se izliječiti od lijenosti svoje.

Bogatstvo
Ljudi koji ne žele ništa drugo do materijalna bogatstva i zadovoljstva, lišeni su potpuno bogatstva mudrosti, te hrane i jedine snage duha.

Koliko je filozofa koji su se bogati rodili i sami svoja bogatstva razdijelili, da ih ona ne bi pokvarila… Tko više imanja ima, tim mora imati veći strah da ih ne izgubi…

Sljedeće izreke daju naslutiti njegov optimizam i težnju za neprekidnim stvaranjem:
- Prepreke me ne mogu slomiti.
– Pred naporom svaka prepreka popušta.
– Brazdu ne napuštati.
– Prije smrt nego umor.
– Sva djela ovoga svijeta ne mogu me umoriti.
– Prije ću se prestati micati negoli prestati
biti koristan.

1 Giorgio Vasari: Životi slavnih slikara, kipara, arhitekata (prvi put tiskano 1550. godine u Firenci).

Autor: Damir Krivdić